Potraga u fokusu

17. Subversive Festival, 20. svibnja – 8. lipnja 2024., Igrana konkurencija 1: Radnička klasa ide u pakao, red. Mladen Đorđević; Himera (La Chimera), red. Alice Rohrwacher; Kritična zona (Mantagheye bohrani), red. Ali Ahmadzadeh; Ljubav i krvoproliće (Love Lies Bleeding), red. Rose Glass

  • <em>Radnička klasa ide u pakao</em>, red. Mladen Đorđević, Srbija, Grčka, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, 2023.

    17. Subversive film festival odvijao se pod smjelom temom Živjeti bez kapitalizma. Današnji način života određuje sustav koji suvremeni mislioci i znanstvenici sve više kritiziraju, ne samo zbog ekonomske usmjerenosti na bezobzirnu eksploataciju i profit, nego i zbog neposrednog kršenja ljudskih prava, ekološke ugroze i generalno narušene ravnoteže u brojnim segmentima onoga što bi mogli nazvati humanim.

    Na tragu prošlih izdanja, Subversive film festival bavi se pitanjem otpora koji je došao do izražaja na specifičan način u igranoj konkurenciji za nagradu Wild Dreamer Dragan Rubeša. Zajednički nazivnik svih filmova obilježava to što se protagonisti na nekonvencionalan način suočavaju s okruženjem svijeta, ponekad i na nadrealan način. U igranoj konkurenciji zaista je bilo puno zanimljivih filmova, od kojih ću se osvrnuti na sljedeće:

    Radnička klasa ide u pakao, red. Mladen Đorđević, Srbija, Grčka, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, 2023.

    Dobitnik ovogodišnje nagrade Wild Dreamer Dragan Rubeša je film Mladena Đorđevića, odgovornog za scenarij i režiju. Mladen Đorđević je diplomirao filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Autor je više kratkih dokumentarnih i igranih filmova. Istaknuo se već prvim dugometražnim filmom Život i smrt pornobande (2009.), a kasnije i filmom Sumrak u bečkom haustoru (2020). Nakon tolikog rada, žanrovski obojenog, najčešće fantastično-hororske orijentacije, nije čudno kako je u filmu Radnička klasa ide u pakao zaokružio svoj pristup filmu koji je maštovit, sirov, hardcore, pomalo mahnit, ali duboko promišljen i precizan.  

    Radnička klasa ide u pakao započinje bijesnim  prosvjedom bivših radnika za Prvi maj na zgarištu tvornice. Zbog požara i mutne privatizacije, glavi akteri jednog malog provincijskog mjesta smješteni u postjugoslavensko vrijeme, izgubili su ne samo egzistencijalnu sigurnost nego ono najgore – svoje bližnje u nesreći, što im je tragično izmijenilo tijekove života i vlastito dostojanstvo. Iza njih su neuspjeli pokušaji da uz pomoć sindikata istjeraju pravdu protiv lokalnog moćnika, vlasnika tvornice, koji sada na istom mjestu želi pokrenuti ni manje ni više spalionicu otpada. U mjesto dolazi zagonetni Mijo kojeg portretira Leon Lučev, izvrsno odabran za ovu ulogu, moram primijetiti. Mijo ima odgovore za probleme okupljenih u kući Svetlane koju izvrsno utjelovljuje Tamara Krcunović. Mijo se bavi okultnim, pomalo sotonističkim seansama i prisutnima sugerira kako je upravo to moguće rješenje njihovih problema. Okupljeni oko njega su marginalci koji nerijetko u određenim kadrovima podsjećaju na TNT-ovske izričaje stripova Alana Forda. Svaki od njih živi sa svojim individualnim paklom, pored onog kojeg zajednički dijele: jedan od njih ne može pokrenuti svoj posao s činčilama i nevjerojatno je naivan, drugu zlostavlja vlastiti sin, treća potpuno sanjarski lebdi zbog traume gubitka roditelja u svom svijetu, četvrti je zatvoren u pretjerani racionalizam i odbijanje bliskosti, peti je  veseljak i oportunist. Svi oni su izvrstan plijen za Miju koji im obećava spasenje putem magijskih rituala. Najviše se na kraju spetlja sa Svetlanom, iako ona zadržava sumnjičavost, ali zbog toga što je u dubini duše idealist, uvuče je i u neke erotske seanse. Iskorištavanje ljudi posredstvom okultizma, mehanizam je koji duhovito čini začudne skokove i pomiče radnju filma. U međuvremenu, naravno, ne rješavaju se nikakva zajednička pitanja koja su ih na prvom mjestu okupili. Lokalni moćnik otvara ugostiteljski objekt u kojem mlade djevojke odlaze u hladnjaču kako bi poslije nagim tijelima hladile nareske na stolu tijekom partyja za izabrane. Paralelno s time u mjestu se pojavljuje čudan lutalica za kojeg marginalci vjeruju da su ga dozvali svojim seansama i počinju ga obožavati i vjeruju kako u dodiru s njim se događa nešto magično. Svetlanin se život intezivira. Osim s Mijom, počinje eksperimentirati sa seksualnošću, dobiva posao konobarice, ali sve prestaje kada Zoricu pronađu mrtvu. Zorica je jedna od njih. Nesretnim slučajem na onoj zabavi moćnika, navodno su je slučajno zaboravili u hladnjači. Ekipa se okuplja i odlučuje konačno na osvetnički pohod u kojem dolazi do izražaja Mladenovićeva redateljska vještina. Pomalo su me te scene podsjetile na neki koktel čudnovatih rješenja, pomalo originalnih, tarantinovskih, ali nazire se tu i nasljeđe balkanske kinematografije.

    Vrlo perfidno na kraju Mijo odlazi iz te vile koja je ugostiteljski objekt za prostituciju i druge užitke moćnika. Fizički obračuni nasilja nisu lišeni crnog humora i bizarnosti. Međutim usred sveg tog povodljivog kaosa i ludila koji nastane, prisutne u stvarnost vraća prostitutka s jednostavnim: „Bok, tata!“. Lik kojeg su navodno prizvali seansama – barem su živjeli u tom uvjerenju, nije nitko drugi nego obični lokalni alkoholičar koji je zlostavljao svoju ženu i kćer. Kao odrezani, naši marginalci se bez prave osvete i pravde vraćaju u stvarnost kratkih rukava, sjede pred reality showom, sjede i pred praznim ekranom televizora jer je Svetlana zaboravila platiti račun, beživotni, sve dok na kraju ne ugledaju onog nedodirljivog lokalnog moćnika na billboard plakatu kao budućeg političara.

    Žanrovski elementi – prisutni od horora, noira, akcijskog filma i crne komedije, izvrsno se stapaju tijekom ovog filma i čine prilično uzbudljivo djelo. Moram priznati kako je početak filma pomalo i prespor, te mu po mom osobnom mišljenju možda predugo traje pozicioniranje likova i radnje, ali dramaturško čekanje se itekako isplati, jer jednom kada stvari krenu, krenu divlje, neobuzdano i ludo. Stoga se gledatelju isplati upijati početnu sumornu atmosferu za koju također mislim kako je dio dramaturškog pozicioniranja, i biti strpljiv. Pohvalila bih svakako rad Dušana Grbina na upečatljivoj fotografiji u filmu, kao i izvrstan odabir glumaca.

    Radnička klasa ide u pakao može se promatrati kao zabavan film, ali pred nas prostire ozbiljnu tematiku. Ako isključimo površnost ludizma kojim ovaj film obiluje i fokusiramo se dublje, moguće je shvatiti redateljevu duboku zabrinutost pred društvenim pitanjima. Film se najpreciznije razračunao s temom ovogodišnjeg Subversiva – što znači živjeti u kapitalizmu; možda na neobičan način, ali ostavio je dovoljno prostora i za provokaciju i otpor. Očigledno komentira nepravdu uzrokovanu pojedincima u čijim je rukama kapital, utjecaj i moć. Poteže pitanje borbe s vjetrenjačama. Što mali čovjek može protiv sustava, može li uopće išta učiniti? S druge strane gledatelju neposredno ostavlja poruku kako svatko od nas ima neku vrstu unutrašnje snage i kako ne treba biti niti indiferentan ni inertan, ali u svom djelovanju, budući da živimo u prilično opasnom vremenu, itekako moramo paziti pod kakvim smo utjecajima i ne smijemo se dati iskorištavati ni od koga, jer i to sa sobom donosi posljedice. Apsurdan je položaj, nedvojbeno, radničke klase u neoliberalnom kapitalizmu, gdje se bogatiji bogate a siromašni postaju siromašniji. Samo pitanje pravde i potraga za njom postaje besmislena, nešto poput ulaska u labirint iz kojeg nema izlaza, barem ne na način kako stvarnost funkcionira. Nije čudno stoga što postoji povećana potreba za bijegom  i eskapističkom kulturom u raznim oblicima. Koliko god film donosi kritiku visoke klase, također ne štedi niti nižu klasu, indirektno aludirajući na povodljivost, praznovjerje i manjak mudrosti. Nije dobro tražiti ideale, pritom izgubiti osjećaj što je stvarno a što nije stvarno. Zanimljivo mi je kako ovaj film odbija bilo kojem liku fiksirati ulogu žrtve, osim nažalost nevino ubijene Zorice. Cijelo vrijeme provlači borbenost svih likova, pa čak i Zorice, iako su svi oni dio zajednice koja se pronašla u nekoj međusobnoj solidarnosti, jer je sustav od njih napravio marginalizirane. Možda je najveći teror kapitalizma upravo u tome što one koji ne odgovaraju profilima i statusima, iako žive svoju autentičnost, na koji god način to bilo, puno većom lakoćom nego prijašnji sistemi guše njihove glasove, čak i kada ti isti glasovi vode bitke za konkretne i ispravne stvari.  

    <em>Himera</em> (<em>La Chimera</em>), red. Alice Rohrwacher, Italija, Francuska, Švicarska, Turska, 2023.

    Himera (La Chimera), red. Alice Rohrwacher, Italija, Francuska, Švicarska, Turska, 2023.

    Uopće nije teško izložiti fabulu Himere. Radnja je smještena u Toskanu 1980-tih, gdje se prate pustolovine Arthura i lokalne bande koja se bavi pljačkanjem arheoloških nalazišta uz brojnu paletu sporednih likova. Iako fabula izrečena u jednoj rečenici ne govori ništa o kompleksnosti ovog zakučastog filma koji se plete poput prediva i čija se značenja simbolički odvijaju istovremeno na par razina, bez da se film razvodni u bilo kojem trenutku – što se često događa kod takvih pristupa, već je ostvarena majstorski ispričana filmska priča zahvaljujući Alici Rohrwacher.

    Alice Rohrwacher, redateljica i scenaristica, trenutno je vodeća figura talijanskog autorskog filma. Značajni su joj filmovi Corpo celeste (2011.), Čuda (2014.), Sretni Lazzaro (2018.) i ističe se njezin dokumentarac Futura (2014.) koji je režirala zajedno s Pietrom Marcellom i Francescom Muzijem.

    Svatko ima svoju Himeru, ono što pokušava pronaći ili postići, ali ne nalazi. Iako sanjiva pikarska drama, film polazi iz prilično prizemnih točaka.

    Arthura, arheologa otpadnika, upoznajemo u vlaku kako se vraća iz zatvora na slobodu u malo mjesto, gdje živi ekscentrična majka u derutnoj vili sa sluškinjom, majka žene koju je volio, Benjamine, i lokalna banda etruščanskih nalazišta koja ga ponovno uvlači u posao. Zanimljivo je kako film iako prati priču glavnog i sporedne likove, zadržava simboliku, te usprkos identifikaciji s likovima antijunaka, kroz vlastitu poetičnost nadilazi samu temu. Film posjeduje magični realizam.

    Prati pustolovine Arthura i bande kroz potragu, pljačkanje i nadmudrivanje policije, te prodaju samih umjetnina. Istovremeno isprepliće njihovu priču kroz stvari koje oblikuju talijanski mentalitet, fešte i pjevače, koketira sa stereotipima, ali ne upada u njih. Već se na početku nazire kako u preprodaji umjetnina postoje mali i veliki igrači, te kako se nije dobro zamjeriti ni jednima ni drugima. Svejedno, iako radi s malom bandom i prodaje nađeno velikom igraču, Arthur ima i vlastitu potragu i internu motivaciju. Pritom se zbližava s Italijom, sluškinjom Benjaminine majke, koja skriva svoje dvoje djece i Arthuru daje ubrzanu poduku iz talijanskog jezika. Atmosfera je cijelo vrijeme razigrana iako kroz nju probija ozbiljna tuga, ubačena kao sekvence Benjamine s crvenom niti. Međutim sve se zakomplicira kada nakon jedne fešte otkriju doista ozbiljno nalazište kojim dominira skulptura mitske kćeri Tifona i Ehidne. Prevareni od velikog igrača s umjetninama koji su došli kao zamaskirani policajci, naši antijunaci bježe i usput sa sobom nose otkinutu glavu skulpture, bježe uz čuđenje, zašto izostaje njihov pokušaj da ih se kazni. Kada doznaju da su prevareni, upadaju na brod na kojem se nalaze veliki igrači na privatnoj aukciji, te pokušavaju isposlovati svoje. Padaju maske. Ljudi doslovno na platnu reže gonjeni pohlepom, niskim strastima i željom za zaradom, reže jedni na druge. Arthur, užasnut, na licu mjesta baca glavu skulpture u more.

    Kome pripada umjetnost, ljepota, postoje li neke stvari koje nisu uopće za ljudske oči, postoje li neke stvari koje zaslužuju biti izgubljene, sačuvane pod zemljom u kontekstu i značenju vremena kojeg su imale unutar neke kulture? Djecu se danas uči kako ne postoji ništa nevidljivo i kako vrijedi jedino novac. Ovaj svijet nije za sanjare i nježne duše ako previše odskaču. Odatle proizlazi i agonija takvih pojedinaca, stara kako antička tragedija.

    Banda je razočarana i ne shvaćajući uopće Artura i njegove dvojbe niti unutarnje svjetove, jer je prekršio njihov kod, odbija imati ikakve veze s njim. Italia je preuredila napuštenu željezničku postaju, koja pripada svima i ne pripada nikome, kako bi pružila utočište djeci i ženama. Arthur luta i ne preostaje mu mnogo nego raditi jedino ono što zna, a to će ga na kraju dovesti do vlastite propasti, ali i sjedinjenja s Benjaminom za čiju će se crvenu nit uhvatiti.

    Može li naša motivacija u životu biti vođena isključivo željom za uspjehom, zaradom, posjedovanjem, određenim načinom životnog stila? Svakako, kapitalizam je to dokazao, postali smo robovi vlastita neumjerena konzumerizma i hedonizma. Ali također postoje i drugačiji načini postojanja u ovom svijetu i svatko od nas bi ih trebao istražiti. Ne kažem kako bi se netko trebao upustiti u kriminalne radnje preprodajom umjetničkih djela, ali postoje različiti načini na koje je moguće pružati otpor nametnutim vrijednostima kapitalističkog društva. Ovaj film i tako pokazuje kako je sreća zapravo potraga koja u sebi objedinjuje savršene trenutke, koji su istovremeno puni bola i zadovoljstva usred naše prolaznosti. Možda nikada nećemo naći to što tražimo, možda i hoćemo.

    Također, svatko ima svoje tkanje života u kojem ima pravo biti vođen nevidljivim, idealima i svjetonazorima, opredjeljenjima, samo nije zgodno izgubiti kompas ili nekoga pritom oštetiti, ali najteže je ipak pronaći način i ostati dosljedan samom sebi.

    <em>Kritična zona</em> (<em>Mantagheye bohrani</em>), red. Ali Ahmadzadeh, Njemačka, Iran, 2023.

    Kritična zona (Mantagheye bohrani), red. Ali Ahmadzadeh, Njemačka, Iran, 2023.

    Kritična zona je film kojim je ovogodišnji Subversive film festival otvoren. Ali Ahmadazadeh, njegov tvorac, je pisac, redatelj i producent dosad tri uspješna igrana filma. Rođen je u Teheranu gdje je studirao arhitekturu, no interes za glazbu ga je naveo da diplomira na Glazbenom sveučilištu u Neinavi. Tek je kasnije diplomirao filmsku režiju u sklopu Young Cinema Society. Svi njegovi filmovi zabranjeni su za prikazivanje u Iranu, uključujući i Kritičnu zonu. Ahmadzadeh kaže o svojim filmovima: „Moji filmovi uglavnom se bave novom generacijom u Iranu koja odrasta u neprestanom sukobu s političkim sustavom na vlasti. U gradu koji je poput mentalne ustanove na otvorenom, filmska ekipa postaje poput gerilskih boraca – snimanje ovog filma za nas je bio čin prkosa i pobune. Njegovo prikazivanje ostatku svijeta naša je pobjeda.“ Također, ovaj film je sniman u tajnosti kako bi se izbjegla cenzura vlasti.

    U ovom nadrealnom filmu, filmu ceste, imamo na neki način dva protagonista, Amira i grad Teheran. Amir je usamljen, živi u stanu sa svojim psom, žena ga je napustila i preživljava dostavljajući drogu automobilom po ulicama grada. Amir postaje arhetip društva koje je izgubilo povjerenje u život, moralni i religijski autoritet, te politički svjetonazor. On je osoba koja je potonula u besmisao i iz tog besmisla ga na površini drže jedino beskrajno ponavljajuće radnje koje obavlja mehanički.

    S obzirom na redateljevu zanimaciju za glazbu, nije čudno koliko je važan zvuk u filmu – zvuk koji podržava radnju repetirajućim glasom GPS-a i klaustrofobičnom atmosferom. Vremenska radnja je ambivalentna, neodređena i uznemirujuća. Baš kao što se sve zbiva na javnim prostorima gradskih ulica, a neki prizori se namjerno ponavljaju i time podcrtavaju učinak začaranog kruga i besmisla. Atmosferičnost filma daje okvir životu bez perspektive u kojem se evocira osjećaj zarobljenosti, što je u potpunom kontrastu s neprekidnim kretanjem u filmu.

    Postoji i ta univerzalnost jezika umjetnosti, jer trenutno u svakom društvu, u bilo kojoj zemlji, ako se prestaneš kretati, zastaneš, staneš, kao da te živog pokapaju, jer živjeti se mora u preživljavanju. Jednako pravilo vrijedi za menadžera, taksista ili dilera. Taj privid kako je sve u najboljem redu dok stvari funkcioniraju i ne zaustavljaju, ometaju ili opterećuju nikoga drugog, karakteristika je vremena u kojem živimo.

    Ako se dogode oslobađajući trenuci katarze kroz bliskost, ako dvoje zastane, to se radi tajno, u većini svijeta iz drugih razloga, a u ovom filmu je razlog ekstreman, jer te doista mogu kazniti i ubiti. Tako kada Amir s prijateljicom, koja je inače uzorna stjuardesa, otiđe na polje usred ničega, glupira se, pije pivu i šmrče kokain, to dobiva neki novi sloj značenja i protestiranja. Spajaju se život i smrt, kroz njezin orgazam i bijeg od drugog automobila koji ih napada, gdje je lukavo ostavljen prostor za tumačenje jesu li su ti napadači bili stvarni ili njihova paranoidna halucinacija. Cijela epizoda kulminira animalnim vrištanjem i ponavljanjem psovke „Fuck you“ kroz prozor Amirova automobila. Prijateljica je u potpunosti oslobodila glas kao protestnu psovku, baš kao i kosu bez hidžaba. No takvi trenuci prolete brže od sna, iako za njih treba živjeti, a već u idućem kadru čuje se zvuk aviona i vidi njegovo prelijetanje nebom, a Amir je ponovno sam.

    Teheran se razotkriva kao grad pun nesretnih ljudi. Amir im svima nudi rješenje, neovisno o tome jesu li to kolači s travom u staračkom domu zbog kojih korisnici lakše zaspu i umire se te olakšaju život medicinskoj sestri koja bi se trebala brinuti za njih, paketići ispod mosta koje dijeli kroz prozor uz rukoljub, ili terapeutska šamanska rješenja za mladića iz imućne obitelji koji je narkoman. Amir je taj koji rješava prilično hladnokrvno sve, ali ne bez stanovite doze topline i ponovo se vraća u stan u kojem ga dočeka pas. 

    Možda je film strašan zbog tunela, kružnih tokova, otuđenosti, osjećaja da sanjaš budnim očima noćnu moru u kojoj su uhvaćeni mnogi ljudi. Nesposobnost za promjenu. Pomirenost s modusom preživljavanja. Ne znam ima li išta gore za pojedinca. Pojedinca čija se humanost topi i naočigled nestaje. Pojedinca koji nikad ne može niti otkriti niti ostvariti svoj potencijal.

    <em>Ljubav i krvoproliće</em> (<em>Love Lies Bleeding</em>), red. Rose Glass, UK, SAD, 2024.

    Ljubav i krvoproliće (Love Lies Bleeding), red. Rose Glass, UK, SAD, 2024.

    Film nastao prema scenariju Rose Glass i Weronike Tofilske. Redateljica, Rose Glass je bazirana u Londonu. 2014. diplomirala je na National Film and Television School. Njezini kratki filmovi prikazani su na brojnim međunarodnim filmskim festivalima, a 2019. se definitivno etablirala filmskim prvijencem, dugometražnim,Sveta Maud koji istražuje ponore vjere i ludila.

    Ljubav i krvoproliće je smješten u 1980-te u uspavani gradić u New Mexicu. Radnja u početku filma prati dvije nepovezane protagonistice, Lou i Jackie, čije će se priče ispreplesti. Lou je povučena upraviteljica teretane u koju će doći Jackie nakon što nađe posao konobarice u obližnjoj streljani koju vodi ni manje ni više Louin otac. Jackie tu samo vidi postaju u prolazu dok ne ostvari svoj san u Las Vegasu, gdje želi pobijediti na natjecanju u body buildingu. Lou s druge strane ostaje u toj provinciji  zbog sestre koju muž zlostavlja. Međutim, stvari se kompliciraju kada se njih dvije susretnu i zaljubljuju. Romantična ljubav je želja većine ljudi, ali kada se napokon dogodi, otkriva se kako je u stvarnom svijetu zapravo grozno i traumatično iskustvo biti zaljubljen, pogotovo ako se nađeš unutar obiteljske drame i ubiješ šogoričina muža, pa pokušavate zataškati ubojstvo i okriviti lokalnog kriminalca, odnosno Louina oca, kojeg izvanredno tumači Ed Harris sa svom mogućom ljigavošću psihopate koju je uspio besprijekorno i staloženo kreirati kao prekaljeni glumac. Kristen Stewart i Katy O'Brian su također izvukle maksimum iz svojih uloga. Posebno mi je iznenađujuća zavidna ekspresivnost Kristen Stewart i emotivni raspon koji izvlači iz sebe prilikom tumačenja Lou.

    Glass miješa elemente crne komedije, queer-krimića, obiteljske drame i osvetničkog trilera. Istovremeno na zabavan način pomalo ismijava i same žanrove, što film čini itekako zabavnim ostvarenjem. Humor je sveprisutan, čak i kod ozbiljnih situacija. Na neobičan način film je pravo osvježenje zato što u  pravilnom ritmu izvrće stanovite šablone i ruši postavljene svetinje poput ideala ljubavi kroz različite prizme: partnerske, sestrinske i očinske, te donosi svjedočanstvo kako živimo u disfunkcionalnosti. Ponekad otvoreno, ponekad suptilno. Sve kulminira telefonskim pozivom Jackie nakon fijaska na natjecanju i drugog ubojstva, mlađem bratu kojem kaže da se nikada ne zaljubi. Lou također to govori. Ali usprkos preprekama, vlastitim traumama i transformacijama, obje protagonistice neprestano traže put jedna drugoj. Na kraju zajedno idilično bježe i rješavaju se u pustinji leša pred otvorenom cestom.

    Kinodvoranu je često potresao smijeh prilikom projekcije filma, jer je redateljica stvari dovodila do krajnosti, bizarnosti i apsurda. Povremeno bih pomislila kako bi taj njezin film bio divan čak i da ga se prebaci u strip-format ili neki pomaknuti crtani film.

    Ljubav i krvoproliće tematizira pitanje snage. Kada odlazi na razgovor za posao, Jackie samouvjereno prolazi pokraj streljane, ne pokazuje zabrinutost pred očito ludim šefom nego mu u iskreno priznaje kako se užasava oružja i kako se voli pouzdati u svoju vlastitu snagu. Iz njenog lika proizlazi mnogo paradoksa, jer kao body builderica sa savršenim mišićima postaje neuračunljiva i izmiče joj tlo pod nogama kada se zaljubi i pokušava zaštiti onu koju voli. Lou s druge strane, za razliku od nje posjeduje nevjerojatnu unutrašnju i mentalnu snagu, ali i njoj se svijet okrene naopačke u pokušaju da zaštiti one koje voli. Ljubav nas ne čini slabima nego ranjivima i otvorenima u našoj humanosti. Radnja je smještena u osamdesete, kada je kapitalizam u Americi dobivao krila te su svi morali fizički njegovati ideal ljepote – a nije bilo to samo u Americi, općenito se od osamdesetih počeo širiti i implementirati taj val opsjednutosti tijelom, zdravljem i slikom koju prezentiramo prema vani.  Kada razmišljam retrogradno o toj društvenoj pojavi koja danas ubire vrhunac, ne samo preko društvenih mreža, influencera i celebrityja, čini mi se zanimljiv odabir redateljice. Što je zapravo snaga? U filmu se pokazala ključna ona unutrašnja snaga, odlučnost i iskrenost prema samom sebi, kao i snaga da se predaš ljubavi prema drugoj osobi, odnosno da prihvatiš vlastitu slabost i nesavršenost, kao i tuđu.

    S obzirom na ozbiljnost i kompleksnost tema ostalih filmova prikazanih na Subversivu, Ljubav i krvoproliće možda nije takav, ali to ne znači da mu nešto nedostaje kao filmskom ostvarenju. Jednostavno je drugačiji. Pomaknut. Pogotovo zato što živimo u društvu koje od nas očekuje savršene slike, neranjivost i nekakvu pseudosnagu koja ima veze s pretvarajućim a ne autentičnim. Crni humor i mala priča koja je dobro izvedena, kao u ovom slučaju s puno osvježenja, itekako je dobrodošla i vrijedi je pogledati.

    ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 7. lipnja 2024.

kritike i eseji