Komprimirajuće konstruktivna filmska konverzija intenzivno-zgusnuta teksta

Hrvatska književnost i film II: Konjanik, red. Branko Ivanda, Hrvatska, 2003. (prema romanu Ivana Aralice, 1971.)

• Prognani intelektualac – režimski otpadnik, disident Ivan Aralica svoj će rukopis u pozamašnom dijelu opusa trajno vezati upravo uz rodni kraj Dalmatinske zagore, svojevrsnu ideologizirano-regresivnu anti(protu)modernističku paradigmu kršćansko-islamskog 17.–19. stoljetnog (novo)povijesnog proznog prosedea, baratajući pritom kako dokumentima arhivskih kronika i legendi, jednako tako i antropološko-etnografskom građom, baš kao što će baštiniti nesporne utjecaje domaćeg knjiškog zaleđa – od onog deseteračke epike i agrafijskog, verbalno-usmenoga folklornog naslijeđa preko marulićanske antiturske retorike koja je nezaustavljivu otomansku silnost doživljavala gotovo eshatološko prijeteći i kontradiktorne joj kačić-miošićevske pomirbene referencijalnosti bez negativnih stereotipova, pa sve do andrićevsko-selimovićevskih historiografskih poetskih fikcija.

  Startno se posluživši pisanim slučajem pokrštavanja mlade muslimanke u Zadru odnosno bilješki đakona Nikodema kao i interpolacijom povijesnih osoba poput Hećima Oglu-Ali paše ili duvanjskog Džafer-bega Kopčića u gradnji naracije, jednakim se postupkom, disparatnim od pisca doduše, poslužio i oblikotvorno sposoban, versatilan redatelj istoimenog filma Branko Ivanda – posegnuvši u kedžarsku legendu o Divi Grabovčevoj (o kojoj je pisao 1923. u Djevojačkom grobu Ćiro Truhelka), iz koje svog Džafer-bega iznimno sugestivno i pogođeno, u interpretaciji Danka Ljuštine, prezentira gotovo nepokretnim, pretilim, poput kakva zlosutna groteskna vladara ušuškanog u jastuke i zakrivenog poluprozirnim zastorima da okrutno i perfidno demijurški gospodari povlačeći šahovske poteze iz sjene i zajedno s inim sudionicima zakulisnih diplomatskih igara moći (Venecija, Dubrovačka republika…) utječe na sudbine mlade kćeri hanumice Lejle i poturice surudžije, odabranika joj đuvegije Revača u 18. stoljeću na granici Bosne i Dalmacije, Otomanskog carstva i Mletačke republike.

  

  Ivanda i tu Araličinu crticu o pokušaju bijega dvoje mladih iz stiska dominantnih kontrolirajućih i krojećih sila na idiličnu izmještenu lokaciju individualne slobode izvan običaja, navada, zakona i agonskih tlapnji pretvara u dominantnu liniju radnje odnosno samo djelo u epsku ljubavnu priču, melodramu u ruhu pustolovno-povijesnog spektakla, krcatu orijentalnim egzotizmima, paralelu s kojom bismo u domaćoj filmskoj prošlosti mogli povući s Mimičnim Banović Strahinjom (1983) s radnjom u srednjovjekovlju odnosno s raskošnim istočnoeuropskim naslovima poput primjerice poljskog Ognjem i mačem (Ogniem i mieczem, 1999) Jerzyja Hoffmana s vremenom zbivanja u burnom 17. stoljeću i sukobima među Tatarima i Kozacima.

  Scenaristički pritom Drago Kekanović napušta piščeva retrogradno-retrospektivna kompozicijska rješenja, priču prezentirajući kronološki susljedno, ujedno protočno i razigrano provjetravajući punoću intenzivno-zgusnuta teksta, sve izvodeći intelektualno senzibilizirano, prostudirano umješno i konverzijsko-komprimirajuće konstruktivno; također se potencira tragedijski razrješujuće finale à propos prigušenijeg i ponešto drugačijeg knjiškog skončanja likova, kreirajući iako produkt ne bez mana, a ono esteticistički impresivno te u barem dvije stavke visoko zadivljujuće i očaravajuće djelo.

  Prva je stavka iznimno uspjela i uvjerljiva rekreacija razdoblja – i to ne samo raskošan i upečatljiv produkcijski dizajn scenografa Ivice Trpčića, umjetničko vodstvo Tanje Lacko ili raščlanjeni veličanstveni i diferencirani kostimi dizajnerica Vjere Ivanković i Jasne Novak odnosno naturalističan make-up i frizure artistice Svetlane Gutić, nego poglavito sugestivno prenesena sočna aberacijska atmosfera sajmišta i kasaba; antropološko-etnologijski tropi svekolike subverzivne i marginalizirane prosjačke pučke kulture pikarskog polusvijeta, prepredenjaka i lupeža, pothranjenih i obogaljenih golja koji mile i hramlju, proklinju i nariču, lakrdijsko-rugalački plešu i pjevaju, naguravajući se s onima čiji je etos i modus vivendi kretanje i lutanje (čemu se priklanja Revač) ili pak pauperitas i humilitas pri činu dobrovoljne izdvojenosti od svijeta fuge mundi (čemu se priklanja brat mu Ivan) kroz dojmljivu naturalističku fotografiju kompetentnog i nadarenog, visoko renomiranog Slobodana Trninića.

  Druga je stavka maestralan soundtrack bespogovorno autentičnog i jedinstvenog hrvatskog benda Kries i karizmatičnoga frontmana Mojmira Novakovića koji moćno fuzira arhaične tradicijske napjeve sa suvremenošću, kreirajući transična remekdjela koja mitološkim slojevima pobuđuju skrivene dimenzije slušateljeva bića (potpisnici, među ostalima, Moj javore, Čuj Marice, Sve vam zdravo, Dodole, Selo na okuke, Sito to, Konji vrani).

  Treća su stavka glumački doprinosi, poglavito jedrina, prirodnost i svježina razigrane, virtuozno eksplicirane izvedbe Zrinke Cvitešić (uz već spomenut izniman motiv masivnog i nepokretnog bega Kopčića kao metafore ustobočenja despotske moći te samu Ljuštininu interpretaciju istog).

  

  Ipak, ostaje žal zbog sporadične upadne dramaturške nekonzistentnosti te posljedičnog izostajanja bešavnosti, odnosno vrludajuće kaotične fokalizacije inače admirabilnoga djela; svojevrsnog konvertiranog i proširenog repetitorija Araličina respektabilna tzv. morlačkog mitologema, a koji je ujedno i pacifistička alegorija/metafora ali i kritička parabola željeznih čizama iskonstruiranih sustavȃ i totalitarizama u karambolu s krhkim i nemoćnim pojedincem koji (i po tome je nažalost i danas aktualan) ako idejno-svjetonazorski odudara od konstruiranih nameta moćnih sila, ne prolazi dobro i kojeg od takvog kolektivno-egzistencijalističkog usuda ne može spasiti niti ultimativna životna stavka – ljubav.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić