Pomaknuto i osebujno na izabranim primjerima
34. Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb, 3. – 8. lipnja 2024.: Feniks: Sjećanje na cvijet, red. Shôjirô Nishimi; Seks moje majke, red. Francis Canitrot; Prekrasni muškarci, red. Nicolas Keppens; Zima, red. Kasumi Ozeki, Tomek Popakul; Hotel Miracle, red. Nienke Dutz
-
Animafest kao i svake godine donosi zanimljive autore na velika platna. Odlučila sam se osvrnuti na sljedeće filmove iz subjektivnih razloga, a i zbog toga što je svaki od animiranih filmova pomalo pomaknut, svaki na svoj osebujan način.
Feniks: Sjećanje na cvijet, red. Shôjirô Nishimi
Shôjirô Nishimi, poznat po Akiri, Mutafukazu, Hi no Tori i Eden no Hani, donosi nam novi uradak koji je ujedno i njegov drugi dugometražni film. Nishimin rad obilježava istančan osjećaj za stil u animaciji, realizam i akcijske scene.
Feniks: Sjećanje na cvijet crtić je znanstveno-fantastičnoga žanra, smješten doduše u precizno zamišljenu utopijsku budućnost, međutim u svojoj jezgri to je prilično ozbiljan uradak koji kroz mnoge pustolovine priča o ljubavi i destruktivnoj prirodi čovjeka. Radnja posjeduje pažljivo razrađenu unutarnju logiku kojoj ne nedostaje dinamike, kao niti onih trenutaka na kojima je filmsko platno dotaknulo beskonačnost. Motivacija likova pokreće radnju i oni su pomalo plošni i ponekad emotivno naivni, ali to je uobičajeno za spomenuti žanr. Svejedno, unatoč auri bajkovitosti, zahvaljujući osobitom pristupu animaciji i tematici koja se skriva iza površinske priče, što više vremenski odmiče, izaziva poštovanje prema autoru.
Glavnu junakinju Romi upoznajemo kada s Georgom slijeće na planetu Eden 17 koju pokušavaju učiniti pogodnim mjestom za život. Iako planeta isprva djeluje idealno, mladi par je suočen s brojnim izazovima teraformiranja, a najgore je što nikako ne mogu pronaći ključno: vodu za opstanak i daljnji uzgoj biljaka. Romi je trudna i prisiljena je usporiti zbog čuvanja trudnoće, te boraviti u nastambi uz društvo robota. George odlazi u ekspedicije po planetu i na jednoj od njih pronalazi vodu, ali nažalost i pogine u nesreći. Romi ostaje sama na planetu s robotom i sinom Cainom, koji na neki način ima idilično djetinjstvo. Ona se ne može pomiriti s činjenicom da će joj sin ostati sam na planetu, pa se odlučuje za drastičan korak: odlazi u hibernaciju kako bi se probudila kada Cain doista bude odrastao. Pobrinula se da mu osigura sve, uključujući i društvo malog robota narednih trinaest godina. Zaplet počinje kada se ona ne probudi iz hibernacije u predviđeno vrijeme nego se otkrije greška u programiranju, zbog koje će ona spavati još 1300 godina. Cain u bijesu uništi robota, izjuri van na vozilu i juri površinom planeta, te sluđen tugom i nepažnjom skoro pogine. Ali slučaj je htio da na planet sleti metamorfno biće s kojim će na kraju imati brojno potomstvo, tako da kada se Romi probudi iz hibernacije, zateći će se doista u nekoj vrsti raja, na planeti punoj obilja i prirode, gdje se svi lijepo ophode jedni prema drugima. Nakon prvotnog šoka, preuzet će ulogu vladarice i starjeti, ali će sve više i više čeznuti za rodnom planetom Zemljom. I tu zapravo počinje pravi zaplet animiranog crtića Feniks: Sjećanje na cvijet. Uz pomoć jednog od Cainovih potomaka s kojim razvije blizak odnos zahvaljujući njegovim telepatskim sposobnostima, oni doista krenu na svemirsko putovanje u potrazi za Zemljom, ostavljajući na Edenu metamorfa koji preuzima Romino obličje i vlada umjesto nje. Putujući svemirom, putevi im se ukrste sa čovjekom koji traži planete nalik Zemlji. Retrogradno, otkrivamo kako Zemlja više nije Zemlja kakvu Romi nosi u sjećanju – situacija se od tada još samo pogoršala. Nakon raznih putešestvija, na kraju će stići na Zemlju, ali neće biti dobro dočekani niti će se s nje svi vratiti na Eden. I kada se vrati na Eden, sam Eden više neće biti isti, jer će biti pogođen i opustošen lancem promjena koje je uzrokovao beskrupulozan i pohlepan svemirski trgovac. Međutim, samim time što se uspjela vratiti, pomlađena, film završava u optimističnom i otvorenom tonu, jer ono metamorfno biće je čeka, kao i opetovana izgradnja i obnova planete.
Podsjeća na epske teme potrage za domom, kad se junak upušta u lutanja i putovanja, shvaćajući kako je dom zapravo tamo gdje ga osjećaš. Indirektno kritizira gubljenje unutarnjeg kompasa i direktno kritizira besmislenost ljudske destruktivnosti. Crtić posjeduje puno emotivnih i dirljivih momenata koji su pravi tobogan. Progovara o ljubavi i žrtvi, o tome kako pronaći razlog za život i životnu snagu kada ništa ne ide po planu, te o tome kako nikada ne treba odustati. Estetski je besprijekoran i pustolovina za oko.
Seks moje majke, red. Francis Canitrot
Francis Canitrot studirao je matematiku i potom se okrenuo animaciji. Poslije izučavanja 3D animacije, nekoliko je godina radio u produkcijskoj kući Autour de Minuit kao grafički dizajner i stop-motion animator (Panika u selu). Nakon susreta s Jérémyem Clapinom 2013., u njemu se rodila želja za stvaranjem vlastitih filmova. Otada radi za različite produkcijske kuće kao produkcijski supervizor, istovremeno razvijajući vlastite projekte. Scenarij za Seks moje majke radio je s Jimmyem Bemonom.
Eli ima pedeset godina i brine o svojoj majci, a to uopće nije lagano – ne zato što ima posao portira i zapravo nema svoj život, niti zato što mu je majka starica u invalidskim kolicima, nego zato što mu je majka opsjednuta seksom i na neki način ga čak i muči te mu otežava život, bilo kakve druge međuljudske odnose i zgadi sam seks. Sve se naizgled mijenja njezinom smrću. Ali, ostaje mu traumatski njezin glas u glavi. Kroz pomalo katarzično i nadrealno iskustvo potpomognuto kišom, on na groblju metaforički ubija majku, majčin glas u glavi i otvara se nakon toga mogućnosti da ima normalan život.
Koristi inteligentna rješenja. Sublimira upečatljivo mnoga iskustva i govori o stvarima koje možda danas više nisu tabu, ali se o njima svakako ne govori koliko bi trebalo. Odnosi s roditeljima često su traumatski i nose različite vrste povreda, a s druge strane tematiziranje toga da stvari nikad nisu onako kako izgledaju na prvi dojam, prilično su važne niti koje se provlače kroz ovaj rad. U trajanju od samo 14'53“, film minuciozno skicira cijeli svijet, pogađa in media res, nevjerojatno je životan i duhovit.
Prekrasni muškarci, red. Nicolas Keppens
Nicolas Keppens studirao je animaciju na KASK-u, a vještine je usavršio na briselskoj Visokoj umjetničkoj školi LUCA. Među njegove radove ubrajaju se: Superstars, Wildebeest i Easter Eggs. Za Prekrasne muškarce napisao je i scenarij.
Crtić mi se odmah svidio zbog načina na koji je provedena animacija koja ukazuje na visoku razinu promišljenosti, ali i zbog pomaknutosti same teme. U vrijeme kada dominira feministička prizma, popularizacija ženskih pitanja i prava u svijetu umjetnosti, počinje nažalost biti subverzivno pričati o muškim pitanjima, pravima i pogledima.
Istambul je mjesto radnje. Nije slučajna destinacija u koju se zapute tri prijatelja. Odlaze tamo na presađivanje kose. Od početka saznajemo kako će samo jednom od njih moći biti učinjen zahvat, zbog slučajne pogreške prilikom naručivanja. Sva tri prijatelja otkrivaju se tijekom boravka u pretrpanom hotelu kao potpuno različiti pojedinci, različitog senzibiliteta, svaki sa svojom pričom. Kroz zgode i nezgode skiciraju se njihovi kompleksni odnosi, a kulminacija se događa kada zbog slučajnog požara i nemira se isprazni lista čekanja, pa im je na kraju svima presađena kosa.
Turizam u svrhu medicinskih razloga nije neka novost unutar globalizma i kapitalizma. Redatelj je lukavo iščašio kut gledišta, jer u estetske zahvate ne upuštaju se žene nego muškarci. Budući da je riječ o ćelavosti, prilično osjetljivoj temi s različitim psihološkim i socijalnim konotacijama, muškarci se otkrivaju u svoj ranjivosti. Iako su likovi tipizirani, ne manjka im karaktera niti duha. Oni su doista prekrasni muškarci, jer pokazuju koliko su zapravo kompleksni ljudi koji su tu jedni za druge.
.jpg)
Zima, red. Kasumi Ozeki, Tomek Popakul
Za režiju Zime zaslužni su Kasumi Ozeki i Tomek Popakul. Kasumi Ozeki surađivala je s Popakulom na filmovima Kisela kiša, Mjesec, a sada i Zima na usavršavanju scenarija, razvoju vizualnog stila, dizajna likova i finalne montaže. Tomek Popakul diplomirao je animacijsku režiju i specijalne efekte na Filmskoj školi u Loódzu. Njegov debi Ziegenort prikazan je na mnogim festivalima diljem svijeta, a Kisela kiša osvojila je diljem svijeta čak 35 nagrada.
Zima je mozaičan portret malog ribarskog, nadasve siromašnog mjesta gdje su ljudi usmjereni na prirodu i ovise jedni o dugima. Preživljavanje je ključno i iz toga izviru emocionalne neosjetljivosti i međusobne okrutnosti. Anka voli mačke i zaljubljena je u Isusa, te nas voajerski upoznaje s običajima, rutinom i stanovnicima mjesta. Radnja počinje kada njezin djed i ona ostave mačiće na uvali jer se ne mogu o njima brinuti – jedva mogu prehraniti sebe i psa. Iako je tinejdžerica, lako uočavamo da se ne uklapa među svoje vršnjake niti sredinu. Zaplet kulminira na fantastičan način, jer prema predaji životinje na Badnjak mogu govoriti, te čitav animalni svijet izazove kolaps u ljudskom, iako zapravo samo raskrinkava humani odnosno nehumani svijet ljudske psihe. Osobito je upečatljiv trenutak kada se pas oslobodi lanca i bježi dalje od ljudi, bježi u divljinu i bježeći prolazi pokraj onih divljih mačaka koje sada više nisu male i dolaze napasti selo.
Izveden u crnobijeloj tehnici, spor, prigušene atmosfere koja polagano raste i gradi sve kompleksniju priču, kratkometražna Zima doista se ističe – pomalo je provokativan na svoj način, obilježava ga drugačijost i unikatni izričaj. Ostaje dugo s gledateljem nakon gledanja, baš zato što je pomaknut i nije napravljen s namjerom da ugađa. Ukazuje na brutalnost egzistencije i dualnu prirodu ljudske psihe.
Hotel Miracle, red. Nienke Dutz
Od nizozemske autorice Nienke Dutz prikazan je kratkometražni Hotel Miracle. Ona trenutačno živi i radi u Rotterdamu. Diplomirala je umjetnost na Likovnoj akademiji u Maastrichtu i magistrirala je animaciju na KASK-u. Njezin diplomski rad 1,2,3, piano! nagrađen je Wildcardom Flandrijskog audiovizualnog fonda, a njezini radovi prikazivani su na festivalima i u muzejima Europe.
Hotel Miracle je itekako poželjno mjesto za bijeg i odmor. Ima izuzetnu ponudu hrane, relaksacije u i oko bazena, yoge, različite vrste fitnessa i masaže, tombole – apsolutno sve što bi čovjek mogao poželjeti. Međutim, protagonisticu sve podsjeća na ono što nema. Posvuda vidi trudne žene, obitelji ili parove i njezina usamljenost postaje duboka kao bazen i ništa joj ne pomaže, jer simbolički nije doživjela čudo niti postala majkom. Iako sve oko sebe promatra, spletom okolnosti zateći će se u nezgodnoj situaciji gdje će trebati pomoći trudnoj ženi i morat će dotaknuti njezin trbuh, što će biti ne samo tjelesno iskustvo, nego i vrhunac bolne čežnje koja postupno gradira tijekom filma. Na kraju protagonistica odlazi s tugom i čežnjom od koje nema odmora.
Pomaknutost se ostvaruje animacijom i atmosferom iza koje se skriva podosta tužna priča usamljene žene, jer korača kroz materijalno obilje svjesna apsurda postojanja, te kako joj se nije ostvarilo ono što je drugim ljudima, ženama toliko naizgled normalno i prirodno. Postignuta je nevjerojatna razina intimnosti i finoće, te mjestimično suptilan humor u ovom djelu. Nije od onih filmova koji brzo ispare nakon što ih pogledaš.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 15. srpnja 2024.