Snovi o spasonosnom miru unatoč ogorčenosti

Festival mediteranskog filma Split, 13.–22. lipnja 2024.: Jedina zemlja (No Other Land), red. Basel Adra, Hamdan Ballal, Yuval Abraham, Rachel Szor, Palestina, Norveška, 2024.

  • Jedina zemlja potresni je dokumentarac prikazan izvan natjecateljskog programa dugometražnih filmova na Festivalu mediteranskoga filma u Splitu. Nastao na specifičan način, od videosnimki urađenih za vrijeme najdramatičnijih zbivanja u regiji Masafer Yatta, već od prvog premijernog prikazivanja na Panorama film festivalu u Berlinu, biva nagrađen i od strane publike i stručnog žirija. Jedina zemlja film je koji se 95 minuta gleda u šutnji, s osjećajem srama nad civilizacijskom apsurdnošću koja, nažalost, i dalje bespoštedno mijenja palestinski krajobraz na jugu Zapadne obale u pokrajini Hebron.

    Film raskriljuje vrata Masafer Yatte, koju čini 19 palestinskih zaselaka kojima prijeti uništenje i potpuno istrebljenje zbog izraelske okupatorske politike na tom području. Lokalno stanovništvo ustrajno, a u nekim situacijama i bezumno hrabro pruža otpor izraelskim doseljenicima i vojnicima koji, po nalogu svojih nadređenih, bez milosti ruše palestinske domove, staje s blagom i živadi, ali i škole, što je očiti znak opake agende protiv jednog naroda, prekidajući im dovod električne energije i vode, ostavljajući ih na milost i nemilost ionako teškome životu u pustinjskome predjelu. No, i ta zemlja, koliko god reljefno izgledala neprivlačnom za egzistenciju, nečije je rodno tlo i Majka domovina.

    Filmom je dan presjek najvažnijih događaja u tom distriktu u kojem se glavom i bradom svojevremeno našao i britanski premijer Tony Blair, čija je nazočnost tek privremeno zaustavila suludu devastaciju trošnih kućeraka u jednome zaselku. Jedna od prvih asocijacija na tužne prizore u Masafer Yatti prizivanje je jedne starozavjetne legende o hrabroj židovskoj udovici Juditi i njezinu podvigu spašavanja rodnoga grada Betulije od Holofernove vojske koja mučeći stanovnike glađu i žeđu, pokušava slomiti njihov otpor i borbu za oslobođenje. Priča je to koja naglašava važnost vjere u Boga i činjenicu kako Bog nikada ne napušta svoj narod jer je, ponajprije, Bog malenih i nezaštićenih. Biblijski je pisac, bez obzira na to što mnogi podatci nisu geografski autentični niti povijesno točni, iznio ono što je stoljetna slika ovih prostora: sukob moćnika i njihove hegemonističke politike i ugnjetavanoga naroda, ma tko oni bili.

    Gledajući u ove filmske Palestince 21. stoljeća, među njima u najviše eksponiranog Basela, mladoga aktivista, i u njegovu cjelokupnu obitelj, figuru oca napose, prekaljenog i neustrašivog borca za opstanak na svome tlu, čovjek se može jedino pokloniti takvoj izdržljivosti i ljubavi prema rodnome kraju. Ono što Basel pamti iz priča o svojim potomcima i prepričava mladom izraelskom novinaru s kojim se sprijateljio – Yuvalu Abrahamu, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Upravo će njih dvojica mladih kozmopolita, čista srca i duše operirane od svake ksenofobije, stvoriti sa svojim video i audiozapisima svjedočanstvo koje vrijeme nikada neće izbrisati. Među njima nema mržnje jer obojica povlače crtu između politike i pripadnosti narodu, što je jedna lijepa i ohrabrujuća gesta koja vraća vjeru u čovještvo i slogu, prijeko potrebne svijetu u kojem živimo. I premda je Jedina zemlja dokumentarac o borbi, pa i s vjetrenjačama možda u konačnici, ako idemo za onom narodnom: „Tko je jači, taj i tabači“, ono što mu daje posebnost artističke su sposobnosti snimatelja (njih četvero) i njihova silna želja da portretno prikažu glavne aktere, a to su nekada oni sami kao pojedinci ili cijeli kolektiv: povorka aktivista, vojnici ili izraelski doseljenici prikazani u znakovitim položajima tijela, u svakome trenutku spremnima kamenovati stanovnike Masafer Yatte.

    Uz to, filmsko je osvjetljenje vrlo dramatično, često u kontrastima koji otkrivaju svaku boru na izmučenim licima žena i muškaraca, a ono što je nevjerojatno ekspresivno predočeno upravo je strah u dječjim očima, ali i njihova začudna adaptabilnost na složene i nepredvidive uvjete odrastanja: danas su u nanovo sagrađenoj kući, sutra već u podzemnim pećinama gdje ne nedostaje ni smijeha ni radosti, a ni igre, unatoč opasnostima kojima su svakodnevno izloženi zbog stalnih prijetnji deložacijama i rušenjima kuća. Mobilni uređaji prikazani su u njihovim okolnostima kao veliki distraktori stresa i svojevrsni prozor u svijet, svijet koji mora čuti kako se Palestinci nikada neće predati, podnijeli ma kakvu žrtvu, jer Bog želi da budu svoji na svome. Basel svakodnevno gleda samo dvije vrste automobila: one sa zelenim i one sa žutim tablicama; s tom podijeljenosti ustaje i ide na počinak. Sva su njegova jutra i večeri u nekoj napetosti, tek s nargilom uspije usnuti. Mladić koji je nekoć bio zatravljen snovima o budućnosti, prekida studij prava kako bi djelovao za opće dobro i priključio se aktivistima. Zarana su, međutim, i on i njegovi sumještani uvidjeli kako je najveće pravo ujedno i najveća  društvena nepravda koja se odvija tu pred njihovim očima, iz dana u dan. Emocionalno najsnažnije kadrove filma ispunjaju lica palestinskih žena, patnica i ratnica istovremeno. Amazonskom integritetu Harunove majke, primjerice, dive se i hrabro zalutali novinari, dijeleći sa svijetom potresne prizore nemoćne majke nad paraliziranim tijelom odrasla sina. Društvene su mreže u tom smislu, koliko god bile kontroverzni virtualni izum, u širenju ovakvih životnih priča dobrodošle kao apel svekolikoj javnosti u pokušaju ispravljanja nepravde kojoj su izloženi stanovnici Masafer Yatte desetljećima.

    Jedinu zemlju kao filmsko ostvarenje čine smisleno povezani kadrovi s dramatskim nabojem i umetnutim vremenskim skokovima radi boljeg razumijevanja složenosti cijele situacije u vezi s palestinskim načinom života u toj regiji, no ono što mu daje izniman pečat, prikazana je sudbina mladih ljudi koji, unatoč sveopćoj ogorčenosti, ne prestaju sanjati o spasonosnom miru u slobodnoj Palestini.

    ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 21. lipnja 2024.

Piše:

Vesna
Aralica

kritike i eseji