Sociopatski nagon za darvinističkim samoodržanjem
Ripley, red. Steven Zaillian, mini-serija, SAD, Netflix
-
Talentirani gospodin Ripley (1955) prvi je roman u nizu naslova Patricije Highsmith, koji za glavnoga junaka ima sposobnoga, no sociopatski nastrojenoga prevaranta, koji vješto i promišljeno vođenom igrom sebe umjesto kao kriminalca uspijeva predstaviti kao junaka. U ishodišnoj priči angažira ga bogati njujorški brodograditelj Herbert Greenleaf kako bi u pitoresknom talijanskom gradiću Mongibellu pokraj Napulja (u seriji je zamijenjen Atranijem) pronašao njegova sina Richarda te ga privolio na povratak u Sjedinjenje Države. Zabrinuti je otac stekao dojam da njegov nasljednik bjesomučno troši nasljedstvo na mondeni i umjetnički život umjesto da se posveti odgovornostima odrasloga života. Tom Ripley pronalazi Dickieja i njegovu djevojku Marge te se sprijateljuje s njima, iako je Marge skeptična te misli da Tom iskorištava Ripleyja. Trokutasti sustav odnosa dodatno se zapliće kada klasni element biva povezan s homoerotskom žudnjom, koja je neostvariva.
Iako je priča neosporno atraktivna, u prošlosti nije pobudila veći interes filmskih autora, ponajprije što se njezin queer podtekst za ondašnju američku filmsku i televizijsku produkciju doživljavao kao kontroverzan. Postoje svega dvije ekranizacije romana. Prva, u francuskoj produkciji, snimljena je nedugo nakon objavljivanja romana pod naslovom Purpurni mjesec (Plein Soleil, 1960) a u režiji Renea Clementa s Alainom Delonom u glavnoj ulozi. Mnogo poznatiju i recentniju verziju potpisuje Anthony Minghella (Engleski pacijent, Studengora) s Mattom Damonom, Judeom Lawom i Gwyneth Paltrow u glavnim ulogama. Raskošno producirano ostvarenje očigledno je snimano za sezonu filmskih nagrada, iako je u svom klasičnom redateljskom rukopisu autor uspio ubosti i pokoju subverzivnu notu.
Posljednji Ripley rezultat je televizijskoga booma unazad proteklih nekoliko desetljeća i nastojanja da se dovede do sve veće konvergencije filma i televizijskih serija, ali i televizijsku produkciju otvori relevantnijim i hrabrim propitivanjem tematike koju je taj medij u prošlosti doživljavao kao zazornu. Ripley je izvrstan primjer spomenutoga procesa zbog iznimnoga nastojanja za stilskom profinjenošću, glumačkom izvrsnošću te pomnim psihološkim profiliranjem lika. Dok gledate razmatranu seriju, imate dojam kao da gledate kinofilm u nastavcima. S druge strane, dok gledate mnoge blockbustere danas, imate dojam kao da gledate prosječne televizijske serije snimane za odašiljačku televiziju, u koje je utučeno mnoštvo novca te produkcijski izgledaju besprijekorno, ali su dramaturški prazne. Odličan primjer je Nemoguća misija: Odmazda – prvi dio (Mission Impossible: Dead Reconing, part I, 2023) Christophera McQuarrieja. Film traje gotovo dva i pol sata, no nema priče te se svodi na tri kao vječnost dugačke akcijske scene, a pritom je i serijaliziran jer je posrijedi tek prvi dio, dok ćemo drugi moći odgledati tek 2025.
Seriju potpisuje ugledni scenarist Steven Zaillian (Schindler`s List, 1993; Gangs of New York, 2002; Moneyball, 2011), koji sporadično zna napraviti izlet i u redateljske vode (A Civil Action, 1988; All the King`s Men, 2006). Posrijedi je neosporno dobro scenarističko ime, koje je u redateljskim pokušajima ostavilo dojam klasičnoga, konvencionalnoga redateljskoga rukopisa, koji ne želi remetiti gledateljevo uživljavanje u priču i likove. Stoga u Ripleyju podosta iznenađuje pristupom materijalu, koji istodobno funkcionira kao stilski pastiš klasičnoga noira i stiliziranih europskih trilera, ali istodobno i kao originalna rekreacija izvornika.
Kao i Minghellin film, tako i serija manje-više slijedi priču predloška uz određene izmjene. Dok je prvo ostvarenje moralo radnju komprimirati kako bi stala u vrijeme trajanja prosječnoga kinoostvarenja, Zaillian si je mogao dati oduška te fabulu dodatno nadograditi, što je i učinio. Pritom se njegov Ripley uvelike razlikuje ne samo po tonu i stilu, nego i određenim preokupacijama od najpoznatije filmske adaptacije. Minghella je lik Toma Ripleyja želio publici učiniti prijemčivijim i simpatičnijim pa je stoga i angažirao Matta Damona, koji je nalik sveameričkom dečku, da tumači naslovnu ulogu. Čak nije niti prevarant nego zarađuje sviranjem klavira, što je bezazleno zanimanje koje ujedno sugerira određene umjetničke aspiracije. Atmosfera i ton njegova ostvarenja mnogo su poletniji i vedriji, naglasak stavljajući na osunčane mediteranske pejzaže juga Italije, iako je film u podtekstu sadržavao i mračnije akcente. Kako bi Tom bio prikazan u pozitivnijem svjetlu, Dickie (Jude Law) je kao njegov kontrapunkt i objekt žudnje – kako fizičke tako i klasne – trebao predstavljati izrazitiju suprotnost, pa je dijelom prikazan kao beskrupulozan zavodnik i ne osobito osjećajan čovjek, koji više od svega voli monden način života. Kao takav utjelovljivao je odraz parazitskoga društvenog sloja koji smatra da mu novac jamči društveni status, a Tom je jednostavno naivni i zabludjeli mladić koji je obasjan i opčinjen aurom predmeta svoga interesa pa posrće pod iskušenjem i teretom materijalističkoga svijeta i luksuza. U Minghellinoj inačici Tom utjelovljuje smrt nevinosti, što je rezultat gramzivosti kapitalističkoga društva te stranputica u ostvarivanju američkoga sna. Na navedeno se nadovezuje seksualna i romantična naklonost koju naslovni lik gaji prema Dickeyju, a koja je u filmskom ostvarenju izraženija nego u seriji. Talentirani gospodin Ripley prikazivao je lik u procesu mimikrije, a prema njemu gledatelj – unatoč zločinima i prijestupima koje počinja, gaji određene simpatije, pa tako i ubojstvo prijatelja nije metodički osmišljeno i hladnokrvno učinjeno, nego je rezultat nepredvidljivosti trenutka jer u Hollywoodu glavni lik treba biti barem donekle dopadljiv gledateljskoj publici.
U seriji je Ripley mnogo mračniji lik. Kao takav se i uvodi u priču u prvoj epizodi kada se nižu njegove prevarantske makinacije koje beskrupulozno izvodi kako bi se uz što manje truda dokopao financijskih sredstava. U ponudi Herberta Greenleafa vidi ne samo mogućnost za zaradu nego i priliku da napusti Sjedinjene Države. Umjesto izvršenja zadatka, protagonist biva pomalo fasciniran Dickiejem, kako fizički tako i klasno, te se mu se odlučuje približiti. Homoerotski akcenti u priči manje su izraženi jer Zaillian Ripleyja gotovo prikazuje u aseksualnoj maniri, kao hladnog i potisnutog čovjeka koji se ne može suočiti sa svojim osjećajima i strastima, a potom se oni ispoljavaju u ubilačkom impulsu, pa je Tom prikazan kao glacijalan prevarant i ubojica koji djeluje kada je prisiljen a ne strogo isplanirano, te se uspijeva izvući igrom slučaja ali i stoga što su drugi gluplji od njega. Andrew Scott (All of Us Strangers, Spectre) nosi cijelu seriju odličnom glumačkom izvedbom u kojoj je naslovni lik prikazao kao opreku Damonovu Ripleyju: suzdržan stil glume i odmjerenost u izvedbi uspjeli su naglasiti bezosjećajan, gotovo hladan sociopatski pristup okolini kroz nastojanje za darvinističkim samoodržanjem.
Autora stoga više zanima proces mimikrije koji je u seriji snažnije izražen, a simboliziran je slikom Picassa koju Tom preuzima od Dickieja te je posvuda nosi, a ona utjelovljuje klasni, kulturni i umjetnički prestiž. Jače je uočljiv i klasni i kulturni raskorak. Već prilikom prvih susreta oštro je ukršteno mondeno i artsy-fartsy okruženje Dickieja te nedostatak Tomova društvenoga pedigrea, što je posebice istaknuto kada preneraženom prijatelju dovodi mafijaša Bruna. Ripley se tijekom sedam nastavaka mora učiti normama i uzusima ponašanja viših društvenih slojeva te naposljetku prisvaja njihovu poziciju tako što doslovno postaje čovjek kojega je ubio, a pritom je koncept imitacije dodatno naglašen referencama na umjetnost, napose na Caravaggija.
Izmještanja protagonista omogućila su autoru da vješto postavi i razvije kriminalistički segment priče, s kojim se poigrava, a da pritom veću pažnju posveti portretiranju naslovoga protagonista. Gledatelj je uvijek ispred likova istražitelja pa napetost ne probija toliko iz nepoznanice hoće li Ripley biti otkriven kao počinitelj zlodjela, koliko iz razmatranja na koji će se način opet izvući iz svake novonastale situacije. Lukav sociopat zna kako stvari okrenuti u vlastitu korist, međutim u Zaillianovoj fabularnoj kombinatorici nije uvijek sve najspretnije i najuvjerljivije izvedeno. Gledatelji više stječu dojam kako naslovni lik prati nevjerojatna sreća, a nevjerojatnom ostaje činjenica da policijskim istražiteljima nikada na pamet nije palo tražiti Dickijevu fotografiju, pa kriminalistički zaplet nije lišen naivnosti koje se nastoje prikriti vizualnom i stilskom izvedbom. Pritom je i trajanje moglo biti kraće, jer bi priča odlično funkcionirala da je svedena na pet epizoda.
Ripley se odlučuje za hrabar potez, s obzirom na to da govorimo o seriji: sniman je u crno-bijeloj tehnici, što ujedno predstavlja posvetu klasičnim noirima, na čije se nasljeđe djelo u stilskom sloju nadovezuje. Navedeni odabir dobro je iskorišten pa podcrtava odnos kontrastiranja dvaju svjetova, a neprestano poigravanje sjena upućuje na sjenovit identitet protagonista te njegov položaj djelovanja s maglovitih margina socijalnoga spektra, kao što sugerira i potisnute te destruktivne nagone koje pojedinac nosi u sebi. Za razliku od suncem okupana Minghellina ostvarenja, Zaillianov uradak stvara oprečnu viziju riplijevskoga svijeta, koja djeluje mračnije, zlokobnije te psihološki nabijenije. Zaillian veliku pažnju posvećuje osvjetljenju i kompoziciji kadra, očito nastojeći da cjelina dobije nešto od likovnih kvaliteta koje upućuju na narav mondenoga života kojem protagonist teži, a ujedno produbljuje i poveznice s referencama na povijest umjetnosti, koje služe kao komentar na Ripleyjeve postupke.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. srpnja 2024.
