Intiman antiratna opomena

17. Subversive Festival, 20. svibnja – 8. lipnja 2024., Igrana konkurencija 2: 78 dana, red. Emilija Gašić; Mješanac (Mutt), red. Vuk Lungulov-Klotz

  • <em>78 dana</em>, red. Emilija Gašić, Srbija, 2024.

    78 dana, red. Emilija Gašić, Srbija, 2024.

    Emilija Gašić je nagrađivana srpska redateljica koja trenutačno živi u New Yorku. Diplomirala je filmsko snimanje na NYU Tisch School of the Arts. Zajedno s Alexom Wiskeom osnovala je Istok Films. Dobitnica je Nikon Storytellers Aword. 2020. razvila je svoj prvi scenarij za 78 dana na Venice Biennale College of Cinema.

    Filmski je uvijek potentna tema adolescencije, transformacije i odrastanja. S druge strane, toliko je filmova već dosad napravljano i bit će ih sigurna sam još, jer je to u principu neiscrpna tema, ali baš zato je teško pored svega snimljenog napraviti dobar film koji je na neki način originalan.

    78 dana prati život tri sestre: Sonja 17, Dragana 15 i Tijana 7 godina, izoliranih u svom domu u Vrjačkoj Baniji. One su obične djevojke u neobičnoj situaciji, jer im je otac regrutiran tijekom Kosovskog rata i bio je prisiljen ostaviti obitelj kao obični stolar, ali je djevojkama ostavio Hi8 i želju da se ne svađaju dok ih nema, a one su mu zauzvrat obećale kako će se snimati kako on ne bi ništa propustio u njihovim životima. Naizgled one žive normalan život sa svojom majkom, ali taj život je ometan NATO-vim bombardiranjem Srbije 1999.

    Naracija i montaža vješto prepliću perspektive triju sestara, od kojih je svaka posebna na svoj način. Zbog izrazitih individualnosti nerijetko izbijaju i sestrinske svađe, koje su benigne i normalne, sve dok nije u pitanju momak koji dolazi iz Beograda sa sestrom kako bi se zapravo sklonio od zračnih napada. I Sonja i Dragana su se pomalo zaljubile u njega. Sve te prilike ne ometaju ih da žive koliko-toliko kao i sva djeca, da beru trešnje, slave rođendane, lutaju po prekrasnoj prirodi, šminkaju se, razmišljaju o tome što žele raditi u životu i koje škole žele dalje upisati. Mislim kako bi film bio siromašniji da nije prisutan Tijanin lik, jer ona sa svojih sedam godina unosi čitav jedan svemir posebne perspektive i humora. Koliko god može biti kaotična sedmogodišnjakinja, može biti fatalno slatka i lijepilo koje drži cijelu obitelj zajedno čak i kada nastanu povrede.

    78 dana je dokumentarističkim pristupom rekreirao izgled, teksturu i poetiku kućnih filmova iz devedesetih, dočaravajući spontanu atmosferu i duh tog vremena. Vrijednost filma nije samo u činjenici što je svojevrsna studija iz tehnološke etnografije, u kojoj svjedočimo društvenoj dinamici jednog domaćinstva. Ona poteže koliko samo jedna kamera može značiti, a može. Može biti svjedokom perspektive koja je ovisno o promatraču potpuno drugačija i na taj način propitivati sjećanja, može biti svjedokom vremena.

    Djevojčice su u karanteni. Iako se svi oko njih, pa i one same trude da imaju normalno djetinjstvo , one to nemaju. Lepršave i bezbrižne snimke njihova odrastanja prekidaju sirene za uzbunu, lijepljenje prozora izolir-trakom, restrikcije struje, raketiranja, očeva javljanja preko telefona, sklonište, njihov interni dječji bijes i dječji prosvjed s nacrtanim metama NATO-u tijekom zračne uzbune, zbog čega je njihova majka skoro poludjela, jer su doista mogle nastradati. Nažalost, na kraju, tijekom raketiranja, nastradala je Tijanina malena prijateljica.

    Jako mi je teško pisati i razmišljati o djeci koja odrastaju tijekom rata. Teško mi je razmišljati trenutno o djeci u Gazi i djeci u Ukrajini. I sama znam što znači imati djetinjstvo obilježeno ratom. Nijedno ga dijete ne zaslužuje imati. Tako bi trebalo biti da živimo u idealnom svijetu. Međutim, ne živimo i ne učimo kao ljudska vrsta ništa od svoje prošlosti.

    Iako jako intiman, ovaj film donosi jednu aktivističku i globalnu opomenu kako su rat i rješavanja sukoba oružjem i nasiljem nešto odvratno i jezivo, jer tragove i povrede ne nose oni koji bi trebali, nego obični pojedinci koji su dotad živjeli normalnim životom. Film završava znakovitom snimkom oca koji se vratio i ne radi ništa nego sjedi pod drvetom u grču. I snimkom Tijane koja je klaun na školskoj predstavi, zato što je njezina poginula prijateljica tijekom jedne zabave bila klaun s crvenim nosićem.

    <em>Mješanac</em> (<em>Mutt</em>), red. Vuk Lungulov-Klotz, SAD, 2023.

    Mješanac (Mutt), red. Vuk Lungulov-Klotz, SAD, 2023.

    Vuk Lunglov Klotz rođen je u New Yorku, ali je odrastao između Čilea, SAD-a i Srbije. Poznat je po filmovima Still Liam, Welcome back i River Fork. Alumni je instituta na Sundance Festivalu, Tribeca Festivalu i Ryan Murphy HALF programa. Kao transrodni stvaratelj bavi se queer-narativima, a u svom radu se fokusira na intimne trenutke koji često prođu nezapaženi. Mješanac je njegov najnoviji uradak.

    Mješanac je film o međustanju, o bivanju zaglavljenim između dvaju svjetova, bilo da je u pitanju seksualnost, rod, nacionalnost, rasa, ali je istovremeno i priča o pokušaju mirenja različitih svjetova i svjetonazora u pokušaju povezivanja s drugim, kao i zadržavanja sebstva u nekoj koherentnoj cjelini.

    Fabula prati Fenju, mladog transrodnog muškarca kroz New York unutar prilično stresna 24 sata. Fenja je prekinuo kontakt sa svima nakon tranzicije i upoznajemo ga dok trči iz noćnog kluba kako bi  dogovorio susret s ocem preko mobitela, kada će ga dočekati na aerodromu. Po povratku u klub susreće bivšeg dečka s kojim je kao žena imao ozbiljnu vezu. Slučajan susret će ih ponovo povezati i provest će zanimljivo i intimno noć. Hektični početak novog dana, odlazak na posao, pozivi prijateljima kako bi posudila automobil kojim bi kasnije otišla po oca, napetost i neizvjesnost što sada s bivšim, Paulom i kako sada oni stoje, dodatno se zakomplicira kada joj na posao dođe petnaestogodišnjakinja, njena sestra. Zoe je pobjegla iz škole i od mame u želji da s njom usprkos zabrani ponovo uspostavi kontakt. Na kraju usprkos svemu, njih dvije se zbližavaju, pronalaze zajednički jezik i odlučuju se potruditi i dalje njegovati odnos bez da njihova majka o tome išta zna. Grozna je situacija kada Fenja doveze sestru pred kuću svoje majke, ali se skriva u automobilu, jer nju ne želi vidjeti i s njome ne želi imati ništa. U međuvremenu odlazi po oca s kojim ima očito kompleksan odnos koji prolazi kroz katarzu u kojoj pobjeđuje razumijevanje i ljubav. Između Paula i nje se događa drugačija vrsta katarze, nažalost događa se kraj.

    Lio Mehiel je u filmu zbilja briljirao tumačeći Fenju, čak je na Sundence Film Festivalu dobio nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. Moram priznati kako mi se svidjela fotografija u filmu koju je radio Mathew Pothier, a tek sam kasnije otkrila kako je film nagrađen na Indie Film Awardsu za najbolju kameru.

    Međutim, iako film ima stvarno puno dobrih komponenti, scenarij mi je nažalost nekako slab prilikom dijaloga. Mješanac je uvelike hvaljen film, te ima razloga zašto je zanimljiv – zahvaljujući ludoj izvedbi Lio Mehiela podiže ga na višu razinu, međutim osobno me nije pretjerano dojmio. Redatelj nije zapadao u klišej, ali imao je prilično intrigantnu temu koja se možda mogla još malo dublje razraditi.

    U fokusu ovogodišnjih filmova je određena vrsta potrage. Ponekad je to potraga za idealima, ponekad je potraga za pravdom, ponekad za osvetom, ponekad za onim nedostižnim, ponekad za mogućnosti izražavanja i postojanja na autentičan način izvan uobičajenih okvira, a ponekad je to potraga za vlastitim identitetom i uspostavljanjem bliskosti s onima koji su nam važni. U svakom slučaju, realno stanje ljudske svijesti obilježeno je imaginacijom, samosviješću, socijalizacijom i inteligencijom. Teško se pomiriti s činjenicom nemira i toga da zapravo nikad ne prestajemo biti na putovanju, odnosno potrazi, kamo god nas ona odvela. Sigurno neće tamo gdje mi mislimo da hoće, ali baš zbog toga postoji mogućnost rasta i razvijanja svijesti, o čemu ovi filmovi na neki način govore. Lakše je uvijek izabrati stabilnost i kalupe, ali lakši put ne znači nužno i dobar put, jer ako ljudsko biće odustane od potrage, inertno se prepuštajući stvarnosti i sustavu, na neki način odustaje od samog sebe i mogućnosti razvoja.  

    ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 8. lipnja 2024.

kritike i eseji