Istraživanje utjecaja kolektivne traume na zajednicu

Hrvatska književnost i film II: Svjedoci, red. Vinko Brešan, 2003., po romanu Jurice Pavičića Ovce od gipsa

  • Hrvatska se književnost s kraja devedesetih godina prošloga stoljeća malo-pomalo počela pribirati i pokazivati tendenciju očuvanja onoga kontinuiteta kojega je čuvala u godinama prije rata. Ratna i poratna svakodnevica ustupaju mjesto svakodnevnim egzistencijalnim temama društva koje biva zahvaćeno sindromom tranzicije na svim razinama – od privatizacije i tajkunizacije do potrošačke pomame, jeftinog glamura i spektakla (Brešić, 2013). Rat je tako postao značajka očuvana prvenstveno u traumama koje teže artikulaciji kroz pojedinačne sudbine boraca, civila, izbjeglica, žena, djece, obitelji koji trajno čuvaju ožiljke i onih zapravo drevnih ratova. Tako je rat zapravo postao metaforom ne samo jednoga doba i jednog stoljeća, već i cijele civilizacije brutalno uvijek iznova potvrđujući univerzalnost Heraklitova filozofema: Rat je otac svih stvari… (isto). I doista, hrvatska književnost devedesetih godina 20. st., pa i ona djela koja nastaju tijekom osobito prvoga desetljeća novoga stoljeća, na neki su način gotovo uvijek u dodiru s ratom, i to bilo ovim našim posljednjim ili nekom od prethodnih ratnih strahota. Književnost je nerijetko, iz navedenoga proizlazi, prešla razinu fokusiranja isključivo na jedan rat i tematiziranje konkretnih događaja vezanih uz strahote usko u vezi upravo s tim ratom. Temeljem navedenoga mogli bismo zaključiti kako naracija zapravo koristi jedan, najčešće nama blizak događaj u svrhu premošćivanja i podizanja figure rata i traume na univerzalnu razinu, razinu simbola, nastojeći pritom pokazati kako je rat sada već duboko ukorijenjen u naše nesvjesno, kako čuči tu negdje, kako je uvijek moguć i kako je čovjek u svakom trenutku sposoban (re)aktivirati svoje nagonske, animalne, najmračnije instinkte, porive pa i žudnje.

    Na ovom je tragu zasigurno i roman Ovce od gipsa autora Jurice Pavičića, prvi put objavljen 1998. godine, a kojega je kritičar Robert Perišić ocijenio jednim od najvažnijih naših romana devedesetih godina 20. st. Temeljna odlika Pavičićeve književnosti, a kako to dobro primjećuje Velimir Visković, očituje se prvenstveno u žestini njegova izričaja, nesmiljenom prikazivanju svekolike krize hrvatskog društva tijekom posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća. Radnja njegovih romana situirana je u splitsku sredinu, koju nerijetko opisuje u kontekstu opće propasti privrede s gomilama nezaposlenih, tajkunizacije u svojem najprimitivnijem obliku, doseljavanja neurbaniziranog stanovništva, blizine ratišta, problema nezadovoljnih veterana, narkomanije, svakodnevnog nasilja, korupcije i sl. Međutim, Split je ujedno i dovoljno veliki grad, grad s nizom vlastitih fenomena, koji ga pretvaraju u zanimljivu pozornicu književnog zbivanja. Svojim romanom Ovce od gipsa Pavičić je, osim toga, pokazao sklonost prema žanrovskom tipu proze, koju ujedno karakterizira veći stupanj socijalne kritičnosti (Visković, 2000).

    Radnja romana Ovce od gipsa inspirirana je istinitim događajem iz 1991. godine, kada je grupa hrvatskih vojnika izvršila zločin nad srpskom obitelji. Iako je Pavičić, a slučaj je to i u ovom romanu, sklon stvaranju velikoga broja likova, u središtu su zapravo Krešo, Galjer, Matić, Lidija, Djevojčica, a kroz koje se odražavaju složenosti i moralne dileme s kojima se susreću. Riječ je o slojevitom romanu koji kroz kriminalističku priču istražuje šira društvena pitanja, a kroz likove i njihove priče nudi oštru kritiku postratnog društva problematizirajući istodobno pitanje traume, ideološke sukobe i pitanje identiteta. Pavičićev stil izrazito je realističan i usredotočen na detalje, koristi jednostavan, precizan jezik, a dijalozi su autentični i nerijetko prožeti lokalnim govorom, čime se postiže vjerodostojnost likova i situacija.

    Dinamična naracija, česte promjene perspektive – koje pridonose stvaranju složenosti priče, istovremeno omogućujući duboko razumijevanje motiva i emocije likova, retrospektivni prikazi, unutarnji monolozi koji su dodatno u službi stvaranja psihološke dubine, sve navedeno govori u prilog izrazitoj filmičnosti autorova izričaja. Nije stoga za čuditi se što je Vinko Brešan posegnuo za ovim roman i na njegovim motivima stvorio 2003. godine svoje Svjedoke. Dakako, osim u ulozi redatelja Brešan se, uz Juricu Pavičića i Živka Zalara, pojavljuje i kao scenarist za film. Film je dobitnik velikoga broja nagrada, a među kojima valja izdvojiti one iz 2004. godine na Pula film festivalu, i to: Zlatna arena za režiju, Zlatna arena za scenarij, Zlatna arena za kameru, Zlatna arena za glavnu žensku ulogu (Alma Prica), Zlatna arena za glazbu, Nagrada kritike Oktavijan.

    Svjedoci se sastoje iz tri priče, a svaka započinje u istom trenutku, odnosno u trenutku istrage ubojstva. Svaka priča donosi vlastiti pogled na ono što se uistinu dogodilo, a jedna od temeljnih karakteristika Brešanova redateljskog rukopisa, vješto balansiranje između ozbiljnih tema i crnoga humora, dolaze i ovdje do izražaja. Njegovi postupci su precizni i suptilni, usmjereni prije svega izgradnji psihološke dubine likova i nijansiranju moralnih dilema. Korištenjem nelinearne naracije nastoji oslikati kompleksnost i mnogostrukost ratnih događaja i njihovih posljedica. Nadalje, koristeći hladne i tmurne tonove fotografija, dočarava atmosferu napetosti i neizvjesnosti, čime se stvara jedinstveni vizualni identitet filma fokusiran na prikazivanje emocionalne težine i psiholoških stanja likova. Svemu navedenom svakako pridonosi i glumački postav, pa tako Leon Lučev u ulozi ratnog veterana Kreše donosi emotivno snažnu izvedbu orijentiranu prikazivanju fizičkih i emocionalnih ratnih rana. Alma Prica kao Novinarka uspijeva prenijeti unutarnji konflikt i odlučnost svojega lika, što je i čini središnjom figurom u filmu. Potom, Mirjana Karanović kao Majka donosi autentični prikaz emocionalne rastrganosti između ljubavi prema obitelji i horora rata. U ulozi Joška pojavljuje se Krešimir Mikić, koji kao jedan od ključnih likova u razotkrivanju radnje ukazuje na unutarnji sukob i neizvjesnost, a Dražen Kuhn kao Barbir donosi intenzivnu izvedbu kroz lik koji je emocionalno i moralno kontradiktoran, pridonoseći na taj način neizvjesnosti i napetosti u filmu.

    Na temelju istaknutoga, zaključujemo kako je riječ o složenom filmu, filmu zanimljivih vizualnih i uopće dramaturško-režijskih rješenja. S književnim predloškom najintenzivnije ga povezuje istraživanje utjecaja kolektivne traume na zajednicu jer rat je, znamo to dobro, ostavio duboke rane ne samo na individualnom, nego i na društvenom nivou. U takvom ozračju zajednica se suočava s promijenjenim društvenim normama, gubitkom povjerenja i potrebom za obnovom društvenih veza.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 29. lipnja 2024. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji