Upitna nemoć pojedinca i važnost sjećanja

17. Subversive Festival, 20. svibnja – 8. lipnja 2024., Dokumentarna konkurencija 1: Crna kutija: Dnevnici (Black Box Diaries), red. Shiori Ito; Moj ukradeni planet (Sayyareye dozdide shodeye man), red. Farahnaz Sharifi; Favoriten, red. Ruth Beckermann

  • <em>Crna kutija: Dnevnici</em> (<em>Black Box Diaries</em>), red. Shiori Ito, SAD, UK, Japan, 2024.

    Kao i svake godine, Subversive film festival ponudio je jako puno zanimljivih naslova u kategoriji dokumentarnog filma. Odlučila sam izabrati naslove koje ne bi trebalo preskočiti pogledati iz više razloga. Spomenuti dokumentarci tematiziraju ulogu pojedinca u današnjem društvu kao i odgovornost kolektiva, te imaju dodirne točke u tematiziranju važnosti sjećanja.

    Crna kutija: Dnevnici (Black Box Diaries), red. Shiori Ito, SAD, UK, Japan, 2024.

    Crna kutija: Dnevnici je ovogodišnji dobitnik nagrade Subversive film festivala u kategoriji dokumentarnog filma i postoje dobri razlozi za to, iako je redateljski prvijenac.

    Shiori Ito je novinarka, spisateljica i dokumentaristica čiji je primarni aspekt istraživačkog rada posvećen pitanju ljudskih prava. Suosnovala je Hanashi Films, produkcijsku kuću sa sjedištem u Tokiju i Londonu koja je surađivala s BBC-om, NHK-om i Al Jazeerom. 2017. napisala je knjigu Crna kutija temeljenu nažalost na vlastitom iskustvu. 2018. Udruženje slobodnih japanskih novinara dodijelilo joj je nagradu za najbolji novinarski rad. Knjiga je prevedena na niz jezika, a magazin Time Ito je 2020. uvrstio među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu. Crna kutija: Dnevnici njezin je prvi dokumentarac i osvojio je brojne nagrade.

    Prije početka filma redateljica se obazrivo obraća s puno poštovanja onima koji su doživjeli seksualno zlostavljanje i uznemiravanje kako bi ih ovaj film mogao uznemiriti i biti okidač, te u prvom obraćanju govori kako ima potrebu ispričati istinu.

    Bila je mlada i perspektivna 28-godišnja novinarka kada je bila silovana. Dokumentarac njezinu priču počinje pratiti s odlukom da izađe u javnost s optužbom da ju je silovao tada najbliži novinar i biograf ondašnjeg premijera Shinzea Abea. Njezina press-konferencija je u javnosti izazvala šok i uznemirila duhove. Teško je shvatiti da Japan, po mnogočemu toliko napredna zemlja, zapravo posjeduje  izrazito zastarjele zakone o seksualnom zlostavljanu. S obzirom na njihovu kulturu, također, o takvim stvarima se javno ne govori, jer predstavljaju sramotu. U Japanu tek četiri posto žena odlučuje procesuirati taj zločin. Shiori Ito u par navrata spominje kako je silovanje smrt duše, a kada prepričava svoj slučaj, izrazito je mučan i bolan. Bila je mlada djevojka koja se našla s iskusnim i utjecajnim novinarom na poslovnoj večeri, a završila je odvučena u hotel, gdje je bila potpuno bespomoćna i da, bila joj je ubijena duša.

    Stoga nije čudo kako se željela boriti za pravdu i ispričati istinu, boreći se istovremeno i za žene u sličnim situacijama, znajući kako su zakoni zastarjeli, jer nije sramota u žrtvama seksualnog nasilja već u zlostavljačima. Od podizanja optužbe uvučena je u središte japanske politike, jer desnica ju je vidjela kao prijetnju za rušenje Abeove vlade, a ljevica kao heroinu iz istog razloga. No, ona odbija biti političkom marionetom.

    Odlučila je biti primjer drugim žrtvama. Kada je podignula građansku tužbu, naišla je na niz prepreka, počevši od policije koja isprva njezinu prijavu nije htjela ni uvažiti. Kasnije joj je jedan policajac pomogao, ali su ga premjestili sa slučaja i kako bi sačuvao posao nije mogao svjedočiti u njenu korist, iako je svjedočio naredbi o obustavi uhićenja spomenutog novinara. Osim prepreka s kojima se suočavala unutar sustava, Shiori nije više mogla živjeti u vlastitom stanu, morala se preseliti. Dobivala je prijetnje smrću, kao i putem interneta poruke pune mržnje i verbalnog zlostavljanja, a nešto kasnije u stanu prijatelja su otkrili da ih se i prisluškuje.

    U jednom trenutku ona čak snima videozapis u kojem se boji za vlastitu sigurnost do te mjere da govori kako je kod odvjetnika napravila oporuku u slučaju ako joj se nešto dogodi, da se zna kako nije samoubojstvo jer ona to nikada ne bi napravila. Usprkos svemu, počinje pisati knjigu Crna kutija: Dnevnici i priznaje kako je do mnogih materijala došla snimajući tajnom kamerom kako bi se pred oči javnosti mogle iznijeti nepravilnosti prilikom njezinog slučaja. Cijelo vrijeme je iznimno fokusirana i pokušava zadržati hladnu glavu, čak i kada je to ekstremno teško, međutim događa joj se osobni lom kroz napad panike, jer shvaća kako iako se bori pravosudnim i novinarskim putem, ona najgora borba suočavanja s traumom, unutarnje iscjeljenje i liječenje povreda je tek ispred nje. Knjigu je pisala u tajnosti i izdavač je krio njezino objavljivanje do posljednjeg momenta kako bi je uopće mogli objaviti.

    Borba Shiori Ito trajala je deset godina, dok nije dobila pobjedu pravosudnim putem, a odluka je donešena nakon Abeovog atentata koji više nije mogao štiti zlostavljača. Taj novinar se oglasio na konferenciji, njegovo odbijanje preuzimanja odgovornosti, izostanak srama, isprike, bilo čega humanog, ne treba komentirati, jer se ni ne može komentirati kada se osoba koja je očito kriva i počinila zločin, nakon svega predstavlja kao nevinašce.

    Dokumentarac je izrazito težak za gledanje, emotivan i buran, ali svjedoči o rijetkoj jakosti pojedinca koji se bori ne samo za vlastitu pravdu nego za društvenu promjenu i podizanje svijesti. Posjeduje zavidan intiman i ranjiv ton jer je osoban, istodobno mu ne manjka napetosti tijekom izlaganja same radnje.

    <em>Moj ukradeni planet</em> (<em>Sayyareye dozdide shodeye man</em>), red.  Farahnaz Sharifi, Njemačka, 2024.

    Moj ukradeni planet (Sayyareye dozdide shodeye man), red.  Farahnaz Sharifi, Njemačka, 2024.

    Kompleksni dokumentarac, koji može poslužiti kao primjer kako se uz pomoć arhivskih snimki može pružiti svjedočanstvo i otpor. Osobno, jedan je od tri moja vlastita favorita ovogodišnjeg festivala.

    Farahnaz Sharifi je iranska redateljica i montažerka koja odnedavno živi u Njemačkoj. Film je studirala na Sveučilištu Soore u Teheranu i karijeru je započela režirajući mnogobrojne kratke dokumentarce. S Obiteljskom rendgenskom slikom osvojila je nagradu za najbolju montažu na IDF-i 2020. Moj ukradeni planet je njezin debitantski dugometražni dokumentarac kojeg je sama napisala, montirala, snimila i režirala.

    Dokumentarac počinje činjenicom njezina rođenja 1979. tijekom islamske revolucije u Iranu, te joj ne treba dugo kako bi prešla na stvar. Nije dugo mogla biti u slobodi vlastitog doma, jer već sa sedam godina kreće u školu te je prisiljena nositi hidžab. Prva stvar koju radi kada dolazi iz škole jest da ga skida, doživljavajući već kao dijete taj metar platna kao sredstvo kontrole i režima. Od djetinjstva je imala iskustvo cijepanja realnosti. U kući je imala svoj planet i svijet, a prema van se ponašala sukladno zakonu kako bi preživjela. Kao odrasla počinje kupovati tuđe arhivske snimke snimljene sa Super 8 i ne prestaje snimati vlastite, bilježeći i opsesivno čuvajući Iran kojemu nije ukradena radost, gdje postoji cijeli svemir iza zatvorenih vrata, nešto poput paralelne povijesti u kojoj se pleše, pjeva i čita. Ona zajedno sa svojim prijateljicama, pogotovo od studija, njeguje okupljanja u domu koja iz naše perspektive djeluju bezazleno, međutim za tamošnju vlast nisu. One prkose igranjem pokera, priređivanjem talijanskih večera i razgovorima, što im ujedno daje snagu da se bore kroz život i preživljavaju svu šizofrenost represivne svakodnevnice.

    Oslanjajući se na snimke nepoznatih ljudi i privatne situacije, jer joj je majka oboljela od Alzheimera, još intenzivnije se posvećuje vlastitoj potrazi protiv zaborava i tematiziranju vrijednosti sjećanja. Politička situacija se u njezinoj zemlji počinje zaoštravati, međutim ni ona niti njezini prijatelji ne posustaju dokumentiranju stvarnosti – bilo da je riječ o jedinom dopuštenom prisustvu žena nakon četrdeset godina na nogometnoj utakmici, prosvjedima, javnim smaknućima na ulici, nasilju policije. Kupujući snimke nepoznatih ljudi i dalje se pita što im se dogodilo kada su ostali bez svojih uspomena, ni ne sluteći da će postati kao i oni. Dobiva stipendiju i odlazi na jednogodišnji studij u Njemačku. Međutim, vlasti su provalile u njezin stan i pretresli joj imovinu i zaplijenili kompjuter u kojem je bilo po shvaćanju režima opasnih stvari. Istodobno su ulovljeni i njezini bliski prijatelji od kojih je dvoje izgubilo živote, a jedno završilo u zatvoru. Dok je bila u inozemstvu majčino stanje se pogoršalo i preminula je. Nije se više mogla vratiti u svoju zemlju i postalo joj je jasno kako se uspomene i privatne snimke nađu izgubljene i na prodaji. Počela je dijeliti sudbinu s mnogim zemljacima, sudbinu izgnanika i kroz tu prizmu doživljavati svoju zemlju.

    Ispričan u prvom licu, izuzetno osmišljen i montiran, ovaj dokumentarni esej briljantno odmotava progresiju cijepanja ne samo pojedinačnog života, nego i kolektiva jednog naroda, dočaravajući to kroz potresnu atmosferu i situacije, ukazujući na ranjivost čovjeka pred sistemom i opasnosti koje mu od njega dolaze. Ovaj dokumentarac ne može promijeniti činjenično stanje, kao niti slični snimljeni na tu tematiku, ali važno je što podiže glas i svjedoči o protestu protiv takvog stanja istovremeno valorizirajući temeljne ljudske vrijednosti na jedan prekrasan i pomaknuto senzibilan način, jer sjećanje nije samo za one koji žive, nego i za one koji tek trebaju živjeti.

    <em>Favoriten</em>, red. Ruth Beckermann, Austrija, 2024.

    Favoriten, red. Ruth Beckermann, Austrija, 2024.

    Posebno pohvaljen dokumentarac od Ruth Beckermann, Favoriten, nije pohvaljen bez razloga.

    Ruth Beckermann rođena je Bečanka, studirala je povijest umjetnosti i novinarstvo. Na brojnim festivalima prikazani su s velikim uspjehom njezini filmovi Nach Jerusalem (1991.), Jenseits des Krieges (1997.), Homemad(e)(2001.), a u filmu Odsanjani (2016.) bavila se kompleksnim odnosom pjesnika Paula Cellana i Ingeborg Bachman. Autoričin doks Waldheimov valcer (2018.) vraća se temi nacizma i proglašen je najboljim na Berlinaleu.

    Kada takva autorica odluči snimiti dokumentarac o važnosti obrazovanja i djetinjstvu, tada ga se definitivno ne smije propustiti pogledati. Provela je tri godine prateći jedan razred osnovne škole u tradicionalno radničkoj četvrti Beča, Favoriten. Dokumentarac karakterizira visoka razina opservacije i minimalno upletanje. Prateći djecu od sedam do deset godina, njihovu učiteljicu i roditelje, polagano uspostavlja mikrokozmos unutarnje radnje i pažljivo nas uvlači u taj svijet. Svijet u kome trenutno manjka učiteljskog kadra, svijet u kome se pokušavaju prevladati kulturološke razlike i uspostaviti komunikacija u korist budućnosti svakog djeteta, situacije u kojima trenutno 60% djece koja pohađaju bečke osnovne škole, dolaze iz različitih socioekonomskih prilika imigrantskih obitelji i mnogima od njih njemački jezik nije materinji te su često različitih religijskih opredjeljenja.

    Upoznajemo razred, pratimo djecu i njihovo odrastanje kroz izazove, promjene, izlete, avanture i slobodno vrijeme. Nešto kasnije oni dobivaju mobitele, pa sami snimaju snimke koje će dodatno obogatiti dokumentarac, jer su autentičan prikaz dječje perspektive. Kroz obrazovanje, njihova predana i nevjerojatno posvećena učiteljica unutar razreda će se često susretati s izazovima koji potežu pitanja identiteta, međureligijskog dijaloga, vršnjačkog nasilja, ženskih prava, pitanja o izbjeglicama i ratu. Indirektno se otkriva važnost ne samo obrazovanja kao takvog nego i odlučujuće umijeće odgajanja budućih pojedinaca koji će jednog dana biti sastavni dio društva.

    Najljepše stvari se ipak u ovom dokumentarcu događaju u prostorima između, prostorima koji odišu toplinom i univerzalnim iskustvom odrastanja. Također, u vremenu u kojem živimo, zvanje učitelja nije više cijenjeno kao u prošlosti. Stoga je pohvalan suptilan način na koji redateljica pozitivno vrednuje toliko važnu profesiju i čini vidljivim koliko je teško nositi se s njezinim zahtjevima. Ponovno dolazimo do toga kako pojedinac može ostaviti značajan trag, pogotovo ako je to učitelj. Ali treba biti i realan, a ne samo romantičan, jer je isto tako i dobro pitanje koji koraci i kakva budućnost kroz obrazovni sustav dalje čeka djecu, jer vanjski svijet kapitalizma sigurno nije harmoničan kao koliko - toliko zaštićeni svijet unutar školskog razreda. I hvalevrijedna su svaka nastojanja unutar obrazovnog sustava da zanemari podijele i razlike unutar društva te svima pokuša pružiti jednake prilike, jer obrazovanje bi itekako trebalo biti jednako dostupno svima.

    ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 9. lipnja 2024.

kritike i eseji