Obnavljanje rodnih klišeja i zastarjelih mitova o nevjeri
Presumed Innocent, red. Anne Sewitsky, Greg Yaitanes, Apple TV+, 2024.
-
Jedan od omiljenih narativa u američkoj popularnoj književnosti i filmu osamdesetih godina prošloga stoljeća bio je onaj o nevjernom sveameričkom suprugu, kojem se njegove izvanbračne pustolovine naposljetku odbijaju o glavu. Posrijedi je bio redovito isti koncept. Muškarac je uspješan, na vrhuncu karijere te posjeduje zavidan društveni status i utjecaj, a u kontekstu reganovske patrijarhalne neokonzervativne revolucije i retradicionalizacije američkoga društva, predstavlja glavu obitelji koja je ostvarila američki san te supruzi i djeci osigurala egzistenciju na zavidnoj razini. Navedeno se očituje u raskošno uređenoj i skupoj kući u suburbiji, koja predstavlja posjed i statusni simbol, voljenoj supruzi i najčešće dvoje prosperitetne djece. Dakle, sve što jedan ambiciozan muškarac može poželjeti od karijere i obitelji. Dosada je opasna stvar te može neočekivano prouzročiti probleme. Kada imate sve što možete poželjeti, neka strašna monotonija uvlači se u vaš život i sve njegove pore.
Najbolje to znaju Daniel Gallangher i Rusty Sabich. Njihovo iskušenje utjelovljuje se u kolegicama s posla, s kojima se upuštaju u strastvene izvanbračne afere, ne znajući da će ih to doći glave. Osobe s kojima se upuštaju u odnos redovito predstavljaju suprotnost njihovim suprugama – mirnim, vjernim i posloženim ženama. Strastvene su, ambiciozne, destruktivne, a potencijalno i nestabilne. Alex Forrest u Fatalnoj privlačnosti Gallangherov je život pretvorila u pakao, a Carolyn Polhemus voljela je kinky seks te je bila upletena u potencijalno kriminalne radnje, iako je prema van bila omiljena kolegica i suradnica. Pouka je ovih priča bila ista jer su one varijacije moralke koja je osamdesetih godina prošloga stoljeća odražavala konzervativne anksioznosti vezane uz prijetnje američkom konceptu obitelji i društvene stabilnosti: ako se ševite izvan braka, završit ćete u egzistencijalnom paklu. Muški likovi redovito bivaju kažnjeni za moralnu transgresiju, posebice stoga što su doveli u pitanje stabilno kulturno poimanje američke obitelji. Te muške potrage ispremrežene su dijadno i stereotipno postavljenim ženskim likovima. S jedne strane nalazi se brižna i požrtvovna supruga i majka koja je spremna, unatoč njegovim zastranjenjima, ostati uz svoga čovjeka. S druge strane nalazi se opasna žena, velikih ambicija te destruktivne seksualnosti, najčešće razvedena te emancipirana od obiteljskih spona.
.png)
Na sličnim premisama počivaju dva velika mainstream filmska hita, nastala osamdesetih godina: Fatalna privlačnost (Fatal Attraction, 1987) Adriana Lynea s Michaelom Douglasom i Glenn Close te Presumed Innocet (1990) Alana J. Pakule s Harrisonom Fordom. Ona su dobila i svoje serijalne inačice 2023. i 2034. godine, samo što u potonjem slučaju nije posrijedi adaptacija filmskoga izvornika nego nova ekranizacija istoimenoga romana Scotta Turowa, na kojem su i film i serija temeljeni.
U odnosu na vrijeme nastanka romana i serije u produkciji Apple+, koju potpisuje veteran američkih sudskih serija David E. Kelley (The Practice, Ally McBeal, Boston Legal), kao da se ništa nije promijenilo. Rusty Sabich, u solidnoj glumačkoj interpretaciji Jakea Gyllenhaala, nastoji dokazati da nije ubio ljubavnicu i kolegicu Carolyn Polhemus (Renate Reinsve), a pritom se kaje što je u nezavidnu situaciju doveo vlastitu obitelj. Osam četrdesetominutnih epizoda omogućilo je razgranatije fabuliranje, što se u ovom slučaju nije pokazalo kao prednost, nego je izvuklo na vidjelo najproblematičnije aspekte Kelleyjeve dramaturgije. Priča sporadično postaje odveć sapunasta, čemu je autor i inače u svom televizijskom opusu bio sklon, a cjelina djeluje kao bljutava moralka bez imalo ironičnoga odmaka, što s obzirom na godinu nastanka djeluje kulturno anakrono.
Kelley je morao promijeniti kraj jer je on poznat iz romana i filmske mu ekranizacije, a učinak iznenađenja te identificiranja ubojice morao je ostati tajnom kako bi se osiguralo da gledatelj nastavi gledanje serije. Stoga razrješenje iz 1990., koje je tada imalo efekt šoka, sada nije dolazilo u obzir, pa ga je trebalo preosmisliti. Taj postupak nije najs(p)retnije izveden pa je zbog manjkave motivacije lišen uvjerljivosti. Ujedno je lik Carolyne Polhemus morao biti očišćen od negativnih natruha jer suprotstavljeno ocrtana relacija supruge i ljubavnice danas je odveć zastarjela te pripada nekom drugom kulturno i rodno neosjetljivom dobu. Unatoč tome, spomenuto dijadno ukrštavanje i dalje je prisutno te scenaristički nije uspješno zaobiđeno; dakle stereotipija je naoko izbjegnuta premda je i dalje prisutna.
Pošto serija ima više prostora za razvoj likova, od autora Kelleyeva kalibra očekivali bismo umješnost u karakterizaciji, no riječ je o jednom od najslabijih aspekata ostvarenja. Ženski su likovi manje-više ostali na razini patrijarhalnih stereotipa osamdesetih godina, odveć suprotstavljeno i šablonizirano postavljeni. Barbara Sabich (Ruth Negga) dobra je i požrtvovna supruga, koja čak ne može niti flertovati s drugim muškarcem dok je njezin suprug do jučer bio opsjednut kolegicom s posla. Za jednu emancipiranu osobu, profesionalno ostvarenu i čvrstoga karaktera, Barbarino pristajanje uz supruga u ime ljubavi i zaštite obitelji danas djeluje kao patrijarhalni romantični mit koji je ostao negdje u dvadesetom stoljeću te srcima i mislima američke religijske desnice.
.png)
Unatoč činjenici da je Carolyne Polhemus lišena koruptivnih i nimfomanskih sklonosti, ipak predstavlja odraz opasne, seksualno agresivne i karijerističke žene koja zanemaruje sina iz prvoga braka te predstavlja opasnost po kulturno stabilnu kategoriju supruge i majke. Između njih vrluda Rusty Sabich koji ni sam ne zna što bi, odnosno on bi oboje, iako je svjestan da to tako ne ide. Scenaristički su gore od njih prošli negativci Nico Della Guardia (O. T. Fagbenle) i Tommy Molto (Peter Skarsgaard), prikazani plošno te svedeni na osvetoljubive i karijeristički usmjerene automate lišene ikakvih drugih strasti i preokupacija. Moltova osamljenost te odnos prema mački u Kelleyjevoj viziji su ga valjda trebali humanizirati, iako su nepotrebno naglasili njegovu potencijalnu psihopatologiju.
Presumed Innocent u eri kvalitetne televizije niti na stilskoj razini ne predstavlja izazov, jer cjelina djeluje kao da je zalutala s linearne televizije – što u vizualnom, a što u dramaturškom pogledu.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. listopada 2024.
