Senzibilan i strpljiv kroničar stvarnosti, vremena i ljudi
In memoriam: Petar Krelja (Štip, 24. lipnja 1940. – Zagreb, 20. rujna 2024.) hrvatski dokumentarist, filmski kritičar i urednik
-
Kada sam igrom slučaja i na nagovor tadašnje djevojke završio na Akademiji i po prvi put se suočio s pitanjem kakav filmski redatelj želim postati i s druge strane kakav uopće mogu biti, počeo sam svaki film bez obzira na vrstu gledati u svjetlu ovih dvojbi. I ma koliko svatko želi nizati remek-djela i ugleda se u najvažnije prethodnike, postoji nekoliko prepreka toj ambiciji. Osim one očite – izostanak genija, postoje i druge i to praktičnog tipa. Teško je zamišljati stvaralački život ili bolje reći karijeru nekoga kao što je Howard Hawks ili Steven Soderbergh jer šanse da u hrvatskoj kinematografiji ili potencijalno europsko-koprodukcijskoj snimiš trideset, četrdeset cjelovečernjih igranih filmova i da se još uz to oprobaš u različitim žanrovima od vesterna preko komedija sve do krimića i drama, realno su nikakve.
S druge strane možeš zamišljati bergmanovski ili felinijevski stvaralački život, no osim spomenute genijalnosti potrebna je i kinematografija spremna da takav raskoš talenta i umjetničke ambicije podnese. I u financijskom i u logističkom smislu. Zato se većina studenata filmske režije vrlo brzo okreće domaćim, ovdašnjim primjerima i otkriva kratke igrane, animirane i posebno dokumentarne filmove ljudi kao što su Zoran Tadić, Nikola Babić ili Krsto Papić. Otkriva remek-djela kao što su Šije, Mala seoska priredba, Recital ili Pletenice. Neke od redatelja studenti su već upoznali. Tadić im je recimo profesor i drži kolegij Kratki igrani film. Neke neće upoznati nikad jer nisu više živi, neke jer su u mirovini i daleko od profesionalnih krugova. A neke jednostavno nikada neće sresti a sami će biti previše sramežljivi ili samoživi da bi ih potražili. Ali imena će im upamtiti. Posebno onima čiji su ih filmovi dirnuli i impresionirali. U svakom će slučaju bolje shvatiti kontekst u kojem snimaju svoje studentske pokušaje. No ako su kao ja otkrili dokumentarne filmove kakvi se snimaju na ovim prostorima, tada će svoju autorsku budućnost zamišljati po uzoru na majstore kakav je bio Petar Krelja.
Redatelj, scenarist, dokumentarist, filmski kritičar i autor brojnih radijskih i tv-emisija filmske tematike, Petar Krelja rođen je 1940. u Štipu u Makedoniji i po kvaliteti opusa spada među najvažnije hrvatske filmaše i filmologe. Nakon gimnazije u Puli diplomirao je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te se i prije završetka studija zaposlio na tadašnjem Radio Zagrebu, gdje će kao urednik ostati sve do kraja života. Uređivao je brojne emisije čiji naslovi govore mnogo: Filmski mozaik, U prvom planu film, Licem u lice, Govorimo o filmu. Uz to, uredio je monografiju Golik o velikom hrvatskom redatelju klasičnih komedija Tko pjeva zlo ne misli i Imam dvije mame i dva tate, da bi tijekom posljednje dvije životne dekade svoju ogromnu energiju usmjerio i na književnost te objavio dnevničke zapise Ispod crte, roman Lili Marlen, kao i svoje kritičarske i filmološke tekstove okupivši ih u knjigama Kao na filmu. Ogledi i Prijateljsko uvjeravanje: 101 kritika i jedan apel, Oči Mildred Pierce: ogledi iz kino-nostalgije i Do posljednjeg daha: hrvatski film – autori, djela, filmolozi. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo kao i Nagrade za životno djelo Zlatni Oktavijan. Bio je stručnjak za francusku kinematografiju, no i u interesima bio je jednako svestran i plodan. Veliku ljubav iskazivao je prema klasičnom američkom filmu odnosno najboljem iz zlatne holivudske ere. Petar Krelja bio je istinski, totalni zaljubljenik u film i sasvim je prirodno prelazio iz autorske u kritičarsku ili gledateljsku ulogu jednako kao što je iznimno vješto manevrirao različitim filmskim vrstama.
Prva iskustva iza kamere stekao je 1967. kao asistent kod Eduarda Galića i dvije godine kasnije na jedinom, kultnom ostvarenju najvažnijeg hrvatskog filmskog povjesničara i tvorca filmske enciklopedije – profesora Ante Peterlića Slučajni život za koji je također surađivao na scenariju. Suradnja s Peterlićem proizlazi iz njihove zajedničke pripadnosti istom intelektualnom krugu koji ćemo kasnije poznavati kao generaciju hičkokovaca, što je naziv koji im je ironično dao redatelj Fadil Hadžić. U pitanju je grupa zaljubljenika u film okupljena oko velikog hrvatskog filmskog kritičara Vladimira Vukovića koja se oduševljavala francuskim kritičarima iz kultnog časopisa Cahiers du cinéma, čiji su suradnici brojni budući klasici svjetske kinematografije kao Jean-Luc Godard, Francois Truffaut i Claude Chabrol. Hičkokovcima su pripadali i spomenuti Tadić i Papić, s kojima Krelja čini svojevrsni dokumentaristički autorski trolist.
Sva trojica su nakon fenomenalnih dokumentaraca snimali i igrane filmove s više ili manje uspjeha, a jedino je Krelja iza sebe ostavio značajan kritičarski trag. Iste 1967. godine kada asistira na Peterlićevom jedincu Krelja snima i svoj prvi dokumentarni film Ponude pod broj… i u njemu se bavi ljudima koji preko oglasnika traže posao, krov nad glavom ili ljubav. Znatiželjna Kreljina kamera od samog početka koncentrirala se na obične ljude i među njima posebno na marginalizirane, rubne karaktere prema kojima svaki njegov kadar pokazuje razumijevanje, empatiju i nježnost.
Nakon debija nastavlja nizati dokumentarce o društvenim iščašenostima i pomaknutim ljudima pa tako u Podravini snima Coprnice, etnografski dokumentarac prožet specifičnom ironijom, a već slijedeće godine nastaje neosporno remek-djelo Recital zbog kojeg će Krelja prvi put naići na partijsku cenzuru, dok će sam film biti bunkeriran. Kao i njegov kolega hičkokovac Krsto Papić u Maloj seoskoj priredbi, Krelja u Recitalu s legendarnim Nikolom Tanhoferom u funkciji snimatelja dokumentira eponimnu priredbu kao da se radi o mriještenju lososa a ne o proslavi Dana Republike, pjevanju državne himne i čitanju revolucionarne poezije. Taj je film trebao započeti serijal dokumentaraca o socijalističkim ritualima, no zbog zabrane kojoj je izravni povod bila izokrenuta hrvatska zastava, do njega nikad nije došlo.
Kreljin film iz današnje se perspektive čini prilično bezazleno jer ismijavanje pompoznih pokušaja da se proslavi državni praznik nastupima amatera i njihovim recitacijama ne odlazi dalje prema jačoj društvenoj kritičnosti, tako da intervencija vlasti pokazuje određenu bojažljivost i krutost iako godina jest 1972., Hrvatsko proljeće nedavno a cijela situacija komična. Čitav skandal zapravo zrcali sam film, jer kao što se mladi Podravci igraju državne proslave, tako ispada kao da se partijci igraju Staljina. Na koncu Krelja usprkos zabrani i bez većih problema nastavlja s filmskim radom.
Štoviše, već sljedeće godine snima Splendid isolation koji već samom idejom da se kontrapunktira luksuzni hotel i dom za beskućnike zvuči mnogo ozbiljnije. Nažalost, usprkos očitoj ambiciji i želji da se ostvari formalno i sadržajno kompleksno audio-vizualno djelo odnosno filmski esej koji će progovoriti o anomalijama jednog principijelno egalitarnog društva, krajnji rezultat odiše klišejima i zanatskim nespretnostima. I taj će film završiti negledan do devedesetih, dok će se Krelja s puno više uspjeha okrenuti dječjim protagonistima u dokumentarcima Povratak, Prihvatna stanica i Vrijeme igre. U dječjoj trilogiji Krelja pokazuje mnogo veću rafiniranost i poznavanje filmskog jezika, kombinirajući efektno krupne planove i totale kako bi izrazio emocionalna stanja i sudbine onih najmanjih i najslabijih u odnosu na odrasle i društvo.
Tijekom osamdesetih Krelja će nastaviti svoje pokušaje bilježenja života marginalaca, svakodnevnih ljudi u neobičnim situacijama te umjetničkih ličnosti koje su po osnovnim postavkama u određenom sukobu s okolinom i vremenom u kojem žive. Tako će nastati Na primjeru mog života o književnici Slavenki Drakulić, Mariška bend o staricama muzičarkama i Kovačica koja je portret riječke slikarice naive Marije Brusić-Kovačice. Nakon djece i žena, slijedi niz koji istražuje živote radnika, od kojih se ističe Poslije štrajka o labinskim rudarima. U skladu sa svojim uzorima iz francuskog novog vala, i hičkokovci su svoju strast i ljubav prema filmu nakon kritičarskog rada pokušali transformirati u autorski te su se zahvaljujući uspješnim dokumentarcima prebacili i na dugometražne igrane filmove. I dok su Papić i Tadić gotovo sasvim zanemarili kraće forme, Krelja nastavlja sa svime, a njegove dokumentarističke preokupacije s više su se ili manje uspjeha prelile i u dugometražno igrano-filmsko stvaralaštvo.
U svom debiju Godišnja doba Krelja koristi taktiku omnibusa te kroz tri priče prati djeliće života mladih štićenica socijalne ustanove za djecu i mlade bez roditelja. Uz pomoć svog stalnog snimatelja Ivice Rajkovića te glumačke postave koja uključuje Slavka Štimca, Tatjanu Ivko i Borisa Buzančića, Krelja majstorski dočarava stvarnost djece bez roditelja dok sva raspoloživa filmsko-izražajna sredstva odišu nenametljivim, suosjećajnim, humanističkim karakterom samog autora. Među igranim djelima iz Kreljinog opusa vrijedi izdvojiti još Vlakom prema jugu i Ispod crte. Skroman i nenametljiv po prirodi, uspio je ponajprije zahvaljujući beskrajnoj ljubavi prema filmskoj umjetnosti snimiti više od dvije stotine i pedeset filmova i to ponajviše dokumentarnih djela, pokazujući se kao senzibilan i strpljiv kroničar stvarnosti, vremena i ljudi, sposoban u moru nepravde, jada i bijede prepoznati, kadrirati i uhvatiti trenutak nježnosti, dobrote, nade i životnog opravdanja.
A onom sebi s početka teksta, onom koji nije snimio gotovo tri stotine filmova nego četiri, pet i koji se nikada nije sjetio upoznati Petra Krelju, nesvjesno sam zapisao ovu rečenicu: i dok tako sanjariš i razmišljaš besmisleno o stvarima nemogućim i nedogodivim, pokraj tebe prolaze umjetnički masivi i ljudske planine kakav je nedvojbeno bio Petar Krelja. Jedva sam registrirao da postoji. Nisam ni sanjao da će mi nedostajati.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 30. listopada 2024.
Piše:
Strašek