Solidarnost i učenje na greškama povijesti

17. Subversive Festival, 20. svibnja – 8. lipnja 2024., Dokumentarna konkurencija 2: Cvijet buritija (Crowrã), red. Renée Nader Messora; Soundtrack za državni udar (Soundtrack to a Coup d’Etat), red. Johan Grimonprez

  • <em>Cvijet buritija</em> (<em>Crowrã</em>), red. Renée Nader Messora, Portugal, Brazil, 2023.

    Cvijet buritija (Crowrã), red. Renée Nader Messora, Portugal, Brazil, 2023.

    Kvaliteta ovog dokumentarca nije samo u egzotičnom lokalitetu i približavanju života domorodačkog plemena. Dvojac zaslužan za njegovo postojanje složeno je ispričao više priča u jednoj, prateći pojedince koji se suočavaju u jednakoj mjeri s prošlošću kao i s budućnošću.

    João Salaviza studirao je film na Lisabonskoj školi za kazalište i film na Universidad del Cine u Buenos Airesu. Višestruko je nagrađivani autor, a ističu mu se slijedeća ostvarenja: Arena, Rafa, Planina te Mrtvi i ostali u surežiji s Renèe Nadar Messorom. Cvijet buritija je drugi film koji su zajedno radili. Renèe Nader Messora diplomirala je kameru na Sveučilištu Universidad del Cine u Buenos Airesu. 15 godina je radila kao asistentica režije na nekoliko projekata. Prijelomnica joj je bio kratki film Pohl, prilikom kojeg je upoznala narod Krahô, nakon čega se zalaže za korištenje filma kao alata kojim se jača kulturni identitet i samoodređenja naroda Krahô.

    Cvijet buritija sniman je petnaest mjeseci u četiri različita sela na tom području. Žitelji prirodu koja ih okružuje ne doživljavaju kao sredstva ili resurse koje treba iskorištavati nego kao vitalnu mrežu biljaka, životinja, ljudi, duhova i drugih entiteta koji misle, osjećaju i djeluju u svijetu, te žive s tom prirodom u ravnoteži i pokušavaju je zaštiti. Radnja počinje s time kako majka primijeti da joj kćer Patpro sanja i u snu plače. To je uznemiri, ni ne znajući kako ona sanja povijest njihovog plemena. U strahu da joj odleti duh, potraži pomoć ujaka, koji je istovremeno i jedan od stupova zajednice, jer je šaman. Paralelno s time počinje priča o prosvjedu koji se sprema u Brasiliji zbog presude koja ugrožava domorodački način života i opasnosti s kojima se pleme također svakodnevno suočava: krađom i krijumčarenjem divljih životinja s njihovog područja, sječa, reaktivacija ilegalne brane, aktivacija od vlade da domoroce angažira kao posebni odred čuvara i slično. Usporedno, kadrovi nam približavaju svakodnevni život plemena. Ujak i majka djevojčice odluče usprkos svemu otići na prosvjed, jer su svjesni njegova značaja i otpora koji predstavlja. Također nam se kroz narative otkriva legitiman uzrok nepovjerenja prema izvanjskom svijetu, jer je pleme 1940. doživjelo izuzetno krvav napad i masakr. Redatelji su odbili vizualno prikazati taj događaj kako se ne bi proizvele slike koje bi perpeturiale ponovno nasilje, stoga su to učinili kroz narative pripadnika plemena.

    Često se priča o terminu primitivnih plemena, a pritom mi nikako ne odgovara taj izraz, jer primitivno u meni izaziva drugačije konotacije. Dokumentarac je zabilježio razvijenu svijest tih ljudi, nenasilnost i pažljivost, visoku razinu empatije, jasnoće komunikacije, težnju za ravnotežom. Baš sve ono što pojedincima u visoko tehnološki razvijenom društvu manjka. Svakom članu plemena ništa nije nametnuto, može živjeti i drugačijim načinom života, ali oni izabiru i cijene svoj, te ga pokušavaju sačuvati. Svaki pojedinac to čini na svoj način, bez obzira je li to majka koja rađa dijete u kolibi, ili je to Patpro koja se suočava s unutarnjim svjetovima snova, ili njezina majka koja se upušta u aktivizam, ili ujak koji čini sve što je u njegovoj moći da bude tu za svoju obitelj i potrebe zajednice.

    Dokumentarcu ne manjka kadrova koji su prekrasni, a ponekad i uznemirujući. Ritam mu je pomalo polagan i sanjiv uz puno mudrosti, tako da je užitak i privilegija uopće što je približen taj drugi svijet i drugačiji svjetonazor.

    <em>Soundtrack za državni udar</em> (<em>Soundtrack to a Coup d’Etat</em>), red. Johan Grimonprez, Belgija, Francuska, 2024.

    Soundtrack za državni udar (Soundtrack to a Coup d’Etat), red. Johan Grimonprez, Belgija, Francuska, 2024.

    Soudtrack za državni udar je pomaknuti dokumentarac koji naizgled spaja nespojivo, te kroz inovativan diskurs i malo drugačije narative istražuje povijest i naše sjećanje na nju, vrlo vješto otkrivajući složenu situaciju političke scene koja se odnosi na borbu za nezavisnost Konga, jazz-muzičare, zakulisne igre Ujedinjenih naroda i obavještajnih službi vodećih svjetskih sila, procesa dekolonijalizacije i borbi za ljudska prava. Ako dokumentarac može biti ludi tulum informacija, neobičnih arhivskih snimki, izuzetnih fokusa, onda bi Soundtrack za državni udar to svakako bio. Stoga nije čudo što mu je pripala čast da bude film zatvaranja ovogodišnjeg Subversive film festivala.

    Johan Grimonprez belgijski je multimedijalni umjetnik, redatelj i kustos. Njegovi filmovi su obišli renomirane festivale – od Berlinalea preko Sundencea do Tribecea i višestruko su nagrađivani. Njegov rad uključuje sljedeće naslove: dial H-I-S-T-O-R-Y (1997.), Double Take (2009.) i Svijet sjena (2016.). Što se tiče njegovog kustoskog rada i rada kao multimedijalnog umjetnika, više informacija se može pronaći na johangri-monprez.be, ali niti u tom području stvaralaštva ne zaostaje s uspjesima i njegova se djela mogu pronaći na važnim mjestima.

    Puno znanja, pripreme, promišljanja i istraživanja je potrebno da bi se napravio ovakav kompleksni rad poput Soundtracka za državni udar.

    Kriza počinje zbog toga što se šesnaest neovisnih država afričkih zemalja primilo u Ujedinjene narode, što je izazvalo politički potres, jer su ugrozili većinu glasova od starih kolonijalnih sila. Dekolonizacija je utjecala na postojeću sliku svijeta pružajući nadu. Naravno, to se događa usred Hladnog rata, što dodatno zaoštrava situaciju i specifične interese. Nikita Hruščov lupa cipelom, a i šakama o svoj stol na Generalnoj skupštini UN-a reagirajući na neokolonijalno oduzimanje vlasti u Demokratskoj Republici Kongo. Osuđujući segregaciju u SAD-u i suučesništvo UN-a u svrgavanju Patricea Lumumbe, on zahtijeva dekolonizaciju u cijelom svijetu, ali to čini kako bi zadržao kontrolu nad bogatstvom nekadašnjeg Belgijskog Konga. Belgijski kralj Baudouin pak pronalazi saveznika u Eisenhowerovoj administraciji, koja se boji gubitka pristupa jednoj od najvećih zaliha urana, minerala ključnog za izradu atomske bombe. U spletu diplomatskog rata, nadmudrivanja i lobiranja, Patrice Lumbumba, zajedno sa svojom suradnicom Andree Bloin i drugima, bori se za svoj cilj – neovisan Kongo.

    Američki State Department kreira istovremeno dimnu zavjesu i skreće pažnju propagandnim akcijama u kojima jazz-glazbenike šalje kao ambasadore, među kojima je i Louis Armstrong, kako bi osvojio srca i umove Afrike, a i drugdje. Umjetnici se suočavaju s bolnom dilemom kako predstavljati zemlju u kojoj je još uvijek segregacija na snazi.

    Usprkos bitkama i trudu, demokratski izabran vođa Lumumba je ubijen i dogodio se u Kongu prvi postkolonijalni državni udar. 1961. skupina jazz-glazbenika predvođenih Abbeyjem Lincolnom i Maxom Roachom upadaju u Vijeće sigurnosti UN-a u znak prosvjeda protiv ubojstva Patricea Lumumbae. Šezdeset prosvjednika urlaju, udaraju rukama, lupaju štiklama i izazivaju okršaj s nepripremljenim stražarima pred šokiranim diplomatima.

    Redatelj je vješto povukao paralelno pitanje današnje situacije u Kongu, koji posjeduje i dalje bogati i rijetki svijet minerala i ruda, pogotovo onih važnih za izradu mobitela i trenutno važnih sirovina neophodnih za suvremenu tehnologiju, te uspješno prikazuje veze između neumoljive slike globalizacije i njenih interesa koje pokreće kapitalizam, te kako su ideali i vrijednosti pred time pokleknuli.  

    Soundtrack za državni udar je ona vrsta dokumentarca koja kada završi, ostavlja gledatelja zatečeno sjediti u stolici i želi ga svakako pogledati još jednom. Također, svaki povijesni dokumentarac je istodobno prilika za ponovno tumačenje i revidiranje činjenica, što je svakako pohvalno. Samo, nažalost, ne čini se kako je ljudski rod stvarno željan promjene i kako uči na greškama povijesti, ali baš zbog toga se u dinamici odnosa pojedinac-kolektiv kristalizira odgovornost svakoga i poziv za početak za pravim informacijama, obrazovanjem i odustajanjem od pasivnosti.  

    ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 9. lipnja 2024.

kritike i eseji