Znalački i studiozno složen, ujednačen i konzistentno zaokružen film

Hrvatska književnost i film II: Dnevnik Diane Budisavljević, red. Dana Budisavljević, 2019. (prema Dnevniku Diane Budisavljević 1941. – 1945.)

• 

  Najpoznatiji pravednik među narodima (hebrejski khassidey umot ha-olam) – njemački industrijalac Oscar Schindler (1908 – 1974), koji je u Drugom svjetskom ratu od sigurne smrti spasio 1200 Židova zaposlivši ih u svojim tvornicama, srećom nije jedina takva povijesna osobnost. Uz bok mu staje i poljska socijalna radnica Irena Sendlerowa (1910 – 2008) koja je u po život opasnim vremenima kroz razgranate underground gerilske aktivnosti iz varšavskog geta prokrijumčarila i udomila 2500 židovske djece, a kod nas se u novije vrijeme, uz brojne i neznane / anonimne druge milosrdne, dobronamjerne i požrtvovne – pravedne pojedince, poput primjerice Ivana Vranetića ili Giovannija Palatuccija, mahom zahvaljujući knjizi koju objavljuje Hrvatski državni arhiv 2003. godine Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945., a potom i knjizi koju je izdao Profil 2020. godine Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata Nataše Mataušić, iskristaliziralo ime hrvatske humanitarke austrijskog porijekla Diane Budisavljević, rođ. Obexer (1891 – 1978), koja je pak slala pomoć u hrani, odjeći i lijekovima pravoslavnim logoraškim ženama i poglavito djeci te uz mrežu suradnika organizirala izvlačenje i udomljavanje te djece kako u dječje domove i bolnice, tako i u hrvatske katoličke obitelji, spasivši ih oko 10 tisuća.

  

  I Schindler i Sendlerowa dobili su svoje filmove: antologijsku Schindlerovu listu (Schindler's list, 1993) Stevena Spielberga i sentimentalno-ganutljivo Hrabro srce Irene Sendler (The Courageous Heart of Irena Sendler, 2009) Johna Kenta Harrisona, pa tako i Diana Budisavljević film Dnevnik Diane Budisavljević 2019. redateljice – Dianine prezimenjakinje sličnog imena Dane Budisavljević, rođakinje junakinjina supruga. I Sendlerowa i Budisavljević vodile su detaljne i iscrpne bilješke s podacima spašene djece, koja su se onodobno poradi zaštite od tada vladajućih fašističkih sustava mimikrično katolizirala i mijenjala imena, a sve u svrhu kako bi se nakon rata lakše povezali s roditeljima od kojih su razdvojeni – prva je precizno bilježene podatke čuvala u teglama, druga u sustavno i pedantno vođenim kartotekama.

  

  Jednako uračvani zagrebački antiestablišmentarci, kao i antifašistički orijentirani pojedinci pružali su svoj humanitarni otpor kroz Akciju Diane Budisavljević najbolje što su mogli; među najistaknutijima pritom je hrvatski pedagog, zdravstveni prosvjetitelj i filmski djelatnik – pionir snimanja nastavnih filmova zdravstveno-prosvjetnog sadržaja pri Higijenskom zavodu u Zagrebu Kamilo Bresler (1901–1967), onodobno viši službenik Ministarstva udružbe ali i član Središnjeg upravnog odbora Hrvatskoga Crvenog križa, kao i dragovoljka medicinska sestra Dragica Habazin te Ljudevit Šafarić, ravnatelj Zavoda za odgoj gluhonijeme djece, primjerice.

  

  Dana Budisavljević u svom se pristupu odlučuje na riskantan potez hibridne prezentacije djela: križanje igrane (bazirane direktno na dnevničkoj građi naslovne junakinje), dokumentarne (u formi četvero spašene djece: Nade Vlaisavljević, Zorke Janjanin, Živka Zelenbrza i Milorada Jandrića, sada prenositelja-svjedoka prošlih zbivanja) te arhivske građe (brutalno dirljivi zapisi logorske umiruće bolesne djece desetkovane glađu, nehigijenskim uvjetima i zaraznim bolestima, nažalost bez podataka tko ih je i u koju svrhu snimao), no srećom finalan produkt polučuje uspjeh, kreirajući znalački i studiozno složenu, kompaktnu, ujednačenu i konzistentno zaokruženu cjelinu.

  Vrsna fotografija Jasenka Rasola esteticistički podcrtava minimalističan monokromatski stilistički odabir ne toliko visoko-kontrastne crno-bijele nego radije raskošne palete sive – sve je u ovom decentnom, intimističkom i suzdržanom djelu bez širokih gesti – dostojanstveno i bez ideološko-politizirajućeg priklanjanja, prezentirano slijedom faktografije – tako primjerice i na najeksplicitnijem i najvidljivijem nivou, bez dubljeg zadiranja u ultimativno-senzibiliziran/osjetljiv materijal, redateljica bestrasno i promatralački prikazuje arhivsku snimku klicanja naroda pri dolasku fašista na vlast, jednako kao i razgaljene mase pri pristizanju partizana.

  

  Možda se iz istog da tankoćutno iščitati da nijedna (ekstremna) ideologija nije dobra odnosno finalno žrtve uvijek budu pojedinci, mali ljudi – zaneseni propagandama, slijepi na suprotne perspektive, uvučeni u nametnute sukobe koje zakuhavaju upravo političke elite. Oni mudriji koji to prozru i ne daju se podvrći nametnutim manipulacijama, oni su koji iskoračuju iz mainstrema i oni koji idu protiv struje; subverzivnim činima, izlažući se opasnosti, izvršavaju junačka djela odnosno ispravna djela – u konačnici, ono jedino što je bitno. Šteta je samo da se uz židovski i pravoslavni narod nije našao netko tko bi ovoliko sustavno pomagao i onom romskom, također žrtvi nacističkih pogroma kroz samudaripena (romski: masovno ubijanje) i porajmos (romski: uništenje) odnosno da se počesto, kako i suvremenost često pokazuje, ponekad ne uspijeva izvući pouka iz prošlosti.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić