Od numinoznog simbolizma do filmske stereotipije

Hrvatska književnost i film II: Kraljica noći, red. Branko Schmidt, 2001. (prema romanu Josipa Cvenića, 2000)

• Kraljica noći, Kadupul, Epiphyllum oxypetalum ili Selenicereus grandiflorus jedan je od najrjeđih cvjetova na svijetu, ujedno i najskuplji; bolje reći neprocjenjiv jer se niti ne može kupiti zbog puke činjenice njegovog izuzetno kratkog – jednonoćnog(!) vremena cvatnje jednom(!) godišnje, što je svakako kvalitativnost koja priziva mitsko bilje pučkih predaja (legendaran cvijet paprati koji je moguće ugledati i ubrati isključivo na Ivanjsku noć) ili iscjeljujući mjesečev cvijet u istoimenoj divnoj bajci Grozdane Olujić, primjerice.

  Rečenom bilju zajednička je sposobnost ispunjavanja želja i donošenja sreće nalaznicima koji se nakon takvih numinoznih događaja animističko-simbolički uzdižu u višu svjesnost, na nivo razumijevanja dušȃ bića, stvari i tvari – same duše svijeta. Upravo takav cvijet prvi je, pače naslovni motiv djela plodnog pisca, filozofa i sociologa Josipa Cvenića i predmet želje njegovih protagonista.

  Drugi je pak motiv voda – u najužem smislu materia prima ili prva tvar, kvintesencijalna primitivna bezoblična baza sve materije i time potentia pura ili čista potencija, u ovom konkretnom slučaju rijeka Drava kao duševno prizorište tradicijskih praksi i in situ mjesto radnje Cvenićeva romana; kao ona na kojoj se radi (splavari), bavi sportom (veslanje) ali i pliva, pere, ribari, istu se pije iz slavina ili se zaleđenom sanjka.

  No ono što je radovalo i obećavalo u naizgled prelogomenskom uvodu – svojevrsna topla etnografska dokumentiranost o načinima života i štednje vode uz Dravu pedesetih, pisac nažalost nije dalje ili dublje razradio, orijentirajući se radije na suvremeniju, tribusonovsku prozu, pritom ipak ne polučujući isti rezultat poput predšasnika, pribjegavajući zavičajnoj stereotipiji.

  

  Ne očekujući doduše novo „poučno štivo o odrastanju u realističkom ključu“ kao što su primjerice Zlatni danci Jagode Truhelke, još manje Škola i praznici Ivane Brlić Mažuranić, ipak razočarava činjenica da su oba potentna simbolistička motiva propuštena i prepuštena, postajući puke antonimijske supstancijalne formacije bez značenja.

  U jednaku nedostižnu wannabe fellinijevsku epigonsku motiviku upušta se i redatelj inače sporadično filigranski urednog rukopisa (Ljudožder vegetarijanac) Branko Schmidt, vrlo na tragu naslovima kako burnih ex-yu osamdesetih (Sjećaš li se Dolly Bell Emira Kusturice iz 1981. ili Varljivo leto 68 Gorana Paskaljevića iz 1984.), jednako tako Tornatoreovih radova (poput Maléne iz 2000. ili Kina Paradiso /Nuovo Cinema Paradiso iz 1988.) odnosno tinejdžerskog američkog serijala započetog 1999. – Američka pita (American Pie braće Weitz iz 1999.), kao i onih starijih: pionirskog coming of agera Američki grafiti (American Graffiti Georgea Lucasa iz 1973.) te egzemplarnog domaćeg the naslova Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika iz 1970. (Film nastao u kasnijem periodu Patnje mladog Ede / I dolori del giovane Edo Duccija Chiarinija iz 2015. podsjeća upravo na Kraljicu noći po motivici tinejdžerskog spolnog hendikepa – malformacijske fimoze u prvom odnosno retencije testisa u drugom naslovu.) Većina nabrojanih uzora spada u tzv. filmove nostalgije, koje Filmska enciklopedija definira kao filmove: „… s težištem na melodramskim komponentama, komerc. orijentacije, u kojima se oživljava nedavnija prošlost, tj. razdoblja što su kod suvremene publike još unutar dosega sjećanja ili unutar usmene ili medijske (filmske ili televizijske) predaje…“.

  

  Upravo se rečena komercijalna orijentacija, tzv. mainstream ili entertainment dodvoravalačko podilaženje publici uočava u mnogobrojnim kako knjiškim, posljedično i u filmskim motivima: prvoloptaški humor, rječnik natopljen vulgarizmima, soft-porn prosede, političke i mačističke sterotipije, primjerice. Kao dijelu svojevrsnog trolista domaćih filmova nostalgije nastalih u otprilike blizom periodu: Kraljica noći 2001., Ne dao bog većeg zla 2002. (red. Snježana Tribuson) i Snivaj, zlato moje 2005. (red. Neven Hitrec), Kraljici noći nedostaje pravog šušura i atmosfere perioda, ostavlja dojam površnosti i pomalo sterilne, nepovezane nizanke kadrova, više promašenog copy-pastea svojih uzora negoli samosvojnog relevantnog djela no još uvijek eskapističkog i pitkog o juvenilnim problemima formativnih godina svojih u filmu – od petnaestogodišnjaka u romanu, nešto ipak starijih protagonista.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 7. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić