Meandrična destrukcija narativne linearnosti

Hrvatska književnost i film II: Kradljivac uspomena, red. Vicko Ruić, 2007. (prema istoimenom romanu Dina Milinovića)

• 

  Film Kradljivac uspomena zavarava svojim poetičnim naslovom, poglavito smjesti li ga se u konkordanciju / konotaciju s dotad poznatim opusom redatelja Vicka Ruića, art-autora uradaka Nausikaja (1995.) i Serafin, svjetioničarev sin (2022.), inspiriranih nekonvencionalnim, fantastičarskim knjiškim predlošcima. Naime, riječ je o novomilenijskom političko-špijunskom trileru o kontroverznim /opasnim zakulisnim / podzemnim igrama moći hrvatskih tajnih službi 90-ih u konkretnom kontekstu doušničkih frakcijski opozitnih interesnih skupina, prisluškivanja, prijetvornosti i podmetanja u osvit trećesiječanjskih izbora 2000. Dina Milinovića – misaonog i eruditnog književnika i diplomata, distinktivne osobnosti domaće literarne scene.

  Centralna figura romana (ne slučajno imenjak višeslojnog mislioca i mudraca, polihistora, utemeljitelja panslavističke ideje iz 17. stoljeća) Juraj Križanić, pedesetogodišnji je doktor francuske književnosti i obavještalac u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, nakon čijeg misterioznog nestanka izvršno državno tijelo Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) regrutira nekadašnjeg vukovarskog branitelja a sadašnjeg agenta Gawaina Skoka (još jedno referencijalno ime, po camelotskom vitezu Okrugloga stola kralja Arthura – a kakvima roman obiluje; još jedno koje se izdvaja ono je nedodirljive ljepotice Helene Zuzorić – evocirajući ne samo mitsku Helenu nego i lijepu renesansnu joj prezimenjakinju Cvijetu) ne bi li ga pronašao.

  

  Knjiga i film odvijaju se simultano na nekoliko temporalno-spacijalnih paralelnih razina (Zagreb, Moskva, Vukovar, Pariz… odnosno 1971., 1990., 1994., … no mahom 1999. i to rujan, listopad, studeni, prosinac…), s tim da u knjizi postoji i višerazinska postmodernistička pripovjedačka strategija esejističke konstante epistolarno-dnevničkog formata Križanićevih pisama – svojevrsna inter/metatekstualna priča u priči (mise-en-abîme) koja radnju ujedno implicitno digresivno kodira / usporava ali i eksplicitno obogaćuje novim slojevima značenja.

  Takva ludističko-meandrična destrukcija narativne linearnosti u detektivski intoniranu modelu progresira / nezaustavljivo nadire u učenom i samosvjesnom Milinovićevom iskazu elegantnih i znalački oblikovanih rečenica, no kao replikacijski stilistički odabir i preslik na filmu, nažalost ne funkcionira. Neprekidno premiješavanje i prepletanje vremensko-prostornih nivoa / skokova / naglih prijelaza zasigurno djeluje zbunjujuće na gledatelja koji ili film gleda prvi put ili pak nije čitao knjigu a tolika skokovitost ujedno razvodnjava potentno uzbudljiv i intrigantno-paranoidan špijunsko-kriminalistički triler odnosno oduzima mu na suspensnosti i dinamici upravo zbog samog nedostatka konkretne osmišljene dramaturške strukture te posljedično ravnolinijski predstavljene konfuzne, fragmentirane, nepregledne i zamršene fabule.

  

  Time propušta postati ozbiljna, koherentna detekcijska fikcija na tragu pisanoga predloška ili barem nepretenciozna i zabavna ludlumovsko-lecarréovska hrvatska verzija populistički popularnih (anti)junaka Jamesa Bonda, Jasona Bournea ili Ethana Hunta, ponekim začinima (mahom ubojstvima) čineći otklon od originala, bivajući drugačiji, autonoman entitet (a na kojeg, usput budi rečeno, snažno podsjeća hrvatsko-srpska koprodukcija Pijavice Dragana Marinkovića iz 2019.).

  Ipak, Ruićev prepoznatljiv rukopis kroz trademark sklonost estetskoj prezentaciji i ovdje se ogleda kroz kameru Vjekoslava Vrdoljaka: od mahom krupnih kadrova protagonista, čime produbljuje njihovu psihičku dimenziju, do autohtone, zagušujuće socijalističke arhitekture interijera u kojima isti borave kao u podsjetnicima da se od stiska bivših struktura ne može tako lako pobjeći; kreirajući naslov koji kroz sintagme diplomacije progovara o globalnim procesima, novom konceptu europskoga prostora, političkim igrama moći oduvijek vođenima na štetu običnog čovjeka, odnosno o uvijek aktualnim temama sve većeg kafkijansko-orwellovskog terora globalizma i općih degradacije vrijednosti.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 11. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić