Uspjelo transponiranje emotivnosti i poetičnosti dramskog izričaja u filmski medij

Hrvatska književnost i film II:Trebalo bi prošetati psa, red. Filip Peruzović, 2014., po drami Tomislava Zajeca

• 

  Dramski rukopis Tomislava Zajeca zanimljiv je iz razloga što na jedan posve specifičan, mjestimice mističan i filozofski intoniran način uvlači čitatelja prema središtu dramske radnje. Njegovi tekstovi čitatelja suptilno povezuju sa svijetom koji nas okružuje, svakodnevnim problemima, patnjama i tugama koji prožimaju naše živote. U tim situacijama niz je detalja koje vrlo često ne primjećujemo, u užurbanoj svakodnevici na njih gledamo tek ovlaš, vrlo često odmahujući rukom kao da nas se ne tiču. No baš tim pojedinostima Zajec daje posve novi život, uzdiže ih na razinu ne samo raspoznavanja, nego na onu aktivnih i jednakopravnih aktera koji imaju snagu čitatelja uzdrmati, resetirati i vratiti istinskom životu i intenzivnim osjećanjima. Stoga njegovi tekstovi imaju snagu suptilno nas povezati sa svijetom koji nas okružuje, te nude mogućnost da, uhvativši se samo za jednu nit, raspletemo cjelokupno dramsko klupko.

  Sukladno navedenom, a prvenstveno zbog naoko jednostavne radnje kojom Zajec prožima dramsko tkivo, njegovi tekstovi katkada mogu djelovati dramaturški i stilski posve jednostavnima. U takvom svijetu likovi se mogu doimati plošnima, a njihove replike nositi predznak apsurda i besmislice. Međutim, površnost i plošnost tek su privid kojega autor konstruira s namjerom. Naime, kroz te iste replike naziru se pukotine koje čitatelja intenzivno uvlače u dubinu njegova dramskog univerzuma. Stoga se ispod površine krije čitavo bogatstvo egzistencijalne složenosti individue, njezina odnosa prema svijetu, obitelji, ljubavi i bolesti. Potonje navedeno osobito dolazi do izražaja u njegovu tekstu Trebalo bi prošetati psa, koji je praizveden 2014. godine u produkciji HNK u Zagrebu, na pomoćnoj pozornici u Zagrebačkom plesnom centru i u režiji Franke Perković. Uzgred spomenimo kako je drama, uz tekstove Dorothy Gale, objavljena u knjizi Odlasci u izdanju Hrvatskog centra ITI, Biblioteka Mansioni, 2013. godine. Iste je godine nagrađena Nagradom Marin Držić za najbolji dramski tekst, a radijsku premijeru (Radio atelje) u režiji Mislava Brečića doživjela je te iste, 2013. godine.

  

  U središtu je, dakle, dramske radnje terminalno bolesni mladi muškarac, koji prije svoje smrti nastoji ispraviti počinjene pogreške, pobrinuti se za osobe do kojih najviše drži – do starog oca, bivše djevojke koju je ostavio bez riječi, i psa. Zanimljivo je istaknuti kako su samim uvodnim tekstom/didaskalijom istaknute najvažnije tematske i stilske osobitosti ovoga teksta, ali se jednako tako naziru i temeljne tendencije u psihološkom oblikovanju karaktera. Riječ je o dramskoj tehnici koja je zasigurno primjerenija, ili bolje kazati – prilagodljivija filmskoj negoli kazališnoj adaptaciji. Osim toga, uvodni dio funkcionira kao svojevrsni pripovjedački umetak kojim Zajec naglašava, a što kasnije dodatno razrađuje prvenstveno kroz načine smjenjivanja replika, naglašenu filmičnost vlastita teksta. No ispod naoko površnih odnosa, razvoj dramske radnje otkriva emotivnu priču Muškarca, ali i kompleksnost odnosa na relaciji Muškarac-Otac, Muškarac-Žena, Čovjek-Pas. Na kraju života Muškarac otkriva da Otac zapravo nikada nije volio njegovu majku. Međutim, Zajec dodatno razrađuje nerijetko složeni odnos otac-sin koji u našoj kulturi još uvijek čuva one rudimentarne, arhetipske peripetije zbog kojih se sin uglavnom udaljuje od onoga što otac temeljno simbolizira – red, zakon, prihvatljivi poredak. Tako distanciranost može funkcionirati tik do pred kraj života, trenutka kada se vraćamo ishodištu i u tom ishodištu pokušavamo pronaći spokoj. Slično je i u odnosu s Ženom, nekadašnjom djevojkom koja je ostvarila vezu s oženjenim muškarcem i koja bi trebala nastaviti brigu o psu. Ovim se postupkom otkriva dubina i istančana Muškarčeva senzibilnost s obzirom na to da joj ostavlja biće koje zapravo nije sposobno ni za što drugo osim ljubavi.

  Naglašenu emotivnost pa i poetičnost dramskoga izričaja redatelj Filip Peruzović, uz pomoć scenariste Tomislava Zajeca, dobro detektira te ih transponira i u filmski medij (2014.), kojim stvara svoj prvi, istoimeni filmski uradak, a u kojem se kao Muškarac (Janko) pojavljuje Frano Dijak, kao Žena (Iva) Jadranka Đokić, kao oženjeni muškarac Marinko Prga, a kao Otac (Franjo) Vlatko Dulić. Peruzovićeva adaptacija zapravo vjerno prati dramski predložak, međutim valja istaknuti kako se jedan element dodatno izdiže, postavljajući se pritom gotovo na razinu filmskoga lika. Riječ je, naime, o Kiši koja uporno pada tijekom cijeloga filma, radnjom omeđenoga na jedan dan. Dakle, u tom jednom danu kojega karakteriziraju vremenski diskontinuiteti upravo je kiša taj dodatni pratilac koji diktira ritam, određuje dominantnu boju fotografije, ali i temeljne emocije i psihološke karakteristike kojima se isprepliću odnosi otac-sin, muškarac-žena.

  

  Kiša, naime, ima funkciju stvaranja temeljnoga dojma usporenosti i meditativnoga stanja kojim se prožima čitava dramska radnja. Nadalje, pridonosi izmjenjivanju usporenih, naoko apsurdnih replika, kao i sveopćem dojmu statičnosti, usporenoj prolaznosti, transcendentalnom. Zaslužna je za izostanak kolorita i dominaciju sive fotografije, izostanak glazbe, ali i za tišinu, koju tek usput prekidaju šum i koraci. Unatoč dijalozima, upravo tišina predstavlja središnje mjesto komunikacije. Replike su tu jer se naprosto nešto mora govoriti, dok je tišina ta kojom se sugeriraju poetičnost i emocionalnost kao temeljne stilske figure filma. Tišina, jednako tako, dodatno produbljuje psihološku karakterizaciju likova, kao i osnovnu tematsku okosnicu. Konačno, njome se ocrtava strah, spokoj, ljubav, ali istodobno i priziva kraj, tuga, smrt. Riječ je o relacijama kojima se pokazuje čvrsta povezanost s dramskim predloškom i stvara jedan posve zanimljiv, melankoličan filmski svijet.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 25. lipnja 2024. 

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo