Iznimna količina sugestivnosti i beskompromisno jasna poruka

Festival mediteranskog filma Split, 13.–22. lipnja 2024.: Čovjek koji nije mogao šutjeti, red. Nebojša Slijepčević, Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Francuska, 2024.

• 

  U natjecateljskom programu kratkometražnih filmova ovogodišnjega Festivala mediteranskoga filma gostovao je izvan konkurencije Čovjek koji nije mogao šutjeti scenarista i redatelja Nebojše Slijepčevića, netom ovjenčan u svibnju Zlatnom palmom na Filmskom festivalu u Cannesu za najbolji kratki film. Film se temelji na stvarnom događaju otmice i zločina počinjenoga u Štrpcima 1993., kada je paravojna srpska postrojba izvukla iz vlaka skupinu bošnjačkih muslimana a potom ih hladnokrvno likvidirala.

  U središtu su ove drame neznani stradalnici „vlaka smrti“, no Slijepčević naglasak stavlja na jedan kupe, intenzivirajući komornu atmosferu do usijanja. Goran Bogdan, u ulozi elegantnog i srdačnog čovjeka, potpuno suživljeno uvodi gledatelja u napetost nekoliko krucijalnih trenutaka koji će razotkriti svu paletu ljudskih reakcija na pojavu pripadnika Belih orlova. Autentičnom kostimografijom podcrtani portreti putnika razotkrivaju dvoje nezainteresiranih tinejdžera isključenih iz stvarnosti slušanjem glazbe, preplašenoga mladića i postarijega uljuđenoga gospodina u odijelu koji utjelovljuje Hrvata Tomu Buzova, junaka filma. Kristalno čistom glumom i uvjerljivom dikcijom Dragan Mićanović oživljuje lik umirovljenog oficira JNA, izvlačeći iz njega najviši oblik humanosti kroz otvoreno suprotstavljanje apsurdnom propitivanju srpskog vojnika. O odgovoru na pitanje „Koju slavu slaviš?“ ovisit će sudbina mnogih, tako i svih odraslih u kupeu vlaka na liniji Beograd – Bar.

  

  Sudar zrelog autoriteta koji pokušava zaštiti izbezumljenoga mladića bez lične karte, i opake autoritarnosti odjevene u mladenačku nezrelost i impulzivnost vojnika, na razini psihologije odnosa, pa i generacijskog sukoba, nikako se ne može poravnati u nekoj točki razumijevanja; stoga ni podjela uloga ne može funkcionirati izvan tipično dramatske binarnosti: Tome kao protagonista, a srpskog vojnika kao antagonista. Kazna za obezvređivanje bezumnog pitanja snažno ilustrira čovjekovu trajnu nepripremljenost za đavolske rabote i iznenadnu pojavu zla u čistom obliku. Slijepčević se ovim kratkim filmskim uratkom pridružio mnogim umjetnicima u njihovoj  težnji oslikavanja rata kao ništavila i civilizacijskog ljudožderstva. Svaki herojski čin u vremenu kad gasnu svjetla čovječnosti a rastu podjele ogromnih razmjera, spasonosna je luč nade za opstanak dobra u međuljudskim odnosima.

  Ono po čemu će Čovjek koji nije mogao šutjeti svakako ući u filmske anale, neviđena je količina sugestivnosti ostvarena sa svega par izgovorenih rečenica u kobnome kupeu, zaokružena izražajnim govorom tijela svih glumaca, napose Gorana Bogdana, poznatoga kao majstora „izvlačenja duše na vidjelo“, za kojim ništa manje ne zaostaju ni Alexis Manenti i Silvio Mumelaš. A poruka je filma beskompromisno jasna: samo svjedocima vremena, u ovome slučaju ratnoga, treba dopustiti da prenose istinu – kako dobra, tako i zla. Jedno je mjesto u kupeu „vlaka smrti“ ostalo ispražnjeno, ali ne i zaboravljeno, jer samo je u žrtvi otkupiteljske moći kojom se svijet spašava od svekolike propasti.

  

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 24. lipnja 2024.

Piše:

Vesna
Aralica