Od ludila do mjuzikla

Joker: Ludilo udvoje (Joker: Folie à Deux), red. Todd Phillips, SAD, Kanada, 2024.

• 

  Od svoje premijere na 81. Venecijanskom filmskom festivalu, nastavak Jokera iz 2019., naslovljen kao Joker: Ludilo udvoje, već zapažen po ekspresivnoj glumi Joaquina Phoenixa, statusnom utjecajnošću osvaja gledatelje širom svijeta. No, kroči li i prema filmskoj nagradi Oscar, pitanje je koje zahtijeva i nešto pomniji pristup ovom dominantno psihološkom trileru. I premda je Joker poznat kao zlikovac iz stripova izdavačke kuće DC Comics, dvojac Phillips i Silver udahnuli su mu karakternu složenost u mediju igranoga filma, kojom je glavni glumac suvereno i ostvario Oscara za najbolju mušku ulogu u 2019. godini.

  Drugi nastavak filma prati sudbinu Arthura Flecka, klauna i standup komičara, koji je u državnoj bolnici Arkham na promatranju zbog višestrukoga ubojstva. Čekajući suđenje, suočava se s brutalnošću tipične američke kaznionice, tj. licemjerjem premreženoga zatvorskog sustava. Treba reći kako Todd Phillips ni u ovom filmu nije štedio glavnoga glumca. Susret s Jokerom spektakularan je u svakom pogledu: krajnje katatonični izgled psihotičnog, ali istovremeno i nevjerojatno šarmantnog Arthura, već na prvu osvaja gledatelja koji ubrzo podliježe manipulaciji gledajući u njemu prvenstveno žrtvu, a ne i agresora. Ako koščatom izgledu krvavog klauna dodamo i sumornost izolacijske atmosfere mentalno oboljelih te reske zvuke popratnih udaraca koji se udjeljuju pritvorenima i bez razloga, filmska estetika ružnoće doseže svoj vrhunac: Phoenixova zadivljujuću sposobnost oživljavanja nezdrava smijeha kroz suze, ekspresivna gestualnost i mimika iskrivljenoga i napaćenoga lica, duboko uvlači gledatelja u prostore misteriozna Arthurova duha.

  

  Hollywood je, dakako, odavna prepoznao Phoenixov izvanredni potencijal za zahtjevne uloge negativaca, stoga se i ova uloga sasvim logično nametnula kao siguran odabir. Podvojenost njegove nutrine glavni je pokretač cjelokupnih zbivanja koja su pomalo i predvidiva i već viđena kad su u pitanju stilske varijacije na istu filmsku temu, poput onih u kultnim zatvorskim dramama, primjerice Zelene milje Franka Darabonta iz 1999. godine. Da film o Arthuru Flecku ne bi odveć skliznuo u predvidivu shemu o zlikovcu koji pobjeđuje i vrijeme i prostor zahvaljujući narcističkoj propagandi (ja kontra trulog društva) pa ga rulja zbog toga još više i divinizira, Phillips u zapletu inaugurira žensku osobu varljive prirode, opčinjenu Arthurovim likom, Lee Quinzel, s kojom će veći dio filma poprimiti masku mjuzikla.

  Elementi mjuzikla mogu ono što i jest nasušna potreba na relaciji Arthur i onaj drugi koji ga promatra studirajući njegov lik i djelo: da prvenstveno, naime, stvore odmak od zla i skrenu u tunel relativizacije s lijepom i izmaštanom pričom o ljubavi koja može promijeniti svijet nabolje – dokinuti sve vrste diskriminacija i stvoriti mostove do ranjenih ljudskih srdaca. Pametnom režijom Todd Phillips ostvaruje ono što mu je i bila nakana: poigrati se sa svima nama – u potpunosti izokrenuti pogled na sustav postojećih društvenih vrijednosti u kojemu potpuno nevjerodostojne osobnosti skrbe o prijestupnicima ovoga svijeta – te vječne doline suza disharmoničnih i disfunkcionalnih obitelji gdje se ljubav pruža na kapaljku i uslužno, ali ne i bezuvjetno. Ranjeno djetinjstvo rađa traumom iz koje može niknuti štošta crnoga, ali istodobno je i nevjerojatna snaga i u onoj sitnoj, Božjoj revitalizirajućoj iskri u čovjekovoj duši koju samo ljubav u obliku karitasa može rasplamsati. Stoga su i kadrovi iz sudnice u idejnome smislu osuda društva i ovozemaljske pravde koja ne želi razviti mehanizme prepoznavanja podloge s koje bi moglo izrasti „cvijeće obraćenja“.

  

  Film apodiktično, iako u pozadini, razotkriva krivce Sotoni podložnoga zlikovca Jokera, glasnoga podstanara u svijesti socijalno i psihički depriviranog Arthura, pa i samo suđenje poprima oblik lakrdije u standup izričaju. Arthurovu pomanjkanju dlake na jeziku raduje se Lee i svi oni koji su na svojoj koži osjetili bešćutnu revnost birokratskog sustava i neučinkovitost društvenih institucija koje promiču formalnu istinu, njegujući u praksi tek lažne modele interakcije sa svojim građanima. Trenutak masovnog prepoznavanja lažnih vrijednosti suvremenih medija, pa onda i odobravanja Arthurova ubojstva Murraya Franklina, majke Penny i ostalih ogrezlih u vlastitoj gordosti, poprimaju u filmu elemente transa, gotovo obrednog, one tako poznate psihologije mase s kojom dolazi potvrda identiteta.

  Nastup Lady Gage u filmu donosi posebno osvježenje: njezin lik u svojstvu alter ega crta Arthurovu dušu ženskim kistom, pobuđujući erotičnost i senzualnost kojima film niže divne glazbeno-scenske točke, ispunjene  privlačnom ekscentričnošću, od kojih su neke i omaž proslavljenom dvojcu stepa: Fredu Astaireu i Ginger Rogers. Ples u svome ritmu, oslobođen od svih stega, jedan je od najčešće rabljenih univerzalnih umjetničkih lajtmotiva, izraz prava na originalnost, na vlastitu slobodu duha. Promatrajući Jokera od uvodnoga stripovskog foršpana do samoga kraja, dade se primijetiti i neuklopljenost svih elemenata koji film izgrađuju, u stilski zaokruženu cjelinu.

  

  Riječ je o svojevrsnom patchworku nekoliko sastavnica: art filma, zasebno, vizualno i glazbeno, vrlo atraktivnoga; mjuzikla, u kojem se osjeća i napetost i neizvjesnost, ali i nostalgično evociranje starih holivudskih brojeva, i u konačnici zatvorske drame s kojom perspektiva budućnosti vrlo stidljivo proviruje kroz hladne rešetke za koje se drže oni neprepoznati, ranjeni i neshvaćeni, a oni koji od zatvora žive, ne prestaju u njemu tražiti svoje maskote i predmete ismijavanja. Lice i naličje Arthurova anđela čuvara autentično je u filmu, u skladu s iznesenim, prispodobio Brendan Gleeson. No, možda se u tvrdokorno distopijskom završetku filma (s dobrom najavom novog Jokera koji nikad ne spava) i krije stilski kaos Toddove režije: tȁ zar psihotična raslojenost jedinke ne slijedi onu discordia concors, barem u umjetničkom izričaju?

  Metafora zrcala i u Jokeru je raster kojim prolaze mnoge pojavnosti i fenomeni društvene stvarnosti i unutarnjega, introspektivnoga svijeta pojedinca. Stoga i stripovsko porijeklo filma valja shvatiti kao samo jednu točku iz koje čitav svijet glumi, grmeći homerskim smijehom, u potrazi za smislom života.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 23. listopada 2024.

Piše:

Vesna
Aralica