Oživljavanje Hektorovićeve renesansne vizije

Hrvatska književnost i film II: Ribanje i ribarsko prigovaranje, red. Milan Trenc, 2020. (prema spjevu Petra Hektorovića, 1556.)

• „…Tuj bî pripovisti vrimena staroga
  Kojih se dosti čti do dneva ovoga,
  Kad su živinice ričmi govorile
  I kada su ptice pojuć svih učile
  Kî putuju gorom, neka bil'ja znaju,
  Uzbudiv se zorom, kû kripost imaju,
  Zelena dubrava kad tikom teciše,
  Košuta kon lava brez straha kad biše…“

  Kad je 2020. godine versatilni i talentirani Milan Trenc (iznimno uspješan ilustrator, animator, strip-autor, scenarist i novelist, po čijoj je slikovnici Noć u muzeju snimljen istoimeni holivudski blockbuster hit-film) odlučio ekranizirati teško ukalupljiv, nadasve neobičan i teško svrstljiv – gotovo izvan-kategorizacijski književni hibrid sa 1684 dvostruko rimovana dvanaesterca pisana na izvornom čakavskom starogrojskom/starigradskom dijalektu: putopisni spjev-poslanicu-ribarsku eklogu (ecloga piscatoria) Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića, on nije ekranizirao samo kanonski biser starije hrvatske književnosti (i mnogima mučan lektirni naslov) nego i još jedan, nakon svega desetak u povijesti domaće kinematografije, toliko potreban biopic (zadnji je bio o djevojčici glumici Lei Deutsch Lea i Darija Branka Ivande, 2011).

  Budući da se rečeno Ribanje bazira na autobiografskim autentičnim doživljajima ovog renesansnog hvarskog plemenitog plemenitaša i humanog humaniste, a čime zadire i u zonu etnografskog dokumenta – poglavito uzme li se u obzir činjenica da je Hektorović unutra infiltrirao predano zabilježene narodne bugarštice, lirsku pjesmu I kliče devojka, počasnicu Naš gospodin poljem jizdi te brojne aforizme, zagonetke / gatke, pitalice, narodna vjerovanja ali i čitav niz pučko-baštinskih gastronomskih specijaliteta (prisnac, turta, kaškaval) i ine mudre i čestite misli od strane svojih suputnika: ribara Paskoja Debelje – „dobra muža i prava“ i Nikole Zeta „mlada i gizdava“ (i Paskojina maloljetna sina) pri trodnevnom ribarenju na nautičkoj ruti od hvarskoga Staroga Grada preko Kabla, Zavale, Lučišća, šoltanskog Nečujma te natrag ka pjesnikovu ljetnikovcu Tvrdalj.

  Trenc je djelo koncipirao kao vjernu rekonstrukciju pisanog predloška, podebljanu i nafutranu izmaštanom inačicom dostupnih bardovih biografskih podataka, a koje pak uobličuje na fantastičko-onirički način, u formi sjećanja, maštanja i sna: znane arhivske činjenice o izvanbračnoj kćeri Lukreciji (i unuci Juliji, udanoj za sina pjesnika Hanibala Lucića) prezentirao je kao Hektorovićevu zabranjenu i tragičnu ljubavnu priču s pučankom, koju je samo onodobna stroga klasna podijeljenost spriječila u punoći bračne realizacije (a takva društveno-strukturalna usložnjenost jedan je i od motiva filma, vidljiv u običajnoj opreci ribara/pučana – Hektorovića/vlastele te ovlašnom doticanju zbivanja Hvarske bune iz 1510.).

  

  Rečene su sekvence nešto manje uspjelo realiziran segment djela, poglavito u dijelu s muzama-vilama (prikazanima u stilu slikarstva Heinricha Marije Hessa, Baldassarrea Peruzzija ili Antona Raphaela Mengsa) – doduše lijepo zamišljenima kao idilički bukoličko-pastoralni omaž tom bujno proliferantnom segmentu (ne samo) domaće renesansne književnosti, te ujedno inteligentno prezentiranima kao onima koje Hektoroviću daju dar – nadahnuće i pjesnički zanos (furor poeticus) da napiše Ribanje.

  Ovdje se pritom, u kontekstu muza/vila kao počestih klasičnih invokacijskih zagovarateljica i pomagačica, zgodno osvrnuti na predgovor Antuna Mažuranića zbirci poezije gorespomenutog Hanibala Lucića Skladanja (pisana 1495-1525), izdanoj 1847.: „…Mnogi misle, da su gàrčke muze i naše vile svejedno, i zato muzam hàrvatsko ime vila naděvaju. Jesu do duše muze u něčem nalik na naše vile, ali se u mnogim i razlikuju.

  

  Muze su kćeri boga Jupitera, vilam se pleme nezna; muzah je samo 9, a vilah bez broja; muze su boginje znanostih i umětnostih, a vilam se napose nezna, kakov nastoje posó; ko se muzi dopade, postane umětnik, a tko vili, bude inače srětan, jer dobije prijateljicu, koja bdije nad njim čuvajući ga od pogibeli…“.

  Film je pak izniman pothvat u kontekstu hrvatske kinematografije; osim rečenog i vizualno i sadržajno teško uhvatljivog predloška, što je izvedeno izvrsno, akcentuacijski spretno prenoseći i teško prohodan govor (pohvalno, s titlovima) uvjerljivom žovijalnošću low-key Šerbedžije kao kapricioznog i przničavog no istovremeno velikodušnog i darežljivog pjesnika ali i Leona Lučeva i Bojana Brajčića kao ribara odnosno Romine Tonković i Ane Uršule Najev, pri čemu je kradljivica scena ovog puta naprosto maestralna Inge Appelt kao brižna opatica koja brine o Hektoroviću – sjajne fizionomije, mimike, gesti, verbalizacije.

  
  

  Film je posebno vrijedna ekranizacija ovoliko važnog djela autohtone nam kulture, sadržajno specifičan u neizdiferenciranoj uniformnoj gomili – etičko-metafizička elegija, rasadnik onodobnih običajnosti – od pijavica i kupusa kao metoda liječenja do stihovanih kazivanja narodne poezije i umotvorina, prekrasna oda prirodi kao neodvojivoj od čovjeka – koji je priroda i sam, sniman na originalnim lokacijama očaravajućeg akvatorija srednjeg Jadrana ali i u interijerima, ponajvećma s nađenim svjetlom, odišući sugestivnom autentičnošću i evocirajući rječite krajolike čarobnog Michelangela Frammartina; te s vrsnom renesansnom glazbom Igora Para kreira hvalospjevni pučki ditiramb, viđen Hektorovićevim očima, kao refleksiju dobrote i skromnosti kao ultimativnih vrlina razgaljene duše.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. rujna 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić