Iza objektiva: Chris Menges ili važnost i uloga snimatelja

Chris Menges (Kington, Velika Britanija, 15. rujna 1940.), britanski snimatelj i redatelj

  • Chris Menges (Kington, Velika Britanija, 15. rujna 1940.), britanski snimatelj i redatelj

    Krajem svibnja u Tuškancu je prikazan ciklus filmova nagrađenih Oskarom za najbolju fotografiju, pa smo tako mogli vidjeti rad nekolicine vrhunskih te izuzetno utjecajnih snimatelja. Filmovi od kojih je ciklus sačinjen većinom su remek-djela i međaši u filmskoj povijesti: od Na dokovima New Yorka redatelja Elije Kazana i snimatelja Borisa Kaufmana (inače brata sovjetskog filmskog pionira Dzige Vertova), preko Bonnie i Clyde Arthura Penna i jednog od najvažnijih američkih snimatelja iz zlatnog doba Hollywooda Burnetta Guffeya, Dana raja Terencea Malicka i španjolsko-kubanskog snimatelja Nestora Almendrosa do filma Krici i šaputanja Ingmara Bergmana i njegovog stalnog suradnika Svena Nykvista, a snimatelji koji su ovom zanimljivom inverzijom stavljeni u prvi plan redom spadaju među najbolje direktore fotografije u čitavoj filmskoj umjetnosti. Iako je izvrtanje autorske perspektive sa redatelja na snimatelja pohvalan potez, prirediti ga uz orijentaciju nagrade kao što je ona američke akademije čini se prilično ziheraški. U ovom osvrtu pozabavio bih se sa snimateljem a kasnije i redateljem Chrisom Mengesom, dobitnikom Oscara za rad na dva filma Rolanda Joffea s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća – Polja smrti i u ovom ciklusu odabranoj Misiji.

    <em>Polja smrti</em> (<em>The Killing Fields</em>), red. Roland Joffé, 1984.

    I dok je spomenuti Sven Nykvist vjerojatno prvi snimatelj čije sam ime zapamtio i rad prepoznao kao izvanredan u okviru autorskog opusa redatelja s kojima je surađivao – a kako i ne bi kad se u povijest upisao kao stalni i ključni suradnik Ingmara Bergmana te kasnije radio i s Woodyem Allenom i Andrejem Tarkovskim, direktor fotografije o čijem sam radu odlučio pisati je britanski snimatelj Chris Menges, čiji sam rad zavolio sasvim djetinje i bez interesa za ljude iza kamere. Kao klinac sam u kinu gledao i volio Misiju, priču o podjarmljivanju svijeta i borbi između trgovaca robljem i jezuitskih misionara usred Amazone u 18. stoljeću, no još važniji dojam ostavila je izvrsna naturalistička fotografija filma Kes engleskog klasika Kena Loacha iz 1969. u kojem školarac Billy, produkt disfunkcionalne radničke obitelji iz općinskog stambenog naselja, demonstrira neadekvatnost i kretenizam engleskog obrazovnog sustava svladavanjem komplicirane knjige o sokolarstvu u pokušaju da dresira vjetrušu, pticu grabljivicu koju će celuloid transformirati u simbol slobode, prkosa i duhovne afirmacije u svijetu nasumične okrutnosti i planirane ravnodušnosti. U pitanju je neosporno remek-djelo društvene kritike i humanističke kinematografije, a uz to i prvi dugometražni igrani film Chrisa Mengesa kao direktora fotografije. Radio je s Loachem i na njegovom debiju Poor Cow kao prvi pomoćnik snimatelja.

    Mengesov otac bio je skladatelj i dirigent koji je često putovao i rijetko viđao svoju djecu. Sam Chris vrlo rano otpravljen je u privatnu školu i praktički tamo ostavljen do punoljetnosti. Tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća Menges započinje rad na filmu snimajući dokumentarce i reportaže u tradiciji nomadskog dokumentarnog snimatelja. Tako je proputovao svijet, snimajući na primjer u istoj godini narkomane u Harlemu, ugrožena indijanska plemena u Brazilu, sukob između tibetanskih nacionalista i kineske vojske u Nepalu i trgovinu opijumom u jugoistočnoj Aziji.

    <em>Misija</em> (<em>The Mission</em>), red. Roland Joffé, 1986.

    Uz spomenutog Loacha, kao najvažniji suradnik u prvim igranofilmskim pokušajima izdvaja se britanski autor Lindsay Anderson – redatelj igranih i dokumentarnih filmova, filmski kritičar te zajedno s Karelom Reiszom i Tonyjem Richardsonom, osnivač i predvodnik pokreta Free Cinema i britanskog novog vala. Anderson je prenio na Mengesa vlastito oduševljenje češkim redateljsko-snimateljskim tandemom Forman – Ondriček, a posebno njihovim (danas) klasičnim ostvarenjem Ljubavi jedne plavuše. Osim što je putovao u Češku kako bi iz prve ruke učio od spomenutog dvojca, Anderson je uspio snimatelja Miroslava Ondričeka dovesti u Englesku kako bi zajedno snimili Zlatnom palmom nagrađeni If… 1968. godine., film u kojem je svoj debi ostvario glumac Malcolm McDowell a uz Mengesa prve korake u filmskoj profesiji napravio je i proslavljeni engleski redatelj Stephen Frears s kojim će kasnije u svojstvu direktora fotografije stvarati još nekoliko važnih djela. Priznanje na svjetskoj ili preciznije holivudskoj razini Menges će steći suradnjom s redateljem Rollandom Joffeom, još jednim važnim britanskim filmašem iz tog burnog vremena i njegove zarazne kreativne atmosfere. Biografska drama Polja smrti iz 1984. bavi se istinitom pričom o novinaru New York Timesa Sydneyju Schanbergu i njegovom kambodžanskom pomoćniku Dithu Pranu u jeku građanskog rata i uspostave režima Crvenih Kmera u Kambodži. Glavni razlog Mengesovog angažmana na Poljima smrti njegov je dokumentaristički rad u ratnim područjima, posebno u Vijetnamu, i čitav je vizualni aspekt filma doslovno preneseno iskustvo ratnog snimatelja. Iz dokumentaraca će Menges u igrana ostvarenja prenijeti i važnost strukture i pripovijedanja, važnost učinkovitosti i planiranja te koncept „odlučujućeg trenutka“ preuzet od Henrija Cartier-Bressona – jednog od najvažnijih fotografa u povijesti.

    Nakon uspjeha ovog filma i nagrade Oscar za fotografiju, Joffe i Menges će dvije godine kasnije snimiti Misiju s Robertom De Nirom i Jeremyem Ironsom a lokacija će opet biti džungla, samo će azijsku prašumu zamijeniti južnoamerička. I za ovaj će film Menges dobiti nagradu Američke akademije no iako su maglom obavijene džungle i slapovi Južne Amerike postali nezaboravan aspekt ovog inače slabijeg filma, Menges će sasvim u duhu svojih stvaralačkih principa i ideje da je snimanje filma kolektivni čin izraziti žaljenje zbog načina na koji je njegov rad dominirao nad čitavom pričom, dodajući kako je time vjerojatno i pomogao u njegovom neuspjehu. Tadašnja se filmska produkcija u Engleskoj – osobito u uskom krugu u kojem su Menges, Ken Loach, Roland Joffe, Tony Garnett i ostali radili, opirala strogoj hijerarhiji holivudskih studija. Tijekom snimateljske karijere Menges će surađivati s još nekoliko iznimnih filmskih autora kao što su Neil Jordan, Stephen Daldry, Andrei Konchalovsky, Sean Penn i Tommy Lee Jones a posljednji film na kojem je radio kao snimatelj djelo je kolumbijskog sineasta Cira Guerre Iščekujući barbare iz 2020. godine.

    <em>Kess</em>, red. Ken Loach, 1969.

    Kao zaključak bih napomenuo da svaki film nastaje negdje između vizije, rasporeda i logistike i uvijek je u pitanju suradnja mnogih ljudi čiji su karakteri, afiniteti, talenti i znanje utkani u kompleksnu tapiseriju koja se pri svakoj projekciji prostire pred našim očima. Poljski redateljski velikan Andrzej Wajda u svojim je predavanjima na uglednoj filmskoj akademiji u gradu Lodzu studente režije savjetovao da u slučaju uspjeha vlastitog filma kod kritike i publike uvijek koriste zamjenicu mi, a u slučaju neuspjeha preuzmu odgovornost i koriste prvo lice jednine. U ovom se savjetu krije važan dio odgovora na pitanje što filmski redatelj zaista radi, jer pored ostalih suradnika koji imaju konkretne zadatke, tehnologiju i stručnost, posao redatelja doista može izgledati suvišan. No kao i u bilo kojem većem pothvatu, netko mora odlučivati, birati, voditi i – što je najvažnije: odgovarati za čitavu stvar.

    I dok se kostimograf, scenograf ili glumac u teoriji mogu koncentrirati samo na svoj specifični zadatak, netko mora paziti na širu sliku i njihov rad bešavno uklopiti u cjelinu. Film može biti snimljen predivno, no ako ta ljepota ne odgovara priči ili zasjenjuje likove, gledatelj će se vrlo brzo umoriti od savršene kompozicije, harmonije boja i jutarnje zrake sunca koja obasjava dunju na ormaru u trećem planu pod idealnim kutom. Kao i sve druge komponente u dobrom filmskom ostvarenju fotografija mora služiti cjelini i komplimentirati glumačkim izvedbama, evokaciji epohe, senzibilitetu priče. Sadržaj i stil odnosno što i kako svakog velikog umjetničkog ostvarenja organski proizlaze jedno iz drugog i nalaze se u potpunoj ravnoteži. Upravo zato ono što povezuje sve ovdje izdvojene snimatelje nisu estetsko niti tehničko majstorstvo nego sposobnost da vlastiti umjetnički dar i tehnološko znanje podrede cjelini odnosno prilagode priči i osnaže ono najvažnije: djelo samo. Od snimatelja izdvojenih ovim ciklusom rijetki su i sami počeli režirati, svjesni da najbolje funkcioniraju i najviše mogu dati smješteni iza objektiva, kao ključni suradnici u velikom ljudskom stvaralačkom pothvatu poznatom kao svjetska kinematografija. U toj pustolovini koja traje tek nešto više od stotinu godina Chris Menges dao je nezanemariv doprinos i po tome ćemo ga pamtiti.

    <em>Iščekujući barbare</em> (<em>Waiting for the Barbarians</em>), red. Ciro Guerra, 2020.

    © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 22. lipnja 2024.

Piše:

Nikola
Strašek

kritike i eseji