Univerzalni principi surovosti: Priča o sjećanjima koja teško odlaze iz glave
Zagreb film festival, 4. – 10. studenog 2024.: Proslava, red. Bruno Anković, Hrvatska, Katar, 2024.
-
Redatelj Bruno Anković snimio je svoj prvi dugometražni film, i to po romanu Damira Karakaša, pisca koji nam provjereno donosi folk magiju najneistraženijih i najsurovijih krajeva Hrvatske, Like. Filmski doprinos Bruna Ankovića Pulskom filmskom festivalu zvaše se isto kao i roman Damira Karakaša, Proslava. O kakvoj je ličkoj proslavi riječ?
Film Brune Ankovića pokorio je Pulu, osvojio 6 Arena, između ostalog i najznačajniju, za najbolji film. Proslava spada među desetak boljih i hvale vrijednih hrvatskih filmova u 35-godišnjem periodu od 1990-te do danas. Prvoklasni je to film koji je premijeru imao u Karlovima Varima i koji je otvorio 22. Zagreb film festival u studenom 2024. godine.
Ono što hrvatskom filmu odnavijeka jezično treba, ovdje je riješeno elegantno: stamenim čakavskim dijalektom, kratkim ali značajnim, ne suvišnim i posve uvjerljivim rečenicama,a glumci su sugestivni.
Vještu adaptaciju literarnog predloška potpisuje scenaristica Jelena Paljan. Roman je nekronološki i nelinearan, stoga pomalo nesnimljiv, samim time ponekad zbunjujući. Ipak, kad ga se dohvatiše ljudi koji njegove poruke ne shvatiše doslovno nego univerzalno humanistički, nastadoše uspjela ekranizacija.
Film nije rađen da bi se svidio niti jednom sistemu, iako će ga svojatati. Ovaj film nije rađen da bi podilazio glumcima, iako glumci u njemu su sjajni (spomenula bih otkriće Bernarda Tomića kao Miju, Klaru Fiolić kao Drenku te davnog ustaljenog hrvatskog glumačkog diva Krešu Mikića kao oca). Oni ne pričaju puno, gestama i izrazima pak govore više nego junaci filmova Woody Allena, a oni bome mnogo pričaju.
Ono što je zanimljivo da film nije ispričan kronološki nego prati zbivanja prvo proljetne 1945. (kraj 2. svjetskog rata i pobjedu partizana), ljetne 1933. (kao značajne godine prije svega jer je zločinac Hitler te godine došao na vlast iako nevezano uz priču), zatim regresno 1926., pa 1941. (uspostavljanje marionetske hrvatske države odane pogrešnom režimu). Sve ove godine smjestila sam u političko-povijesni kontekst i da, događaji u filmu ovise o tim povijesno kontekstnim činjenicama. Ipak, kad bolje pogledamo radnju, ona prati sudbinu junaka koji je cijepljen od vremena, od pripadnosti vojsci ili crkvi, od pripadnosti Zemlji ili Merkuru, to je jedna univerzalna priča a takvom su je i sam pisac romana i sam redatelj filma željeli predstaviti.
Povijesno kontekstno, Mijo je ipak pripadnik ustaša, Mijo je Hrvat, Mijo je katolik ali i Mijo je ubojica psa, ubojica pijetla, ubojica možda nekih suprotstavljenih vojnika, Mijo je sukrvnik svoga djeda. Da ne spojlam dalje, spomenut ću da je uz Miju glavni junak filma i romana šuma, ta lička nepregledna, hladna surova i briljantno mistična, koja skriva vojnike, pse, Pasje vrhove, urezbarena imena djevojaka na drveću, bistre potoke, duše pojedenih pijevaca debelih krijesta, šuma koja priča priče kroz godine, dekade, stoljeća a čini nam se navijek iste. Priče su to o pripadnostima o kojima ne ovisimo i koje nismo izabrali, priča je to i o navijek siromaštvu i surovostima jednog vremena, ali i surovostima svakog vremena, priča o sjećanjima koja teško odlaze iz glave.
Mijo se na početku filma skriva pred partizanima čija je država sad nakon pobjede nad nacizmom proglašena. On je pripadnik druge vojske, a šuma je sad njegov najbolji, često i ne baš ugodan prijatelj. Do 1950-ih skrivali su se tako pripadnici ustaške i domobranske vojske po šumama ili raznim drugim skrovištima pred ljudima koji su izabrali bolje i ispravnije strane.
Krv je krv, kako god bila izazvana, krv malog psića žrtvovanog zbog žandara, krv stamenog pijevca žrtvovanog zbog gladi, krv starca koji se nosi uzgor u planinu da tamo umre ne bi li se zatrla velika glad i neimaština i ne bi li mlada nejač nastavila život, krv žuljevitih ruku koja traže hranu, krv zeca koji nikako ne ulijeće u zamku, krv svakog pripadnika svake vojske, jer svaka krv pripada ipak nekome.
Na kraju krajeva, iako ova priča ima povijesnu konotaciju i bira svoju stranu, što se dokazuje i u završnoj sceni, dokumentarističnom prikazu proslave iz naslova djela, ona je tako široka i humana kako bi svako umjetničko djelo koje vrijedi trebalo biti.
U filmu niti romanu ne spominju se tako ustaše ili partizani, ne spominju se katolici ili pravoslavci, no spominju se univerzalni principi koji svugdje funkcioniraju jednako, principi neimaštine, gladi, inicijacije u muškarca, principi žrtve i sudbine, principi sreće i nesreće, jer što u životu znači više nego sreća sama, sreća i koincidencija?
A ta proslava, kakva je i koliko raskošna bila? Naime, proslava na koju junaci te davne 1941. odlaze ponekad svjesno i svečano gordo a ponekad mamlazno i naivno, proslava je osnutka te marionetske zlokobne države NDH koju neki doživješe kao konačnu hrvatsku državu bez slutnje o kasnijem zločinaštvu iste. Redatelj filma se odlučio na nezaokruživanje cjeline i nedavanje potpunog smisla gotovo iščašenim i osamljenim rukavcima filma. Tako je tu svoju filmsku Proslavu, dobar hrvatski film, lagano oivičio dokumentarnim i gotovo jezivim snimkama te proslave, sjaćivanju mladog i starog na tadašnje Beatlese ili One Direzvijezde, ovaj put glavom i bradom ustaške čelnike koji slave pod navodnicima i upitno svoju državu. Rumeno mlado se sjatilo; o banalnosti zla ne bismo jer nam iskače iz prikrajka, rumeno mlado s tko zna kakvim sve budućim sudbinama.
Rez, tupi rez. Moždana magla i nevjerica. Ponavlja li se isto? Jača teška desnica posvuda u svijetu. Trumo je pobjedio, Putin je ustoličen, svijet divlja. Kaže sam redatelj, mislio je film prekinuti suvremenim snimkama a ne onima starima preko 80 godina, suvremenim snimkama naroda koji glorificira neofašizam. Jesmo li na početku novog velikog sukoba? Vrijeme će pokazati.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 7. studenog 2024.