Žanrovski klišei i društveno-politička satira

Šalša, red. Dražen Žarković, Crna Gora, Hrvatska, Srbija, BIH, 2024.

• 

  Tko su zombiji? Odnosno, kako vi zamišljate tzv. žive mrtvace? Jesu li to groteskna čudovišta (s tri sloja zubi) koja posrću, kreću se usporeno i nekoordinirano, ili? Ja ih zamišljam kao mlade ljude koji jedu, spavaju (zajeb…ju) i… bulje u mobitele. Nimalo to nije vizualni horor, radi se o mentalnoj uspavanosti… Mnogo je to strašnije od liptanja krvi, nabijanja na kolac i probadanja tijela raznoraznim oštrim, odnosno tupim oruđima ili alatima. Bolest je to apatije/ravnodušnosti i… algoritama. 

  No, sve ove moje objekcije nemaju svoje mjesto u ovogodišnjoj domaćoj kino-zabavi pod nazivom Šalša. Film u crnogorsko-hrvatsko-srpsko-bosanskoj koprodukciji pokušava gledatelje maksimalno razveseliti svojim suludim ritmom, ali i – istina, mnogo prikrivenije – poučiti. Zapravo, razgaliti (ne)dvosmislenom kritikom. Međutim, Šalša ostaje svojevrsnim Verfremdungseffektom ovdašnje kino ponude. Priča se okvirno drži osebujna pikarskog modela. Protagonist je filma Vatroslav (Momčilo Otašević), uzaludni student hungaristike. On, tako, i ne zna kako se na mađarskom kaže: „Jebem ti život“. No, uglavnom je prostodušan, naivan mladić. Ipak, u nevjerojatnom krešendu koji se uspostavlja nakon prve polovice filma, on je ubilačka zvijer, stroj za eliminaciju… naravno u borbi protiv Zla samà.

  

  Dakle, Vatroslav radi u catering-firmi kao zec na motociklu. No, tu nema neke perspektive. Nakon upoznavanja s njegovim karakterom, radnja se iz Zagreba brzo premješta na otok Malu Glavu. (E da… ima tu i intro, no koji će se pokazati vrlo slabašnim razrješenjem prezapletene poučno-politizirajuće priče o nacionalizmu.) Tko može postati zombi? Autor se nedvosmisleno hvata za opće mjesto. Zombiji mogu biti/postati samo intelektualno deficitarni/potkapacitirani pojedinci. Pripovijest o izolaciji nacionalističkog gena, zapravo, gorko je ozbiljna tema. Stoga, iako podnosi humorni pristup, taj je komički element uvijek nekako usiljen. Zbog čega? Upravo zbog toga što je ovaj nacionalistički gen itekako aktualan. Žarković – kojemu još uvijek najuspjelijim smatram davni, rani film Ajmo žuti! (2001.) – TV i kino-profesionalac, nije posebice zakazao u bilo kojem tehničkom aspektu filma, ali ipak nije polučio vidljiviju i smisleniju narativnu cjelinu. Film vrvi žanrovskim klišejima. To i ne bi bio veliki problem, ali nesrazmjer izvan relativno realističnog prvog dijela i fantastičkog drugog pomalo me iznervirao. Ne, previše…

  Ono što svakako nosi ovaj uradak, njegova je liberalno-politička idejna potka. Osim što su nacionalisti mentalno potkapacitirani, dakle zombiji, drugi moment relativne hrabrosti njegova kino-iskaza jest očigledna kritičnost upravo prema HR-šovinizmu. Pomniji gledatelj uočiti će i stanovitu autorsku naklonost jugo-prošlosti. Jesam li, možda, u krivu? Svoj ću stav potkrijepiti sekvencom u završnom obračunu, kada fašistogeni zombi biva proboden jugoslavenskim barjakom. Dodatno, u klimaksu dešava se i masovno okupljanje zombija uz budnicu U boj, u boj. Čovjek bi pomislio da se radnja ovog filma o živim mrtvacima nimalo slučajno ne zbiva baš u majci Kroaciji. Nadalje, udruga Svjetlo obitelji, pa onda i povorka koja se otuda oblikuje poput Hoda za život. Pretjerujem li? Vjerojatno, ali si to dopuštam zbog same uvjetne strukture žanrovskog filma o zombijima. Naravno, ni Titova Jugoslavija nije nedvosmisleni glogov kolac za povampirene ispade hrvatskog nacionalizma. Upravo će spomenuti intro biti tu od shizofrene karakterizacije karikaturalnog kvazi-titoizma (premda u citatu iz Brešanova Maršala, Vatroslav Titovom malom bistom/?/ pogađa u glavu agresivnog naci-zombija).

  

  No, ostavimo – barem na čas –  po strani ove dnevnopolitičke naznake Šalše. Žarkovićev je film ispunjen šablonskim shvaćanjem žanra. To mu je i najveći nedostatak. Toliko već viđenih akcijskih sekvenci i stereotipnih replika (tipa „Nije govno, nego…“) djeluje pomalo… blesasto. Uz lik zubarice Irene (Ivana Gulin) te Babe (Snježana Sinovčić Šiškov), likovi bračnog para iz Srbije koji se kao slučajno našao na otoku djeluju isforsirano i prvoloptaški. Mića (Ljubiša Savanović) i njegova trudna supruga Jelena (Milica Janevski) pršte od verbalnih i inih stereotipa poslovične srpske drčnosti, pomiješane s predrasudom da Srbi iz Valjeva, jednostavno, ne mogu biti loši ljudi. Okej, okej, opet nevoljko uđoh u dnevnu politiku. No, ovdje se jednostavno radi o karikaturalnosti karaktera. Blesani koji postaju reluctant heroes.

  Šalša je film koji odiše vrlo dobrom atmosferom u prvome dijelu. Kasnije, kad zapliva nedvosmislenijim žanrovskim vodama, ovo se ozračje gubi. Kada se, pak, Žarkovićev uradak stavi uz bok klasika žanra The Night of The Living Dead (1968.) Georgea A. Romera, onda ispada poluamaterskim prenemaganjem. Međutim, u usporedbi s ovdašnjim žanrovskim su-drugom, Posljednjim Srbinom u Hrvatskoj (2019.), stvari i ne stoje tako loše po Šalšu.

  

  I da, ima još jedan lik koji mi ostaje ponajvećom misterijom Žarkovićeva filma. Radi se klošaru Irudu. On će u jednome trenutku reći nešto poput: „U ovome ludilu jedino je normalno biti lud“. I doista, tko je ovdje lud? Ili, pak, tko je ovdje normalan? Sam odabir žanra svojevrsna je programirana ludost. No, ona i nema nekog većeg smisla. Kao ni posljednja rečenica u filmu koja pokušava uspostaviti ravnotežu između blesavo-glasnih Srba i zombijevskih karikatura Hrvata. „Srbi bezuspešno pokušavaju da izoluju čisti (čistokrvni) srpski gen!(?)“

  Gdje je tu smisao? Ima li ga uopće? Žarkovićev film umjereno je gledljiv i, donekle, zabavan. Ima li nekog drugog smisla? Nisam baš uvjeren, ali i moje je zanovijetanje oko ovoga – besmisleno. „Du-du…, nema nam pomoći“.

  ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. rujna 2024.

Piše:

Marijan
Krivak