Šarmantna i korektno artikulirana komedija

Hrvatska književnost i film II: Zabranjeno smijanje, red. Davor Žmegač, 2012. (prema drami Mira Gavrana, 2004.)

• 

  Komedija, uz horor jedan od najniže rangiranih, pejorativiziranih filmskih žanrova, percipiran kao publici ulagivački, ponajčešće banalan i površan, takav je svoj status zaslužila promatranjem kvantitativno manjkavih ostvaraja raskošne filmske povijesti ovoga žanra, no bogati kvalitativni izdanci nipošto joj ne nedostaju i stoga generalizacija ovakvog tipa, naravno, nikako ne stoji. (Iako se, doduše, frivolnost iste isticala još od samih njenih začetaka – kako u pisanom, ponajvećma pak u izvedbeno-kazališnom obličju startnih lakrdijaških ophoda, veselih drama, slijedne commedie dell'arte, domaćih frančezarija pa nadalje; zajedljivo opsceno i sablažnjivo faličko s vremenom smjenjujući satiričko-parodijskim aluzivnim, a korsko komentatorstvo međuigrama.)

  Sjetimo se samo zlatnoga doba češke kinematografije koja je isti predznak dobila upravo zahvaljujući mahom svojim specifičnim, prepoznatljivim komedijama / humornim dramama (Miloš Forman: Crni Petar, 1963, Ljubavi jedne plavuše, 1965; Jiři Menzel: Strogo kontrolirani vlakovi, 1966, Hirovito ljeto, 1968, Selo moje malo, 1985) a koje su pak svoj kultni status zaradile višeslojnošću, nikad humorom na prvu loptu – čestom pak boljeticom domaćih nam produkcija. (No da i mi znamo napraviti kvalitetnu komediju / humornu dramu dokazuje primjerice najgledaniji i najvoljeniji naš naslov Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, 1970.) Negdje na sredini ovakvih suprotstavljenih očišta smjestio se film Zabranjeno smijanje Davora Žmegača – redatelja društvenokritički orijentiranih uradaka kao što su Zlatne godine (1993), Putovanje tamnom polutkom (1995) ili Prezimiti u Riju (2002) – a čiji je ponajbolji sastojak upravo činjenica da je ekranizirana drama (supotpisnika scenarija) Mira Gavrana, već od prvog svog pojavljivanja osamdesetih godina 20. stoljeća distinktivnog i nesvakidašnje talentiranog, a u međuvremenu i najizvođenijeg hrvatskoga pisca (u zemlji i inozemstvu), dobitnika brojnih nagrada (i u zemlji i u inozemstvu), ujedno pisca koji prestižno ima svom radu posvećen festival izvan Hrvatske (Gavranfest, odvija se Slovačkoj, Poljskoj i Češkoj).

  Riječ je o prije svega šarmantnoj i korektno artikuliranoj komediji, s neobično usložnjenim odnosom ljubavnog trokuta supruga, supruge i ljubavnice u kojem žene izdominiraju nad muškarcem; poglavito sama supruga – pri čemu pisac i redatelj izvrću i iznevjeruju očekivanja čitatelja/gledatelja: ona koja bi po poretku stvari trebala biti žrtva, ovdje postaje ne baš demerteuilovska ali svakako manipulatorica zbivanjima.

  

  Naime, suprug nogiran od ljubavnice, sad sve vrijeme provodi kod kuće, što supruzi ne odgovara jer joj remeti dotadašnju rutinu te ucjenjuje ljubavnicu da mu se – vrati. Intimističko-komorni dramski predložak sa svega tri rečena lika u filmu je znatno ekspandiran pa ekranom defiliraju ne samo lica spominjana u tekstu (dvoje supružničke djece, instruktor jahanja…) nego i nikad eksplicitno imenovane kolege i šefovi (low-key pojavljivanje Draška Zidara kao šefa humorno su najuspjeliji momenti) te prijatelji (posvemašnje fiktivan lik pripovjedačice-prijateljice), pa i njihove međusobne interakcije poprimaju nova usmjerenja do finalnog efektnog, no još uvijek vrlo sapuničastog raspleta. I dok u drami radnja funkcionira besprijekorno, na filmu radije ostavlja dojam nizanke mahom tipiziranih situacija i likova, sa sporadično infantilno prenaglašenim komičkim, humanističko-afirmativne i benigne no ipak sitcomovske populističnosti, bez konkrektnijeg ili markantnijeg ironijsko-melankolijskog podsloja, toliko svojstvenog spomenutim češkim punokrvnim ostvarenjima.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 4. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić