Izazovi kairskoga malog čovjeka

Festival mediteranskog filma Split, 13.–22. lipnja 2024.: Voy! Voy! Voy!, red. Omar Hilal, Egipat, 2023.

• Festival mediteranskoga filma Split godinama izrasta u jedno od najposjećenijih okupljališta ljubitelja filma i filmaša samih. Za ovogodišnju projekciju dugo najavljivanoga egipatskoga kandidata za nagradu Oscar u 2024., filma Voy! Voy! Voy!, tražila se karta više u natjecateljskom programu dugometražnih filmova. Riječ je o debitantskoj režiji Omara Hilala (koji ujedno potpisuje i scenarij) prema istinitom događaju, što mu je već od samoga početka prikazivanja donijelo iznimnu gledanost.

  I premda je Hilal posegnuo za nepogrešivim redateljskim manevrom oblačenja aktualne teme bijega u crnohumorno ruho sportske komedije, u kojoj je nogomet, između ostaloga, prikazan kao društvena konstanta čija opstojnost nije upitna ni u socijalno depriviranim sredinama, strast za igranjem iskorištena je i kao vječna arena čovjekove borbe sa samim sobom i društvom koje ga okružuje. Voy! Voy! Voy! uspijeva kod gledatelja osvijestiti dva iskustveno najintenzivnija osjećaja, svojstvena svim ljudima – želju za boljim životom i svojevrsnu „borbu s vjetrenjačama“. Prvi je centripetalna sila koja u filmu navodi Hasana i ostale aktere da piju s istog korita laži kako bi ušli u životnu borbu s povoljnim ishodom. Drugi je, pak, bolna točka razdvajanja neba i zemlje, posebice za ženske likove (novinarku Engy i Hasanovu majku). Kako u životu, tako i na filmu duboka tragedija uz bok stoji urnebesnoj komediji. Kad se jednoga dana zaštitar Hasan, ogrezao u kairskom sivilu monotone i besperspektivne svakodnevice, odluči na iskorak u svome životu lažući da je slijep kako bi se priključio nogometnom timu za slijepce, doživjet će adrenalinski zaokret pod maskom varalice koji se želi dokopati sanjanog europskog kontinenta i novoga početka. Koliko god Hasanova pustolovina s novim identitetom slijepe osobe bila komična u socijalnim interakcijama, iza svega zijeva jedan neopisivo bolan spleen kairskoga „maloga čovjeka“.

  

  Ekspresivnim kadrovima kairskoga predgrađa predstavljenoga u neobičnoj ljepoti njegovih ljudi i djece koja jednostavno uživaju u onome što im život pruža, neovisno o praznim džepovima i poderanoj odjeći, redatelj je nostalgično obojio prozore djetinjstva i poetično istaknuo radost na zaigranim dječjim licima i njihovu povezanost s rodnim krajem. Globalizacijski procesi, međutim, bitno su izmijenili lice današnjice u zemljama Magreba i samom Egiptu. Hilal filmskim jezikom rastvara priču o Kairu velikih socijalnih razlika, gradu neučinkovitog sustava zaštite njegovih građana od nasilja, prevara i globe, punom svakodnevnih zamki i kaosa u najsiromašnijim četvrtima gdje se „prinčevima lopova“ klanja kao kakvu totemu. S globalizacijskim trendovima izvorni konzervativni svjetonazor i način života u toj zemlji pomalo gubi bitku, što je snažno prikazano u smjeni generacija i složenim obiteljskim pričama. Plač u majčinu zagrljaju (autentično ju je svojom pojavom iznijela 70-godišnja Hanan Joussef) i nemoć da je zaštiti od nasilja i nje same od okretanja lica Bogu krađom, kako bi sinu novčano pomogla, Hasana gura još više da odigra zamišljeno do samoga kraja.

  

  Muhammad Farrag izvrsno se snašao u ulozi varalice koji se ne libi biti niti žigolom kako bi se domogao života koji se živi punim plućima. Dakako da je složenost njegova karaktera ono što najviše privlači publiku: grešna priroda, ali istovremeno i želja da pomogne onima koje voli: prijateljima i obitelji, pa i novinarki Engy. Da je Hasanova laž tek izdvojeni primjer sveopće društvene infekcije prijetvornošću, razotkrit će situacija u klubu u kojem su mnogi potpisali navodnom sljepoćom opravdati isti cilj: romantičarski pobjeći od zemlje pune otpadnika i neprilagođenih. Ni trener Adel (uvjerljivo ga na filmsko platno donosi Bayoumi Fouad) kao dobroćudni obiteljski čovjek neće moći odoljeti izazovu bijega. Hilal je upravo njegovim likom prikazao moć solidarizacije s grijehom i čovjekovu nemoć pred magijom zajedničkoga pothvata. Lik novinarke Engy (blistavo utjelovljen glumačkom pojavom Nelly Karim), slijepo zaljubljene u Hasana i uživljene u priču o nogometnom timu slijepih koji željno iščekuju svoj nastup u Poljskoj, kontrastno zaokružuje cijeli plan svojom astralnom pojavom u odbijanju laži. No, Engy je još više od toga – tip suvremene i osviještene žene koja se suočava s bolnim rušenjem mita o muškarcu koji nikad ne napušta svoj dom i voljenu ženu. Tragika suvremene žene koja se suočava sa sve izraženijom samoćom ili toksičnom navezanošću na propale muškarce, bez životnoga sidra, jedna je od temeljnih idejnih premisa cijeloga filma, uz snažno dočarani muški strah od neizvjesne sutrašnjice.

  

  A što će životna vaga izvagati Hasanu i njegovim suputnicima u suludoj odiseji eksplozije muškoga straha (dobro popraćene i prikladnom, i nadasve prpošnom filmskom glazbom), svojevrsna je Rubikova kocka s bezbrojnim rješenjima, pro et contra glede ostanka u zemlji koja ništa ne daje običnu građaninu. No je li uistinu tako, ako idemo za onom globalno prihvaćenom tezom kako zemlja izrasta na ljudskom djelovanju, i koga su u konačnici prevarili, Hasan i slijepi nogometaši? Nije li im život vratio upravo po dijagonali duhovnim sljepilom? Što to europski Kanaan čini obećanom zemljom i može li srce koje krvari uistinu biti sretno pod stranim nebom, samo su neka od pitanja koja se nameću u tišini perzistencije dojmova kad se urnebesni smijeh kroz suze u potpunosti stiša. A život sam, što li je, iz redateljske vizure? Kretanje, kao što je naznačeno u samu naslovu filma, pustolovina podviga ili pak onaj trenutak mira kad se stane nogom na loptu... A tužno je, najtužnije ne znati koliko se izazova krije u pustinji jedne tako divne zemlje kao što je Egipat.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 20. lipnja 2024.

Piše:

Vesna
Aralica