Estetika dekadencije i psihološka introspekcija

Hrvatska književnost i film II: Serafin, svjetioničarev sin, red. Vicko Ruić, 2002. (prema pripovijesti Bauk Ulderika Donadinija, 1922.)

• 

  Redatelj Vicko Ruić jedno je od prijepornih, čak osporavanih imena domaće kinematografije. Nadahnuće tražeći mahom u uratcima avangarde, pokreta dekadencije ili ekspresionista, onom zastrašnom, freudovskom das unheimliche, u svoja dva debitantska djela poseže upravo za kultnim radovima vrlo posebnih književnih individualaca.

  Prvi nezavisno produciran film u Hrvatskoj, prvijenac mu Nausikaja (1995.) direktno je inspiriran Paukom (Die Spinne, 1908.) kontroverzne figure u povijesti literarnog horora Hannsa Heinza Ewersa (1871–1943), te indirektno predšasničkim L'oeil invisible ou l'auberge des trois pendus (Nevidljivo oko ili gostionica trojice obješenih, 1859.) Erckmann-Chatriana (zajedničko ime za francuske književnike Émilea Erckmanna i Alexandrea Chatriana), u kojoj razrađuje priču o Ewersovoj arahničnoj femme fatale koja natjerava svoje promatrače na suicid vješanjem, baš kao što to čini starica kod Erckmann-Chatriana, nazivajući je pak, za razliku od Ewersove  Clarimonde (istoimena je i jednako neodoljiva i kobna vampirica kod vrsnog fantastičara Théophilea Gautiera u Zaljubljenoj pokojnici / La Morte amoureuse, 1836.) – Nausikaja, i promatrajući je kroz fokalizatora studenta glume koji upravo postavlja istoimenu dramu (kod Ewersa fokalizator je student medicine a kod Erckmann-Chatriana student slikarstva).

  

  „Ruić umješno prenosi potentnu napetost atmosfere tjeskobe i gradirajuću suspensnost priče, parcijalno pisane i u formi dnevnika, balansirajući stvarno i nestvarno, mitsko i stvarnosno, realno i intrapsihičko, nesigurnost i neobičnost zbivanja, mračne igre mimike i mimikrije kroz fascinantnu igru mačke i miša.“ (Leksikon.net)

  U Nausikaji više je nego očit predloškovni a i redateljev interes za teme i motive karakteristične za rečena avangardna kretanja: invertiranost i abnormalnost, melankoliju i slutnju, izopačenost i deprivaciju, nemir i rasap, srozavanje i fiksacije, morbidno i sablasno, neobjašnjivo i začudno, užasavajuće i degenerativno.

  Drugi Ruićev film Serafin, svjetioničarev sin adaptacija je pripovijesti Bauk (1922.), prerađene verzije Sablasti (1917.) Ulderika Donadinija (1894.–1923.) – samosvojnog stvaraoca hrvatskog ekspresionizma, perioda Šimića, Krleže, Kamova. I baš kao što je i sam simulirao ludilo kako bi izbjegao frontu (kao i kasnije, slučajno ili ne, Marinkovićev Melkior) te usput neopazice kliznuo u ozbiljan duševni poremećaj koji je završio suicidom, isto se preslikava na njegova protagonista Serafina, tragičnog neprilagođenog pojedinca uronjenog u patologiju društvenih pojavnosti, čiji je locus suspectus sama njegova uznemirena psiha.

  I ovaj film također krase jednaki motivi i izričaj kao i Nausikaju: hektični, egzaltirani i fatalizmu sklon lijepi protagonist bezizlaznog i turbulentnog, disocijativnog i neurasteničnog nutarnjeg života (predšasnik krležijanskih bolećivih, hipersenzibilnih, kontemplativnih i rastrojenih individualaca); fascinantna žena iznimne ljepote ali dvostrukih, dijabolično tamnih intrapsihizama; devijantne senzualne forme ponašanja; samoubojstvo.

  
  

  Vicko Ruić prikazuje ih kao visoko estetizirane i stilizirane art-naslove, refleksivnog sporijeg ritma i iznimne vizualnosti. Serafin sa cizeliranom fotografijom Silvija Jasenkovića, zadivljujućom mizanscenom Jure Amižića, prigodnim kostimima Rute Knežević biva poput oživljene slike frapantnih svijetloplavih kolorita Pedera Severina Krøyera, impresionističkog en plein air predstavnika tzv. skagenske skupine okupljene u jutlandskom seocetu Skagen (čija je atrakcija upravo svjetionik!).

  Ipak, zamjerke kritičara pretežu odnosno odnose prevagu nad pohvalama redateljevom rukopisu: razvučeni prazan hod i apolitičnost među glavnim su prigovorima, no takvi prijekori nisu utemeljeni iz prostog razloga što je riječ o djelima nastalima na zasadama literature koja izbjegava stvarnosno i priklanja se pounutrenjima te koja je sklonija misaono-simboličkom negoli akcijsko-narativnom i kao takva traži ekskluzivniju i senzibiliziraniju publiku i šteta je da se ne prepoznaje ekskluzivitet i senzibilitet samog redatelja koji je specifičnim i distinktivnim odabirima istinski unikatno autorsko ime domaće filmske produkcije.

  

  Zamjerka koja se filmu može uputiti svakako je odabir glazbe. Naime, soundtrack Vlatka Stefanovskog isuviše je običan i simplificiran a da bi odgovarao ovoliko začudnoj poetici i svakako bi se u isti neusporedivo bolje uklopio i ulovio atmosferu i ritam, primjerice, eteričan i neuhvatljiv serijalistički koncept jednog Violinskog koncerta (1977) ili poznatijih Cantus Arcticus (1972) velikog Einojuhanija Rautavaarae, tog otkrivaoca serafina, anđela i demona celestijalne sfere u svima nama.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić