Kultni dječji romani u prvoj domaćoj filmskoj franšizi
Hrvatska književnost i film II: Koko i duhovi, red. Daniel Kušan, 2011. (Ivan Kušan, 1958.); Zagonetni dječak, red. Dražen Žarković, 2013. (Ivan Kušan, 1963.); Koko 3: Ljubav ili smrt, red. Daniel Kušan, 2014. (Ivan Kušan, 1987.); Uzbuna na Zelenom Vrhu, red. Čejen Černić, 2017. (Ivan Kušan, 1956.)
-
Dječja (ponajvećma dječačka) družina, kao jedna od čestih sastavnica dječjega romana, znana još od Marka Twaina (kroz pustolovine Toma Sawyera 1876 i Huckleberryja Finna 1884), Ferenca Molnára (Junaci Pavlove ulice 1906), Ericha Kästnera (Emil i detektivi 1929), Enid Blyton (serijal Pet prijatelja od 1942) ili Tonea Seliškara (Družina Sinjeg galeba 1936) preko one kod domaćih autora, primjerice Mate Lovraka (Družba Pere Kvržice 1933, Neprijatelj broj 1 1938) pa sve do suvremenih poput planetarno najpopularnije kod J. K. Rowling (serijal o Harryju Potteru od 1997), a koja pak ponajčešće djeluje u okvirima detekcijsko-pustolovnog, pokatkad i s primjesama strave i suspensnog horora, ali i romanse, komedije ili fantastičnog, vrlo je često metom intermedijalne, vizualne transponiranosti iz pisanog u celuloidni predložak (primjerice, kroz domaće ekranizacije Seliškara u filmu Sinji galeb /1953/ Branka Bauera odnosno Lovrakovih djela Družba Pere Kvržice /1970/ Vladimira Tadeja i Vlak u snijegu /1976/ Mate Relje) a u uspješnu franšizu je pretvoren i niz romana Ivana Kušana o dogodovštinama dječaka Koka i njegovih prijatelja (Koko i duhovi /2011/ Daniela Kušana /napisan 1958/, Zagonetni dječak /2013/ Dražena Žarkovića /napisan 1963/, Koko 3: Ljubav ili smrt (2014) Daniela Kušana /napisan 1987/ te Uzbuna na Zelenom Vrhu (2017) Čejen Černić /napisan 1956/) upravo zbog identifikacijske recepcijske zanimljivosti ciljanoga mladog gledateljstva.
Pritom je svestrani žovijalni Kušan u svjetskim razmjerima najbliži kästnerovskom tipu romana, a u domaćim vodama upravo izričaju spomenutog Mate Lovraka – može se reći prvog književnika koji napušta / razgrađuje / dezintegrira mahom fantastičarsku dječju književnost ranijeg razdoblja (od Jelice Belović-Bernadzikowski /Hrvatske Jelice: narodne priče sa 30 slika, 1908, Božićnice: pripovijesti i priče sa slikama hrvatskoj mladeži, 1907/, Antonije Kassowitz-Cvijić /Slavenske priče 1922-25/, preko Eme Božičević /Čarobni svijet: priče za mladež 1916, U carstvu ispunjenih želja 1923/ te nešto manje Milke Pogačić koja je mahom pisala didaktično-pedagoške crtice među braćom i sestrama u krugu obitelji /Iz sunčanih dana i Slava mladosti, prije 1930/ pa sve do Ivane Brlić-Mažuranić ili Vladimira Nazora /Bijeli jelen 1912, Istarske priče, 1913/), pri čemu se u literaturi kao glavna razlika među ova dva pisca navodi da je Kušan pisac grada a Lovrak sela, iako je i Lovrak imao djela s urbanom, konkretno zagrebačkom tematikom – svojevrsnim kušanovim trademarkom (Neprijatelj broj 1) a prvi Kušanov roman – Uzbuna na zelenom Vrhu, govori upravo o zbivanjima u ruralnoj zoni.
No oba autora u prvi plan postavljaju upravo djecu, i to onu kakva stvarna djeca i jesu – razigrana, radoznala, nestašna i s bujnom maštom, te ih prikazuju u situacijama u kojima se ona najčešće i nalaze – kod kuće, u školi, pri druženju kroz igru, čineći to jednostavnim, lako razumljivim, djeci bliskim rječnikom – prenoseći kako način njihova izražavanja, ujedno i njihovo specifično dječje motrište; a njihovi mali junaci enigme, prepreke i disfunkcionalnosti u formama zlih čini pohlepe ili grubosti nadvladavaju nadmudrivanjem i hvatanjem protivnika / zločinaca i njihovim privođenjem pravdi upravo rečenom djeci imanentnom optimističnom vedrinom i vlastitim družinskim zajedništvom, mahom bez pomoći odraslih. I dok se Lovrak orijentira na životnu radost, pomaganje i sklad društvene, uglavnom seoske zajednice, Kušan progovara o gradskim dječjim pustolovinama – pri čemu kod obojice uvijek na kraju dobro pobjeđuje zlo.
Posebnost i kuriozitet ovakvih romana realističke potke, prema povjesničaru književnosti Milanu Crnkoviću, jest činjenica da dječji likovi u ovim djelima „nisu predstavnici svedječjih izvanvremenskih i svevremenskih osobina, nego ilustracija dječjeg života određene sredine“ (Milan Crnković u studiji Dječja književnost, 1967). Rečene ekranizacije pak Kušanovih djela, odnosno njihova filmska interpretacija, dale su značajan boost zamrloj nacionalnoj dječjoj filmskoj produkciji 2011, 2013, 2014. i 2017. godine, a glavne razlike između romana i filmova uglavnom su u načinu vođenja i odabira / odbacivanja potencijalno ključnih i potencijalno nebitnih događanja, te u umetanju ili češće izbacivanju ponekih knjiških likova u celuloidni predložak, odnosno u transponiranju vremena radnje s poraća 1940-ih (primjerice Uzbuna na Zelenom Vrhu događa se u ljeto 1945.) u eskapističko-nostalgične osamdesete 20. stoljeća.
Pritom potonje ni kod samog Kušana nije posebice kontekstualizirano, nego radije usputno, pa je ovakvo filmsko idealizirano a ujedno neideologizirano razdoblje zgodan i nadasve pogođen odabir za smještanje radnje. Četiri filma od ukupno šest romana s dječakom Ratkom Milićem, zvanim Koko, kao protagonistom (Uzbuna na Zelenom Vrhu (1956), Koko i duhovi (1958), Zagonetni dječak (1963), Koko u Parizu (1972), Ljubav ili smrt (1987), Koko u Kninu (1996)) režirala su tri senzibilitetima svakako različita redatelja: Daniel Kušan, Čejen Černić i Dražen Žarković. Pa dok bi se u kakvoj komparativnoj dosjetki ekranizacija Koka i primjerice Harryja Pottera (na kojem su se izmijenila četvorica redatelja) Kušan mogao okarakterizirati kao light, širokopotezni, ugodan, zabavan i pitak Chris Columbus, Žarković bi bio temeljiti kompetentan profesionalac Mike Newel a Černić svakako visokovalitetni, maštoviti i vješti, s osobnim pečatom Alfonso Cuarón – u svakom slučaju, svi troje predstavljaju manje ili više no svakako vrlo dobre, u prvom redu mainstream pitke naslove.
Prvi u nizu ekranizacija pripao je Koku i duhovima, u kojem se Koko mora izboriti ne samo s otmičarima sestre Marice nego i otkriti postoje li uistinu duhovi koje viđa oko kuće, a sve naravno uz pomoć prijatelja Zlatka, Bože i Mikija; pritom suspense pustolovnog pronalaženja i razotkrivanja ovdje biva nadograđen primjesama zastrašnog zbog motivike misterije i sablasno-jezovitog, kojom se pisac a posljedično i redatelj, njegov sin Daniel Kušan, poigrava; neki su likovi u odnosu na knjigu neminovno izbačeni zbog mogućeg prevelikog proširivanja ili retardiranja radnje – poput Isaka, Žohara ili Bugarinove žene, primjerice; neki događaji izmijenjeni – primjerice Ruža ovdje dječaka uči francuski umjesto njemački kao u knjizi, čime se daje omaž knjizi Koko u Parizu, a i podzemni hodnici ključni za rasplet radnje u filmu već postoje, dok ih u knjizi dječaci sami prokopavaju itd.; vrlo su zgodni i citatni, inter- i auto-referencijalni stilski postupci, poput samog početka s informativnom emisijom Dnevnika u kojem se referira na događaje na Zelenom Vrhu a koji pak prethode radnji i filma i knjige Koko i duhovi; potom knjigu Junaci Pavlove ulice, čiji sadržaj podsjeća na onaj tematiziranog djela, dešifrira jedan od dječaka Božo, dok je dešifriranje vezano za škrtog Vinceka koji se pokaje vezano upravo uz Dickensovu Božićnu priču s referencama na poznatu preobraćenu škrticu svjetske književnosti Scroogea.
Upravo takvim postmodernističkim postupcima obiluje i proza samog pisca, poglavito roman Ljubav ili smrt – istoimeni treće-ekranizirani film kojeg potpisuje isti redatelj – inicijalno eksperimentalan, inovativan tekst čiji je fingirani autor sam Koko kojem Ivan Kušan na marginama teksta unosi pravopisno-gramatičke ispravke i korekcije vulgarizama i koji je i obličjem specifična intertekstualna literarna igra, a u kojem se Koko pokušava približiti fatalnoj djevojci koja mu se sviđa Ani Mozer (u filmu neimenovana).
Rečeni film – baš kao i pisani predložak, odudara od ostalih u tetralogiji, no iz razumljivih razloga u njemu nije i ne može biti vidljiva takva ludička destrukcija regularnih pripovjednih instanci u kakve se razigrano upustio pisac; ovdje se napušta narativ pustolovnog, isti se switcha na ljubavnim peripetijama adolescenata primjereni melodramatsko-romantični (na tragu odlične tinejdžerske serije I to mi je neki život /My So-Called Life, 1994–1995/ Winnie Holzman) no finalni je rezultat možda ipak najslabija karika rečene tetralogije – opterećeni, neživotni, drveni dijalozi bez djeci i mladima svojstvene ležernosti, presapuničast zaplet s nebrojenim trenutnim bivšim i budućim ljubavnim parovima i s ne baš pogođenom psihologizacijom lika knjiški vedre, bistre, žovijalne Kokove prijateljice iz djetinjstva Emice (kakvom je vrhunski interpretira Lucija Philips u Uzbuni na Zelenom Vrhu) u pomalo goth-emo dark depresivku u interpretaciji Korane Ugrine, ključne su zamjerke ponešto mlačnog i razvodnjenog naslova, kojem toliko potrebnu razigranost ipak infuzira sjajna i minuciozna kostimografski, produkcijsko dizajnerski i koloritski umješna rekonstrukcija perioda radnje, kao i neke nadasve zgodne ideje poput ubacivanja ženskog benda i glazbenih numera u radnju, davanje više prostora nego u knjizi liku Melite (zanimljiva Tesa Litvan) iz još jednog omiljenog dječjeg romana Ivana Kušana Lažeš, Melita (napisanog 1965., u formi serije ekraniziranog 1983.), te zreliji i odrasliji mali glumci.
Između ta dva naslova smjestila se vrlo solidna napetica Zagonetni dječak Dražena Žarkovića – dinamične, raspoložene i razigrane radnje i ritma, s ponekim vrlo zabavno i humorno riješenim i režiranim scenama (najčešće u učeničkim interakcijama s profesorima, pri čemu dok potonji u slow-motionu objašnjavaju, prvi ih uopće ne slušaju), o zagonetnom dječaku s dva imena koji pohađa dvije škole i tajni koju krije a tek je treba otkriti. Kokov glavni pomagač u ovom dijelu je Tomo i brbljava, intelektualno manipulativna Marijana koja poslana uhoditi i potkazivati Marka/Mirka, postaje dvostruka špijunka; i dok u knjizi dovitljivo sakupljene informacije tradea za slike filmskih glumaca stare garde poput Clarka Gablea, Stewarta Grangera ili Roberta Taylora, takva je zgodna u prohujalo vrijeme ukotvljena dosjetka nauštrb suvremenih generacija u filmu napuštena.
Napuštene su i linije radnje s Tominim presretanjem Mirkovih pisama, ali i neke pozadinske priče – primjerice one Marka ili profesora Gavrića, baš kao i činjenica boravka Mirkovih roditelja u Njemačkoj a izbačeni su i likovi poput Bradonje s brazgotinom ili tete Vere odnosno preusložnjeni odnosi među likovima – u filmu se naziru natruhe simpatije između Marijane i Mirka kao i Tomine prema Marijani, no unatoč tome, srž fabule ostala je intaktna. Zagonetni dječak, inače, već je ranije ekraniziran i to u formi igrane TV serije za djecu i mlade u 7 nastavaka Operacija Barbarossa (1990.) u režiji Branka Shmidta.
Četvrti dio Uzbuna na Zelenom vrhu prvi je napisan – 1956. i svojim pojavljivanjem biva okarakteriziran kao prvi hrvatski žanrovski dječji roman odnosno od strane Iva Zalara „početkom nove etape u razvitku hrvatskoga dječjeg romansijerstva“ te je kao takav tematski prequel trima prethodnicima; a ovaj i u svjetskom filmu trendovski popularan oblik (primjerice, nakon osam filmova iz Harry Potter sage pokrenut je i prequelni, o događajima prije Harryjeva čarobnjačkog doba, započet naslovom Čudesne zvijeri i gdje ih naći /Fantastic Beasts and Where to Find Them, 2016/ Davida Yatesa; isto je učinjeno i s Zmajevom kućom (House of the Dragon, 2022) kao prequelom Igre prijestolja (2011–2019), temeljene na djelu Georgea R. R. Martina i smještene dvjesto godina prije događaja u originalnoj seriji; odnosno s Gospodarom prstenova: Prstenovi moći /The Lord of the Rings: The Rings of Power 2022) temeljenima na romanu Gospodar prstenova i njegovim dodacima J. R. R. Tolkiena, te smještena u Drugo doba Međuzemlja, tisućama godina prije Tolkienovih Hobita i Gospodara prstenova) pokazao se najboljim dosad.
Počevši od prepoznatljive razigrane animirane uvodne špice (kao i u ostalim Koko-nastavcima, autora Alena Vukovića; 2013. Oktavijanom za namjenski film na Danima hrvatskog filma nagrađene za Zagonetnog dječaka) preko iznimno uspjelog, efektnog uvodnog dijela priče u priči (o duhovima, oko logorske vatre), dinamičnost i suspense zadržavaju se do samoga kraja, dijalozi pršte domišljatim humornim, poznatim iz Kušanova romana (scenarij Hane Jušić), pri čemu je omjer suspensnog i duhovitog pogođeno izbalansiran (poglavito preko dvaju glavnih osumnjičenika – mračnog starca s ruba šume i gradskog osobenjaka).
Tematizirani period osamdesetih evocira se umješno i s(p)retno kroz ovoga puta pitoreskno idilično ruralno a ne kušanovsko trademarkovsko urbano okružje kroz (sporadično iznimno uspjelu) kameru Danka Vučinovića, naglasak se stavlja na male junake, nikako na odrasle, s razigranom karakterizacijom istih, pri čemu istaknuti treba izvrsnu djecu-glumce koji su svoj posao odradili prirodno, vrlo savjesno i ozbiljnim pristupom, a sve pod čvrstom rukom talentirane distinktivne mlade redateljice Čejen Černić koja pitkom i preglednom režijom te svježim i nadahnutim pristupom odnosno nespornim razumijevanjem kako suvremene aktualnosti Kušanova predloška, jednako tako i samog zaigranog, nestašnog, pustolovina željnog dječjeg univerzuma, uobličava istinski kvalitetan film za djecu te se svakako predstavlja kao ponajbolje ime nove hrvatske redateljske scene, itekako vrijedno pažnje.
Kušanovo inteligentno i onodobno inovativno interaktivno igranje s djecom-čitateljima kroz lagan i nenametljiv fabularni izričaj, bliskost junaka od krvi i mesa s malom publikom kao jednih od njih, s posebnom bonus-vrijednošću lociranja zbivanja u stvarnosnu, prepoznatljivu zagrebačku topografiju (Heinzelova, Zoološki vrt Maksimir, Bužanova ulica, Kvaternikov trg…) kreiralo je svojevrsni sinergijski splin autora i publike i postavilo Kušana među generacijski omiljene dječje književne autore, koji i neke nove klince oduševljava filmskim ekranizacijama svojih radova, kroz odgovoran pristup redatelja koji su djeci – nakon ilustratora u brojnim izdanjima romana, prvi put kroz pokretne slike vizualizirali ove kultne naslove i njihove junake u prvoj domaćoj filmskoj franšizi.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 14. rujna 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:
KatarinaMarić