Poetična lamentacija natopljena melankolijom

14. Fantastic Zagreb film festival, 27. lipnja – 7. srpnja 2024.: Život s nemrtvima (Håndtering av udøde), red. Thea Hvistendahl, Norveška, Švedska, Grčka, 2024.

• 

  Kad je psihijatar i filozof Raymond Moody 1975. objavio svoju planetarno popularnu fenomenološku studiju Život poslije života (Life After Life) o navodnim post mortem iskustvima svjedoka odnosno onima nadomak smrti te kasnije osmislio i tzv. psihomantij – komoru u kojoj se kristalomancijom (katoptromancijom, enoptromancijom/scryingom) moglo stupiti u kontakt s preminulima te postati prekognicistički konduktivan/provodljiv, došlo je do bujne ekspanzije interesa za tanatološke znanosti – od onog Patricka Theilliera koji kao glavni liječnik tima zaduženoga za utvrđivanje čudesnih ozdravljenja u svetištu u Lourdesu rečena svjedočanstva interpretira kroz religijsku prizmu, do skeptika poput stručnjakinje na poljima memetike, psihofarmakologije i parapsihologijskog Susan Blackmore, koja višekratno preispituje ekstrasenzornu percepciju kao potencijalno kognitivan proces te priznaje pogrešivost i nedokazivost kontrolirano induciranih eksperimenata tog tipa.

  Filmska umjetnost također se fascinirala fizički opipljivim povratnicima iz onostranog (ne ektoplazmatičnim aparicijama/fantazmama); mahom u podžanru zombi-filma, a prinos istome upravo je dala i mlada debitantica Thea Hvistendahl, svoje melankolične neumrle prikazujući manje na kultnom romerovskom ili primjerice Sang-hoo Yeonovom tragu a više na tragu onih Fabricea Goberta (Les Revenants, 2012–2015) i pogotovo Baltasara Kormákura (Katla, 2021), služeći se štivom Johna Ajvidea Lindqvista kao predloškom. Lindquist je i u svoja dva prethodno ekranizirana djela baratao pučko-folklornom terminologijom i monstruarijskim tropima – vampirima u Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in, 2008) Tomasa Alfredsona i trolovima u Granici (Gräns, 2018) Alija Abbasija, baš kao što to čini sa zombijima u Životu s nemrtvima, pritom subverzirajući sve tri kategorije ovih gotovo bestijalno nakaznih, predajno znanih entiteta.

  I iako su zombiji u užem smislu ekskluzivno vezani uz haićansku vudu-mitologiju, forme zombifikacije svakako postoje i u domaćoj usmenoj tradiciji – mahom se odnoseći na zle mrtvace koji spokoj traže nanoseći štetu živima: vukodlake, kudlake, bjesove, nave, mave, mavke (praslovenski navь – leš ili mrtvac); koji dakle činom preminuća nisu prešli u područje svete imanencije odnosno sakralizacije osobnosti, bivajući puke životne sofisterije/patvorine, letargični rudimenti negdašnjih osobnosti.

  Upravo su takvi fascinantni somnambulni Hvistendahlini povratnici, letargični, fragilni i nijemi hipnagogijsko-hipnopompijski Hipnosovi uznici, svojevrsne buduće zrcalne slike mortalitetnih živućih, vrhunski izvedeni u raznim dekompozicijskim fazama od strane makeup i prostetičkih dizajnera. (Sve uokviruje iznimna, usredotočena kamera Påla Ulvika Roksetha, s tableauxovskim proplamsajima royanderssonsko-östlundovskih hipnotičkih kompozicija kadrova, s ukusom pogođen produkcijski dizajn Linde Janson i adekvatna kostimografija Bente Ulvik, adaptabilna glazba Petera Raeburna te ekspresivna i sugestivna glumačka mikromimika cjelokupnog ansambla.)

  

  Nije stoga slučajno da djed (znakovita imena Gustav Mahler) sponički svom ujedno neživom ali i nemrtvom unuku čita priču o skandinavskom folklornom entitetu Sna – Oleu Lukøjeu, bratu Smrti, pandanu rečenoga grčkog Hipnosa ili Morfeja odnosno škotskog Willieja Winkieja, u engleskom govornom području poznatom kao Sandman ili kod nas (u Andersenovoj verziji priče a u Tabakovu prijevodu) Sanak.

  Jednako tako nije slučajno da majka dječaka otpušta polaganjem u more uz Ålandsko otočje, pogotovo ima li se na umu činjenica da je spomenutim haićanskim zombijima lijek za njihovo stanje upravo slana voda; a što svakako evocira kako liminalni ablucijski ritual prijelaza, čišćenja, preobrazbe, simultanu depersonalizaciju i kolektivizaciju bića kao integraciju lažnog/umjetnog konflikta/kontrasta između pojavno-fizičkog i interno-psihičkog – riječju, regulativnu enantiodromiju u naizgled neuskladivim/oprečnim svjetovima, jednako tako i samu permanentnu cikličnost života i smrti.

  Riječ je o uistinu divnom slowburn naslovu fokusiranom na žalovanje, poetičnoj lamentaciji natopljenoj melankolijom i tugom i nesebičnim činima ljubavi, koja nam je predstavila posebno senzibilnu redateljicu čijim se djelima svakako treba veseliti i u budućnosti.

  

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 20. srpnja 2024.

Piše:

Katarina
Marić