Vrhunska subverzivna adaptacija maštovitog i visprenog knjiškog djela

Hrvatska književnost i film II: Osmi povjerenik, red. Ivan Salaj, 2018. (prema romanu Renata Baretića, 2003.)

• 

  Debitantski roman Renata Baretića, najnagrađivanija domaća knjiga (nagrade K. Š. Gjalski, V. Nazor, A. Šenoa, I. G. Kovačić, Kiklop) a svakako hrvatski roman desetljeća (izdan 2003.) Osmi povjerenik, moglo bi se reći, počiva na paradigmatskoj huizingovskoj ludističkoj teoriji po kojoj je čitava socio-kulturna civilizacija (od umjetnosti preko sporta do politike, pravosuđa i rata) intrinzično generirana na – igri, te nije ništa doli dinamički izraz čimbenika igre i njoj pripadajućih dogovorenih konvencija/sporazuma/ugovora/pravila ili standarda normiranih/iskazanih/strukturiranih u formi ustaljenih, podrazumijevajućih, općeprihvaćenih, adaptabilno varijabilnih običaja.

  Upravo takav, naime, dojam ostavlja ova, za velegradskog kalkulantski snishodljiva političkog karijerista u usponu, a zapravo budućeg osmog po redu povjerenika za najudaljeniji hrvatski otok Trećić, prvotno kazneno-egzilna prisilna dislokacija, a potom i transformativna životna epizoda – a koja je čitava knjiga odnosno film.

  

  Bodulska zajednica Trećićana (mahom staraca te pokoje starice) tako postaje nositeljem vrlo navlastitih pravila igre, pitoreskna i subverzivna, divlja i neukrotiva, kompaktna i hermetična prema uljezima, a koja se potčinja isključivo internom poretku i regulama – na njihovom otoku postoje crkve ali ne i svećenik, liječi ih mješavinama ljekovitog bilja supruga povratnika iz Australije Aboridžinica Mona a ne postoji liječnik, jezik im je mješavina bodulskog i „štreljskog“ (australijskog), dućan nadomješta šverc s Italijom a struju solarni paneli…, te svaki nametnuti pokušaj od strane zakona – u ovom slučaju (već osmog) povjerenika Vlade RH da održe izbore za predstavnika u lokalnoj vlasti, teško može uroditi plodom.

  Mjesto je to utopijske Arkadije, hiperborejska Tula, tolkienovska blagoslovljena zemlja Aman, lennonovski Imagine, svojevrsni utočišni Raj – zgusnuto neokaljano stanje izvan životnih brzaca i strmina, ili kako kaže Baretić – bezvremenska blagost. Opozitna dinamika hektično svjetovno – smirujuće duhovno, najočitija je u centralnom odnosu dvojca povjerenik Mesnjak – otočki vodič i prevoditelj s trećićanskog Tonino; pri čemu je potonji svojom unikatnom distinktivnošću izuzetno reprezentativan florilegijski karakter ne samo domaće književnosti/filma nego nadrasta sam sebe i izdiže se u antologijski kanon i na višem nivou.

  

  Bezazlen mladić sa sporadičnim paroksizmičnim, iznenadnim napadima katatoničkih stupornih zakočenosti (najvjerojatnije simptomatične epileptične atake, kako se da iščitati iz romana), zapravo se može promatrati i kao numinozno, superiorno biće – kakvima njegova stanja, primjerice, u romanu imenuje Mona: kod Aboridžina naime, ona se smatraju „…božjim blagoslovom i (…) ljude s takvim problemom smatra se gotovo svetima…“ – u kontekstu aboridžinskog svjetonazorskog koncepta Vremena snova, Tonino postaje altjirarma koji vidi ili sanja vječne stvari odnosno vidi uz pomoć vječnog vida te postaje ne samo običan rečeni vodič nego vodič duše (pritom dvojac izvrsno utjelovljuju izniman, s likom srasli Borko Perić i Frano Mašković – glumac zanimljive, retro facijalnosti, svojevrsna mješavina Jeana Gabina i Gérarda Philipea).

  Redatelj Salaj čitav ovakav piščev koncept zaogrće u vrsno uklopljen magični realizam (ponešto izmijenjen no u svakom segmentu sjajno iznesen lik Mone, zanimljivo potenciran onaj spiritualnog znanstvenika Brkljačića, pučke svetkovine – ovdje uskršnje i sezona dječje cike, u knjizi rogacijski blagdan Sežebija i Supoljota i agonalno nadmetanje u pjevanju božićnih pjesama, potom motiv s „muorskim čuovicima“ – tuljanima itd.) te općenito svom djelu daje mekanije, produhovljenije ruho, čineći to na vrlo znalački način (iako zadržava i načima ozbiljnije momente i pitanja poput utaje poreza, trgovine ljudima, političke korupcije ili naprosto bivanja izvan struje).

  

  Posebno umješno i s pažnjom Salaj prenosi Baretićev lingvistički romaneskni dragulj – dijalektalno/kolokvijalno parajezično narječje Trećićana, prepunog talijanizama, iskrivljenog australskog engleskog i autohtone čakavice, koji je najočitiji dokaz piščeva ludizma (primjerice, Mesnjak kako knjiga odmiče, sve više i razmišlja na trećićanskom čime se sugerira da sve više postaje 1 od njih, ili pak kroz poigravanja prezimenima mještana Smeraldići i Kvasinožići, opet nanovo evocirajući Tolkienove Gvozdonoge, Hrastoštite ili Nogoslavce) odnosno dubokog razumijevanja jezika kao uvijek žive, samoobnavljajuće, neuhvatljive i neukalupljive sustavne komponente; a redatelj i mudro – u trenucima kad izostaje Toninov simultani prijevod, gledatelje opskrbljuje titlovima.

  Na taj način potpisuje na roman iznimno oslonjeno no opet samosvojno i vrlo tankoćutno iščitano djelo, prenoseći ga pitko, s odličnim ritmom i britkim humorom, koherentnošću svih stilstičkih i tehničkih komponenti, pogođenog castinga, sjajne kamere Slobodana Trninića, oštroumno-lucidnim dramaturškim rješenjima, sugestivnom glazbom braće Sinkauz, samopouzdanom no laganom rukom kreirajući vrhunsku, subverzivnu adaptaciju ovog neobičnog, maštovitog i visprenog knjiškog djela.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 6. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić