Poezija u susretu s filmom

17. Subversive Festival, 20. svibnja – 8. lipnja 2024., Posebne projekcije: Putničke potrebe (Yeohaengjaui Pilyo), red. Hong Sang-soo; Zatvori oči (Cerrar los ojos), red. Víctor Erice

  • <em>Putničke potrebe</em> (<em>Yeohaengjaui Pilyo</em>), red. Hong Sang-soo, Južna Koreja, 2024.

    U kategoriji posebnih projekcija 17. Subversive film festivala je zaista bilo puno iznenađenja, ali dva filma su me osobito dojmila, pa ću se osvrnuti na njih.

    Putničke potrebe (Yeohaengjaui Pilyo), red. Hong Sang-soo, Južna Koreja, 2024.

    Putničke potrebe je prividno malen i jednostavan film prepun kontrasta i velikih prostora praznine, koji gledatelju omogućava da ih interpretira na vlastiti način osim zamišljenog.

    Hang Sang-soo je redatelj i scenarist iz Južne Koreje, hvaljen i nagrađivan. Poznat je po svojoj spontanosti prilikom snimanja i specifičnoj atmosferi svojih filmova. Njegov stil često uspoređuju s Ericom Rohmerom. Studirao je na Sveučilištu Chung-Ang u Seoulu i California Collage of Arts and Crafts, te Art Institut of Chicago. Od filmskih ostvarenja ističu se: Žena koja je bježala, Spisateljičin film i Trokatnica. Trenutno predaje režiju na Sveučilištu Konkuk u Seoulu, a Putničke potrebe mu je donio petog Srebrnog medvjeda na 74. Berlinaleu.

    Radnja filma bazirana je oko žene koja kao da nije s ovog svijeta. O njoj znamo samo da ima zamršenu prošlost i da dolazi iz Francuske, te na nagovor prijatelja počne podučavati francuski jezik, međutim i to radi na pomaknut način, tako što razvija originalan pristup. Podučavanje ima neobičan pristup jer u susretu sa svojim učenicima, kroz upoznavanje i intimna pitanja, dolazi do emotivne reakcije. Tada zapisuje ta pitanja i odgovore i daje im snimku razgovora kako bi ih oni ponovili, jer je uvjerena kako će lakše naučiti jezik ako se mogu na osobnoj razini povezati s iskustvenom emocijom. Idući stupanj je učenje jezika kroz čitanje knjige koja je važna učeniku. Pratimo je kako luta gradom, zajedno s njome istražujući mjesto na prekrasnom danjem svjetlu. Njezine dvije učenice su prilično bogate, ali svaka od njih ima svoju priču i nije lišena problema. Mlađa, pijanistica je u procesu učenja i ne pruža joj otpor, dok drugoj, starijoj poslovnoj ženi dolazi na preporuku i ova je usprkos svoj ljubaznosti u početku doživljava sa zadrškom, dok se na kraju ne prepusti eksperimentu i ne bude iznenađena rezultatom. Cijelo vrijeme je prisutan profinjeni humor, koji dodatno začinjava radnju i pomiče odnose među likovima. Nakon poduka ona se vraća prijatelju, pjesniku koji ju je pozvao da živi s njim i prepušta mu zaradu kako bi mogla pomoći platiti stanarinu. Ohrabruje ga u tome da istražuje vlastiti put i stvaralaštvo. Iako se slažu oko velikih pitanja, dolazi do duhovitog pregovaranja oko toga što će se i tko će kuhati večeru, ali njihovu idilu prekida nenadan dolazak njegove majke. Ona ih ostavlja same i odlazi lutati i na svoje najdraže mjesto u park. Pjesnikova majka je zabrinuta za svog sina i izvan kontrole, te misli kako ga ta nepoznata žena, s naglaskom na starija žena, iskorištava i uopće ne može shvatiti ništa, jer se sama kroz razgovor razotkriva kao prijetvorna i lažna osoba koja voli manipulirati. Na kraju pjesnik zauzima stav i odlazi tražiti svoju prijateljicu na isto mjesto na kojem su se upoznali, te je ponovo dovodi k sebi u stan.

    <em>Putničke potrebe</em> (<em>Yeohaengjaui Pilyo</em>), red. Hong Sang-soo, Južna Koreja, 2024.

    Kroz konverzacijske pukotine se pred gledatelja pružaju različite mogućnosti tumačenja onoga što je bitno u životu, ali istovremeno to što je bitno u životu, ostaje neuhvatljivo pred pokušajima da se izrazi i definira riječima. Osim pjesnicima, očito. Poezija je sveprisutna u filmu. Ne samo kao redateljev način da pristupi filmu, nego i kroz atmosferu, a također prisutna je i konkretno, kroz likove, radnju, spomenike na kojima se nalaze stihovi, pokušaji da se oni interpretiraju i slično.

    Lik tajanstvene žene maestralno tumači velika Isabelle Huppert, koja je potpuno uronila u ulogu i predala joj se s prekrasnom koncentracijom i virtuoznom izvedbom koja dobrim djelom nosi film. U najavama se često spominje kako njezin lik izgleda izgubljeno, ali meni ta žena djeluje kao da je upravo zbog te izgubljenosti pronašla sebe jer je dosegnula najveću moguću mjeru otvorenosti i fleksibilnosti, bez ikakvog pokušaja da ičime manipulira, kontrolira ili utječe. Kao da postoji u vlastitoj ranjivosti bez ikakve maske s golom kožom, naoružana jedino djetinjom znatiželjom i brutalnom iskrenosti u komunikaciji s drugima, ostavljajući drugima prostor žele li je takvu kakva jest prihvatiti ili ne. Opet, ona zadržava dozu šarmantnog nestašluka, jer voli hodati bosa, jesti lokalnu hranu, pušiti i piti makgeolli (korejski alkoholni napitak).

    Film povlači za sobom pitanja koliko smo sposobni živjeti u trenutku, koliko smo oslobođeni ili koliko robujemo našem okruženju i što nas sve sputava kao ljudska bića da zapravo budemo svjesni vlastite egzistencije i otvoreni za bivanje koje izabiremo mi sami, a da nam ga ne uvjetuje ili ne nameće netko drugi. Postavlja pitanja koja bi si svatko trebao postavljati. Putničke potrebe donosi otklon od materijalističkog svijeta koji nas proždire i zatupljuje. Skida maske i piše vlastitu poeziju iz kadra u kadar.

    <em>Zatvori oči</em> (<em>Cerrar los ojos</em>), red. Víctor Erice, Španjolska, Argentina, 2023.

    Zatvori oči (Cerrar los ojos), red. Víctor Erice, Španjolska, Argentina, 2023.

    Upozorenje: ovo je jedan od onih filmova koji traju tri sata, ali ne shvatiš dok ga gledaš da traje tri sata, a nakon njegova završetka ne želiš izaći iz kinodvorane, zapravo ne možeš jer si preplavljen dojmovima.

    Izuzetno su postignuti mikro-makro odnosi unutar samog filma, a sama struktura filma je zamišljena kao film unutar filma. Filma koji ostaje na tragu magičnog realizma. Filma koji tematizira pitanje sjećanja i identiteta. Filma koji je od početka do kraja zaslužio višestruko biti predstavljen u kategoriji Posebne projekcije, jer je doista poseban.

    Dolazi nam od redatelja Victora Ericea, nakon tridesetogodišnje pauze od snimanja filmova. Victor Erice studirao je politologiju, a potom filmsku režiju na Escuela Oficial de Cinema gdje je diplomirao 1963. Istaknuo se filmskim prvijencem Duh košnice, koji se drži vrhunskim ostvarenjem španjolske kinematografije. Nakon desetogodišnje pauze režirao je film Jug, koji je nagrađen Zlatnim Hugom u Chicagu. Često ga se uspoređuje s redateljima poput Tarkovskog, Dreyera, Bressona ili Kiarostamija. Njegov specifičan autorski rad ostvaren je u sliedećim djelima: Sunce dunje, Linija života u omnibusu Deset minuta stariji: Truba, zatim kratkometražna Crvena smrt i Morska pošta.

    Poznati španjolski glumac Julio Arenas nestaje tijekom snimanja filma. U tom filmu tumači lik istražitelja kojeg je u vilu pozvao imućni ostarjeli, ali i očajan čovjek zato što usprkos ostvarenom i ispunjenom životu, jedina stvar koju želi jest ponovo pronaći izgubljenu kćer kako bi je vidio prije nego što umre, kako bi vidio njene oči koje ga gledaju i mogao zatvoriti svoje. Nakon snimanja, Julio Arenas nestaje, a budući da su pronašli samo njegove cipele a tijelo mu nikada nije pronađeno, zaključili su kako se mogao utopiti u moru. Misterij njegova nestanka ponovo dolazi u fokus javnosti i uznemiruje njegovog prijatelja Miguela Garaya, jer je pozvan u televizijsku emisiju koja rješava zagonetke. Miguel staloženo govori o nestanku svog prijatelja s kojim se upoznao dok su oboje služili vojsku u mornarici, a kasnije se zbližili i u zatvoru kojeg su služili zbog političkih razloga, te su čak živjeli zajedno kao cimeri, a tek kasnije su na kraju surađivali na snimanju filmova. No, kada se ugase svjetla reflektora u studiju, Miguel kreće u vlastitu potragu za nestalim prijateljem putem različitih tragova i ljudi s kojima su se oboje družili, te se razotkriva koliko je nestanak prijatelja i gubitak sina imao razoran utjecaj na njegov privatan život. On spomenuti film nikada nije snimio do kraja, te se povukao u ribarsko selo gdje živi jednostavnim životom i ponekad piše priče kako bi preživio. Usprkos potrazi za Juliom, nije bio ništa bliže rješenju, te se odlučio ponovo vratiti iz velegrada i životariti uz svoj vrt, susjede i ribarenje, kada se dogodi obrat i primi poziv koji će promijeniti sve. Jedna medicinska sestra gledala je emisiju i prepoznala Julija kojeg zna pod drugačijim imenom. Naime, Julio sada živi u staračkom domu kojeg vode časne sestre gdje popravlja stvari i uređuje dom, a živi u kućerku uz plažu. Kada su ga našli, nije se sjećao ničega, osim što je stalno gledao sliku one djevojčice iz filma koju je ponio sa seta. Časne su mu nadjenule nadimak prema pjevaču tanga, jer je stalno pjevao tango, ne znajući kako je prije no što je postao slavni glumac davao satove tanga i tako preživljavao. Miguel isprva Julija promatra iz daljine, ali ne čeka dugo da mu se obrati i odlučuje ostati u staračkom domu usprkos početnom bolnom šoku i iskustvu, jer ga prijatelj nije prepoznao. U razgovoru s liječnikom doznaje kako se Juliju dogodila trauma koja je uzrokovala gubitak pamćenja, ali neurolog ohrabruje Miguela, kako mi nismo samo naša sjećanja nego i osjećaji i ono što im izmiče. U pokušaju da pomogne svom prijatelju kako bi mu evocirao povratak pamćenja, Miguel i Julio zajedno boje zidove, zajedno rade čvorove i provode vrijeme, ali Julio se i dalje ničega ne sjeća, pa čak niti vlastite kćeri. Miguel se odlučuje na očajnički čin, odlučuje napraviti projekciju onog nedovršenog filma na kojem su zadnji put radili.

    <em>Zatvori oči</em> (<em>Cerrar los ojos</em>), red. Víctor Erice, Španjolska, Argentina, 2023.

    U vremenu u kojem živimo naglasak se doista stavlja toliko na sadašnji trenutak da se ponekad može činiti kako se dokida značenje samog vremena. Ali prošlost i uspomene su od fundamentalnog značenja ljudskog iskustva, te uspostavljaju odnose unutar naše samosvijesti, ali i odnose s drugima. U odnosima s drugima mi rastemo kao pojedinci, i postoji taj psihološki aspekt da smo jedni drugima zrcala. Sjećanje je toliko varljivo da dva čovjeka koja su doživjela istu stvar, doista je mogu različito pamtiti, ali to nikako ne umanjuje značaj samog sjećanja koji uspostavlja odrednice koje čine naš identitet i često nam omogućuje komunikaciju i dublju povezanost. U filmu se vrlo teško ne poistovjetiti s protagonistima i zapitati se što bi ti učinio na njihovom mjestu. Ukoliko bi ti bio čuvar sjećanja i identiteta svog najboljeg prijatelja, što bi bio spreman napraviti i do koje mjere bi išao da pomogneš prijatelju…

    Iako Zatvori oči tematizira pitanje sjećanja, identiteta (što od nas ostaje kada se ruši ili oduzima slika koju si sami postavimo), to je esencijalno film o važnosti iskrenog i dubokog prijateljstva koje se uvijek iznova potvrđuje i gradi neovisno o vremenu i usprkos svim preprekama, te se razlikuje u mnogočemu od poznanstva ili prijateljstva kojeg ujedinjuju neki zajednički interesi ili površnosti.

    Dominira atmosfera melankolije i stanovite prigušenosti, međutim probijaju je elementi suptilnog humora i ironije, a zaokružuje je specifična poetičnost. Glumci su izvanredni, pogotovo glavni dvojac. Oduševili su me izvedbom koja je imala kulminaciju u njihovom opetovanom susretu u staračkom domu i uvjerljivi prikaz izgradnje novog odnosa na temeljima starog prijateljstva.

    Zatvori oči je ona vrsta filma koja otvara oči, ona vrsta filma koja podsjeća na stranice Márquezovih i Borgesovih romana, a takva umjetnička djela zahtijevaju ponovno promatranje, jer imaju toliko slojeva koji se otkrivaju svakim novim gledanjem, što daje dodatnu težinu i dubinu ovom filmskom ostvarenju.

    ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 15. lipnja 2024.

kritike i eseji