Idilična poetičnost i izrazita ljepota fotografije

17. Subversive Festival, 20. svibnja – 8. lipnja 2024.: Himera (La Chimera), red. Alice Rohrwacher, Italija, Francuska, Švicarska, Turska, 2023.

• Jedinstvena redateljica, festivalska i filmofilska miljenica, a svakako vodeća figura suvremene talijanske kinematografije Alice Rohrwacher, vrlo osobenog, unikatnog i nadasve prepoznatljivog rukopisa i naslovȃ koji bujnom ornamentikom mahom naturščičnih protagonista u specifičnim, osebujnim, marginalnim društvenim zajednicama naprosto pršte neodoljivim purilnim životom, iako uvijek nanovo, čeznući za višim sferama, zapravo propituju protok vremena i odnos sa smrću; i najnovijim naslovom s tombarolima – pljačkašima etrurskih grobnih artefakata, ostaje na tragu kako neorealizma (kroz prekrasan omaž talijanskoj kinematografskoj povijesti, s najmanje dvije antologijske scene) tako jednako i magičnog realizma (umješno spajajući naizgled nespojivo).

  Sepulkralna materijalna umjetnost, kao zalog onom transcendentnom nematerijalnom, trajnom je fascinacijom njena (anti)junaka Arthura (Josh O'Connor); etrursko podzemno zidno slikarstvo i dekorativna arhitektura tumula prizivaju pritom orfičke otajstvene misterije ka obogotvorenju duše, ali također i jedan od čestih motiva arhajske umjetnosti Etruščana – eluzivnu omamljivu Himeru, hibridnu neman kriptozooloških bestijarija koja u ovom slučaju evocira uobrazilijsko izobličenje, prenapregnute neobuzdane tlapnje, ekscitirane egzaltacije, zabludu i opasnost u jednom – sve ono što Arthur tako bolećivo, tako čeznutljivo, tako tugaljivo, tako sjetno ište (nepreboljena preminula zaručnica Benjamina).

  

  Time biva i Obješeni/Žrtvovani u Tarotu (na što upućuje plakat filma) – simbol nesvjesna čovjeka konzumirana svojom opsesijom/strašću, ali ujedno i moderni Orfej koji narušavajući volju neznanih bogova, stameno ostaje okrenut misiji pronalaska portala u liminalno, zagrobno, onostrano vrijeme/prostor, od Euridike (u ovom slučaju Benjamine) perpetualno razdvojen ali i s njome trajno spojen, odbacujući zbog puke obmane jedno od intaktnih, svetih nevinih bića Rohrwacherina univerzuma – Lazarrov (iz krunskog redateljičinog djela Sretni Lazzaro), pandan Italiju (ljupka Carol Duarte); ostajući postojan u pokušaju dosezanja onostranosti, pikarski putujući između živih i mrtvih, u uvjerenju da je jedina ljepota ona očima skrivena (zakopana u prostore humaka, namijenjena dušama, a ne danjem svjetlu).

  

  Rohrwacher usput, neusiljeno i bešavno, uz svu idiličnu poetičnost i izrazitu ljepotu fotografije Hélène Louvart, snimane i na 16 i 35 mm, upadljivo živopisan i pitoreskan produkcijski dizajn Emite Frigato i rustične, teksturirane i sugestivne kostime Loredane Buscemi, progovara i o nekim društveno relevantnim temama – korupciji, pohlepi, eksploataciji, primjerice kroz sivo tržište trgovanja umjetninama, kreirajući djelo koje nikog ne ostavlja ravnodušnim, nego unutrašnjom snagom snažnogoruće, no uvijek melankolične santa pazzije proširuje vidike i dotiče ono interno, duševno, zapreteno onih dovoljno sretnih da ga vide.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 7. lipnja 2024.

Piše:

Katarina
Marić