Drugorazredna serija sapunske vizualnosti
Apples Never Fall, red. Chris Sweeney, Dawn Shadforth, mini-serija, Australija, SAD, 2024.
-
Melanie Marnich pokušala je (ali i pritom posrnula) iščitati bestseler Apples Never Fall Liane Moriarty u feminističkom ključu transponiranom u format ograničene televizijske serije od sedam nastavaka. U središtu razmatranja je dobrostojeća i ugledna obitelj Delaney, koju čine supružnici Joy (Annette Bening) i Stan (Sam Neill) te njihovo četvero odrasle djece: Troy (Jake Lacy), Brooke (Essie Randels), Logan (Conor Merrigan Turner) i Amy (Alison Brie). Naoko je posrijedi sretna i uspješna sveamerička obitelj, koju susrećemo u prijelomnom trenutku za supružnike: odlazak u mirovinu nakon što su desetljećima vodili tenisku akademiju predstavlja težak preokret u njihovu životu. Višak slobodnoga vremena na površinu izvlači stara nezadovoljstva i prijepore, kako u odnosu supružnika tako i roditelja te djece. Situaciju dodatno usložnjava pojava misteriozne mlade žene Savannah (Georgia Flood), koja se jedne večeri, s ozljedom na čelu za koju tvrdi da je rezultat partnerova nasilja, pojavljuje na njihovim vratima te im ostaje u domu narednih nekoliko mjeseci. Kako vrijeme prolazi, na vidjelo izlaze brojni problemi koje su članovi obitelji gurali pod tepih, a napeta situacija te narušeni međuljudski odnosi kulminiraju nestankom Joy, što posljedično rezultira policijskom istragom te bacanjem sumnje na Stana.
Serija se bavi dinamikama međuljudskih odnosa u disfunkcionalnoj obitelji čiji su se članovi fizički i psihički istrošili dugotrajnim nastojanjem da održe fasadu normalnosti i skladnosti, a pritom Marnich naglasak stavlja na Joy te njezin proces samoosvještavanja. Posrijedi je žena koja je život posvetila poslu i obitelji, čijim je članovima neprestano bila na usluzi. Kako i sama kaže u posljednjoj epizodi, u tom cijelom procesu i zaduženjima, na kraju joj nije ostalo vremena za nju samu te je izgubila svoj identitet. Stoga Apples Never Fall nastoji postaviti priču o ženi koja je postala vidljiva, odnosno počela je postojati za druge, napose članove vlastite obitelji, tek kada je nestala bez traga. Taj feministički potencijal, koji bi trebao biti zasnovan na seciranju podvojenih osjećaja prema obitelji, majčinstvu, karijeri, nažalost nije sustavno scenaristički razrađen jer je autorica odlučila priču odveć širiti te je usmjeriti u senzacionalističke vode, što je uočljivo prema načinu osmišljavanja strukture sezone te slaganju epizoda.
.png)
Serija je građena od sedam nastavaka, koje nose nazive prema članovima obitelji, iznim prve The Delaneys, koja prikazuje obitelj kao strukturu te ima ulogu ekspozicije: prostorno-vremenski kontekstualizira radnju, uvodi nosive likove – članove obitelji, prikazuje različite dinamike odnosa unutar zajednice te time uvodi motivske komplekse koji će biti važni za razvoj radnje. Naredne četiri epizode posvećene su jednom od djece, pretposljednja je vezana uz Stana, a završna, s razlogom jer poantira, pokušava ponuditi uvid u Joy. Pošto su epizode nazvane prema određenom liku, dalo bi se zaključiti da fingiraju njegovu ili njezinu perspektivu te smještaju gledatelja u vidokrug protagonista/protagonistice, no tome nije tako. Navedeni bi pristup zahtijevao više scenarističke i naratološke umješnosti, što ovdje nije slučaj jer Marnich voli intrige – štoviše jako ih voli, pa je uvijek neka velika vezana uz privatni život jednoga od potomaka. Gledatelj je iz vanjske perspektive uveden u određene egzistencijalne situacije djece jer serija želi ostaviti dojam panoramskoga zahvata u disfunkcionalnu obitelj kako bi sagledala utjecaj nepovoljnoga okruženja prilikom odrastanja na njihove odrasle živote, napose nikada kanalizirani osjećaj krivnje u slučaju Troya ili fascinaciju ocem koju Brooke gaji. Više od uvjerljivoga i višeslojnoga seciranja obiteljskih trauma ili potencijalno zanimljivoga klasnoga razmatranja kojem se priča otvara, serija koristi elemente sapunske dramaturgije, što je evidentno u podzapletima koji imaju za cilj podrobnije okarakterizirati Amy, Logana, Troya i Brooke, ali u tome ne uspijevaju jer su svedeni na trivijalna opća mjesta i scenarističke šablone. Mahom su vezani uz dinamično postavljenje preljube, nesporazume u vezama ili pak ostvarivanje novih veza s osobama za koje se namjerno u početku sugerira da su suprotstavljenih osobina kao u slučaju Amy.
Pritom dolazi do usložnjavanja vremena, pa se naracija razvija na dvjema temporalnim razinama. U sadašnjosti pratimo sve što se događalo od nestanka Joy pa nadalje, a u analeptičkim narativnim sekvencama nastoje se analitički prikazati određeni ključni trenutci iz prošlosti likova te kako su utjecali na obiteljske relacije, što je eventualno moglo dovesti do nestanka Joy. Zatim se u priču upliće lik potencijalne prevarantice Savannah, koja svojom neposrednošću osvaja Joy, a nakon njezina nestanka uz dramski, počinje se razvijati i kriminalistički aspekt fabule, koji nastoje teći paralelno. Kriminalistički i dramski dio nisu organski povezani te prvi ne pridonosi drugome i obrnuto, pa sapunski intonirani dramski segmenti nepotrebno retardiraju radnju, a kriminalistički su scenaristički plošno razrađeni. Podzaplet sa Savannah nigdje ne vodi, a posebice je njezin nestanak i povratak u priču odveć napadno izveden. Napose je neuvjerljivo postavljeno razotkrivanje njezina pravoga identiteta u završnici, koje priču odvodi u okrilje sapunske negativke iskarikirano prikazane psihički nestabilno i znakovite rodbinske povezanosti, o kojoj ovdje ne bih trebao govoriti kako ne bih nepotrebno spoilao radnju. Bez ovoga aspekta priča ne bi ništa izgubila jer je spomenuti lik nezanimljiv i scenaristički nerazrađen te se njime umjetno nastoji stvoriti napetost. Podjednako su bezlični, neuvjerljivi i nezanimljivi likovi detektiva, čemu ne pridonose niti neinspirativne glumačke izvedbe. Općenito je serija puna scenarističkih šlampavosti: Joy prekapa po Savanninoj torbi, koju ova inače aktivno nosi, te pronalazi u njoj rješenje o sudskoj zabrani pristupa staro nekoliko godina. Tko nosi godinama staro sudsko rješenje u torbici? Navedenim propustima treba pridodati i sporadično loše dijaloge kao i televizične glumačke izvedbe Jakea Lacyja, Essie Randels, Conora Merrigana Turnera i Alison Brie, a situacija tek donekle spašavaju solidne izvedbe Annette Bening i Sama Neilla.Uz svu ambiciju, Apples Never Fall nalik je na drugorazredne televizijske serije rađene u tradiciji odašiljačke televizije, koja i u stilskom sloju baštini podosta toga od sapunske vizualnosti.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. rujna 2024.
