Balkansko-australski miks odrastanja u patrijarhalnoj sredini
Za to doba (Of an age), red. Goran Stolevski, Australija, 2022.
-
Goran Stolevski je ime na koje treba ozbiljno računati u skorijoj filmskoj budućnosti. Makedonac, već dugo nastanjen tamo dolje u Australiji, izvrstan je miks balkanskog naslijeđa te novovjeke moderne australijanštine. U par godina snimio je tri zanimljiva ostvarenja od kojih pogledah nažalost samo dva. O njegovom zadnjem filmu Domaćinstvo za početnike već pisah; solidan je to miks emocionalnih previranja unutar opet Stolevskijevih stalnih gay motiva no s potkom i hvalevrijednim zaključkom da obitelj biramo, a ne da ona odabire nas (nastavno na temu koju je puno bolje obradio u canneskom pobjedniku Obiteljske veze slavni Hirokazu Koreeda).
Drugi film Gorana Stolevskog iz 2022., te postkoronske godine kad smo još uplašeni ponovno startali pohoditi kina bez maski i antibiotika, zove se Za to doba (Of an age). Taj film ima znakovitu vrijednost, ali nažalost i znakovit podbačaj. Postavljen u dvije vremenske epohe (1999. godinu sa svim ansamblom kazetofona, telefonskih govornica na novčiće i slabim odjekom interneta bez GPS-a, te nešto recentniju 2010. godinu), podijeljen u dva dijela, film starta kao mini masterpiece. Radi se o susretu dvojice mladića čije slučajno poznanstvo ostaje sve negoli slučajnost. Neobično vibrantna, dosjetljiva a opet nepretenciozna priča o mladosti i identitetima – bilo seksualnim, bilo etničkim, no prije svega priča o identitetima srca (što je poanta svih velikih djela – što književnih, što filmskih) podsjeća dualnom formom na Glavom kroz zid Fatiha Akinova, isto priču o divljoj i nesputanoj romansi, sad već generacijski it-filmu koji je obilježio epohu. I kako se ti glavni junaci (odlični Thom Green i Anton Elias) stidljivo nađu, razotkriju i zaljube, tako se i naglo rastanu, kao i glavni junaci Akinovog remek-djela.
U drugom dijelu prestaju kolorit, vibrantnost i veselje, ostaju uspomene. Umjesto crvenih i zelenih punjenih paprika (Akin) i Čolićevog hita Ti si mi u krvi (Stolevski), sada dobivamo komornost jednog aerodromskog ponovnog susreta (predvidljivog), komoran i ukočen razgovor (predvidljiv) i jedan beskrajno intiman hotelski grčeviti zagrljaj (isto predvidljivo, iako emotivno). Stolevski podigrava taj drugi dio filma, desetak godina vremenski odmaknut od prvoga, isto tako namjerno kao i Akin. Jer iza strasti i zanesenosti ostaju sivi zastori otuđenih hotela i neke nove, ali nikad tako iskonske ljubavi.
No dok Akin od drugoga hermetičnog, sivog i gotovo monokromatskog dijela uspijeva izvući opet veliki masterpiece, Stolevskijev podigrani drugi dio jednostavno slabo funkcionira. Nevješto transferiravši svoje malo remek-djelo s početka u samo solidan nastavak priče (koja btw nosi dobru, uvjerljivu poruku o slučajnim susretima koji mijenjaju živote povratno ili nepovratno) dokazuje da još kao redatelj mora rasti ne bi li snimio remek-djelo poput Glavom kroz zid Fatiha Akina.
.png)
Ima tu referenci na gay grdosijske filmove poput Happy together (Wong Kar Wai) koristivši krasnu dobro funkcionirajuću latino muziku, poput Planine Brokeback (Ang Lee) s motivom s majicom i odjećom, a pomalo podsjeća u atmosferi i na nedavni hit Stranci poput nas, remek-djelo s Paulom Mescalom i Andrewom Scottom u naslovnim ulogama. Usamljenost i tegobe odrastanja, kad si jednostavno drugačiji i manjina (bilo spolnog opredjeljenja, bilo etničkog, a bilo jednostavno senzibilitetnog) nose svoje prisutne filmske reference na Kafku, rodonačelnika drugačijosti i otuđenosti modernog čovjeka monstruma i Borgesa, rodonačelnika bizarnosti i opet otuđenosti (kojeg niti glavni mladi junak ne konta nego se samo referira na njega, klinački želeći ispasti inteligentan i poseban).
Balkansko-australski miks odrastanja u patrijarhalnoj sredini, gdje stric mladome gayu veli da mu fali malo nogometa u životu da bi bio muškarac, a s druge strane opsjednutost argentinskim „dobrim vjetrovima” – jer tamo su ljudi jednostavno više seksi i cool, lijeni tango, izgubljene ceste i pokoji divlji tulum gdje se bonga, cjelokupni prvi dio filma je izvrstan. Miks je to Munjenih i zbunjenih (mladenačke dosjetke) i Prije svitanja (slučajan susret koji će donijeti iskrenu ljubav) pa je zaključak da je usprkos očitom Akinovom utjecaju na dualnost filma kao cjeline, prvi dio zafunkcionirao kao linklaterovski masterpiece u malome. Drugi dio je podbacio, no ne toliko da bi ostavio gorak okus, no samo da bi podsjetio da Stolevskom fali redateljskih utakmica u nogama.
Njegove reference, njegove istine i njegov senzibilitet, sve funkcionira. Kamera mu je dualno i lijena i brza, i memljiva i atraktivna, on je vrlo vjerojatno dobra budućnost filma. Ostaje mi pogledati njegov najpoznatiji film Nećeš biti sama, gdje se hvata ukoštac s folklorima Balkana (jer tu je njegovo prapočelo) i nekim davnim vampirskim bajkama (jer čovjek je to kao pravi umjetnik zanesen nestvarnim i neopipljivim). Stolevski, rado ćemo dočekati tvoj četvrti film, a glavne glumce ovoga želimo gledati i dalje u nekim drugim projektima.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 23. rujna 2024.