Lucidan i promišljen mali a veliki film kanonskog modernističkog djela

Hrvatska književnost i film II: Kratki izlet, red. Igor Bezinović, 2017. (prema romanu Antuna Šoljana, 1965.)

• 

  Visokoraširena i sačuvana autentična srednjovjekovna umjetnost istarskih zidnih slika, mahom nastala u periodu od 9. do 16. stoljeća, ponajveći vrhunac doseže u beramskim freskama jednobrodne gotičke grobljanske crkvice sv. Marije na Škrilinah iz radionice majstora Vincenta iz Kastva s jednim od europskih najstarijjih medijevalno raširenih opominjateljskih, rječitih prikaza memento mori podvrste, tzv. danse macabrea – plesa smrti. Upravo na mjesto s prikazom takvih freski, imenovano kao Gradina, pokušavaju stići junaci Šoljanovog knjiškog i Bezinovićeva filmskog kratkog izleta, također alegorijskog životnog puta u neminovnost za sva živa bića izjednačujuće smrti.

  Sedam likova, uključujući (ich-form) pripovjedača/(off-voice) naratora i ponešto mističnog, neproničnog vođu/inicijatora izleta Roka čija se gotovo demijurško-numinozna narav putem sve više učvršćuje iako ujedno ostaje i trajno neuhvatljivom, u knjizi izlet upriličuju u znanstvene svrhe, u filmu pak nakon tulumarenja na kultnom motovunskom filmskom hodočastilištu, te svi redom od tog puta pomalo odustaju, zaustavljajući se / trajno nastavajući neke inicijalno neplanirane zone, onog trenutka kad su kročili u motovunsku šumu ka hetropijskom (ne)prostoru Gradine, izmještajući se / prekoračivši utemeljeni materijalni prostor/zonu poznatog i ekstrinzično stvarnosnog, ka onom izvan svakodnevnih ograničenih osjetila – triksterskom, deceptivnom i obmanjujućem, postaju simultani obnašatelji kako doslovnog, tako ujedno i prenesenog road-tripa (pri čemu termin trip biva nositelj dvostrukog značenja: onog putovanja i onog halucinacije).

  

  Bezinović pritom, na Šoljanovu tragu posvemašnje očuđuje prostor već ionako bajkovitog krškog podneblja (od Nazora opjevanog) Velog Jože, u dolini Mirne, prezentirajući ga kao svojevrsni glitch u matriksu, nefizičku i nematerijalnu topografiju, kripto-zemaljsko, spacijalno iskrivljenje s kvalitativnošću oniričkog i arhetipskog simultano supostojeće, usložnjeno preklapajuće onostranosti.

  Suputnik Viski (u knjizi Petar) ostaje s tri žene, svojevrsne simultano aluzivno-zamamne i perfidno-indiferentne trogeneracijske i trojedine/a boginje/a, gotovo steinerovske morfogenetske reprezentacijske forme – režirane u dojmljivoj tableux-vivantskoj sceni omarne oniričnosti; sljedeća trapula snolike maliciozne tlapnjivosti nastavlja se na još jednoj vrsno prezentiranoj postaji odustajanja od puta – onoj u vinskoj konobi zloguka poluslijepog starčića i njegove divinacijsko-omamljujuće dionizijske terevenke koja vuče ka zastranjenju i pod kojom poklekne Aksa (u knjizi Vladimir); dvije djevojke (u knjizi zvane nediferenciranim, skupnim imenom Ofelije, i gdje se jednostavno vraćaju natrag) ovdje su Iva i Martina – dok prva samo otrči u šumu u nepoznato, druga ostaje čuvati boškarine, pjevajući im – kao šaptačica tom gotovo izumrlom govedu, čuvarica tradicije, paradigmatskog prostora, što evocira kakvo ritualno povezivanje s životinjama, jednim korakom ipak bližima božanskom (fantazmagoričnošću evocirajući – i opet Nazorovo, remekdjelo Boškarina); finalno, Žac (u knjizi Ivan, koji pak ostaje na zatečenom mjestu kupivši usputno imanje) odlazi s ophodnicima zvončarima, nagovješćujući svojom procesijskom formom upravo ples smrti – baš onaj s rečene freske kao odredišnog cilja, intrinzičnog mjesta svete usklađenosti, starogrčkog temenosa: a do kojeg s Rokom stiže jedino narator, u filmu nazvan Stola.

  

  

  Ovdje se događa ključni moment, vrlo umješno prenesen iz romana: freske su prvo tu pa onda nisu, upaljena šibica pokazuje prvo njih a potom goli zid; kulminativni cilj – doživljaj ultimativne Istine znan kao prosvjetljenje ili ekstaza, stoga se prezentira i postaje iluzija, a njegovo dostignuće kroz rečeno spoznajno-ekstatično stanje cjelokupne sinestezije, potpune svjesnosti koja baca na koljena od začudnosti i ganuća, ostaje toliko nedostupno upravo zbog čovjekovih ograničenih fizičkih osjetilnih limita te ga je jednostavno nemoguće procesuirati u potpunosti – kao kad bi se pokušalo uliti more u čašu vode i pritom očekivalo da je sadržaj čaše vjeran prikaz svega onoga što more sadrži.

  Sva se zbivanja ove pikarske pitoreske stoga mogu tumačiti trojako: sedam (šest plus jedan) putnika nalaze se na putu udaljavanja ili približavanja (od) boga/u te također na putu nastajanja – jungovske individualizacije ili samoaktualizacije, a možda i nestajanja / dezintegracije sebstva – samo malo odgodivši svoje smrti predanjem zemaljskim užicima (Viski putenosti, Aksa pijančevanju itd.) ili pak istim tim zamkama/grjehovima zanemarivši vlastiti duhovni razvoj; Stola pak stizanjem do Gradine u pratnji entitetskog vodiča (Roka) doživljava svojevrsno viđenje/ukazanje/viši nivo svijesti ili čak i samo preminuće, pri čemu kraj pripovjedačevim / naratorovim prolaskom kroz tunel (i još više u knjizi) nagovješćuje ili nove reinkarnacijske cikluse rađanja i potrage za nekim novim gradinama odnosno proživljenim životima, odnosno moguće ukazuje i na nemogućnost trajnog zadržavanja nirvaničnog iskustva i uvijek nanovne spiritualne potrage kod pojedinca.

  

  Bezinović je pritom u svom radu maestralno bešavno izveo i kao vlastite garnacije uveo barem pet elemenata: Šoljanov začudni magični realizam/nadrealizam; korespondentivni prebačaj s knjiškog poraća 1940-ih u filmsku suvremenost; ukomponiranost istarskih ikonografskih artefakata i idioma (boškarini, zvončari, soundtrack s autohtonim glazbalima poput roženica, sopila, mišnica, dvojnica, šurli); inovativno-eksperimentalne i visoko sugestibilne tehničke detalje (što postiže brojnim postupcima, mahom vezanima uz ambijentalnost/naizglednu neusklađenost zvukovnog – voiceoverom, glazbom); barem dvije ikonične scene (u prvom redu finalno (ne)otkrivanje freski), kreirajući lucidan i promišljen, egzemplaran, u prvom redu distinktivan mali a veliki film kanonskog modernističkog djela hrvatskog egzistencijalista Antuna Šoljana.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić