Majstorsko pripovijedanje, senzibilnost i socijalna osjetljivost

20. ZagrebDox, 14. – 21. travnja 2024., nagrađeni filmovi: Četiri kćeri, red. Kaouther Ben Hania; Kix, red. Dàvid Mikulàn, Bàlint Révész; Bijeli dijamant, red. Werner Herzog

  • <em>Četiri kćeri</em>, red. Kaouther Ben Hania, Francuska, Saudijska Arabija, Njemačka, Tunis, Cipar, 2024.

    Dvadeseti jubilarni ZagrebDox nije oskudijevao brojem dokumentarnih filmova. Prikazano ih je 120. Sigurna sam kako žiriju uopće nije bilo lako odlučiti o nagrađenim filmovima u navedenim kategorijama. Međutim, tradicionalno su proglašeni oni koji su osvojili nagrade.

    Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji osvojile su Četiri kćeri Kaouther Ben Hania (Francuska, Saudijska Arabija, Njemačka, Tunis, Cipar, 2023.). Posebno priznanje dobila je Drugačija divljina Silje Evensmo Jacobsen (Norveška, 2024.). U Regionalnoj konkurenciji Veliki pečat dobio je Kix Dàvida Mikulàna i Bàlinta Révésza (Mađarska, Francuska, Hrvatska, 2024.) a posebno priznanje uručeno je Šutnji razuma Kumjana Novakova (Republika Sjeverna Makedonija, BiH, 2023.). Mali pečat za najbolji kratki film dobio je U tranzitu (Lucija Brkić, Hrvatska, 2024.), a posebno priznanje film Dječak Vladimira Loginova (Estonija, 2023.). Nagrada Movies That Matter otišla je filmu Blago Kraljevstva Dahomey Mati Diop (Francuska, Senegal, Benin, 2024.), dok je u istoj kategoriji posebno priznanje dobio Potpuno povjerenje Jialing Zhang (Njemačka, Nizozemska, 2023.). Nagrada FIPRESCI žirija odlazi filmu Kix. Mali pečat za najbolji film mladog autora do 35 godina također je osvojio Kix, dok je Posebno priznanje dobio Grand Prize Anje Koprivšek (Hrvatska, 2024.). Počasni Veliki pečat pripao je Bijelom dijamantu Wernera Herzoga (Njemačka, 2004.). Najbolji film u kategoriji Teen Doxa je Moja sestra Mariusza Rusinskog (Poljska, 2023.) a Posebno priznanje Ekipa Sylvaina Cruiziata (Njemačka, 2023.).

    Osvrnut ću se na tri nagrađena filma koja su me osobno dotaknula iz više razloga.

    Četiri kćeri, red. Kaouther Ben Hania, Francuska, Saudijska Arabija, Njemačka, Tunis, Cipar, 2024.

    Kaouther Ben Harnia tuniška je redateljica i scenaristica. Studirala je Ecole des Arts et du Cinema (EDAC) i nastavila La Fémis la Sorbonna u Parizu. U biografiji možemo izdvojiti njena sljedeća djela: 2012. Challatt  Tunes, 2013. Wooden Hand, 2018. Sheikh's Watermelons, iako se posebno ističu nominirani za Oscara 2017. Beauty and the Dogs i 2020. The man who sold his skin.

    Četiri kćeri snimljen je u maniri sve popularnijeg hibrida dokumentarca i igranog filma.  Kaouther Ben Harnia spominje kako joj je bilo važno razumjeti priču i shvatiti što se dogodilo, te je uvođenjem glumaca omogućila refleksiju zrcala u prošlost i ujedno distancu. Žiri u sastavu Valerie Blankenbyl, Lea Glob i Hrvoje Hribar izabrali su ovaj film i dodijelili mu nagradu Velikog pečata, koja će biti samo još jedna u zasluženom nizu nagrada i nominacija.

    Usprkos ljepoti, usprkos feminilnom ozračju i čistim kadrovima koji dominiraju atmosferom dokumentarca, ovdje je jasno od početka kako će biti riječ o teškoj priči, iako nije očigledno koliko teškoj. Kompleksnost priče koja se gradi u slojevima obilježava film. Senzibilnost, otvorenost i ranjivost čine ga posebnim.

    Olaf je u nesretnom i prisilnom braku na svijet donijela četiri kćeri: Ghofrane, Rahmu, Eyu i Tayssir. Uz nju su ostale dvije, a dvije je progutao mrak. Iako, Olaf uz smijeh priznaje kako ne voli žene, a rodila je kćeri i time se otvara velika pukotina i nadvija sjena koja se cijelo vrijeme provlači. Kćeri odrastaju usred patrijarhata i mizoginije, ali zadržavaju osjećaje međusobne povezanosti i sestrinske ljubavi. Obiteljski život prepliće se s političkom situacijom. Nakon revolucije i promjene vlasti u zemlji, Olaf se odlučuje na razvod, što je prilično hrabar čin. Nedugo nakon toga započinje drugu vezu s muškarcem koji je godinu dana skrivao svoje pravo lice, da bi na kraju postao onaj koji je seksualno zlostavljao njene kćeri i prema njoj se počeo odnositi loše. Napustila je i njega. Cijelo to vrijeme, mlade žene odrastaju i čine više ili manje uobičajene stvari za pubertetsku dob. Međutim, njihova majka nema razumijevanja i upada u začarani krug generacijskog nasilja. Kako su odgajali nju, tako i ona pokušava svoje kćeri održati čistima i čednima u religijskom duhu. Već je taj aspekt brutalan i kao da nije dovoljan, gledatelj u određenim trenutcima ne zna koliko stvari mogu daleko otići, a mogu. Kako to da su dvije kćeri odlučile nositi hidžab i radikalno prakticirati svoju vjeru, uključujući bičevanja i vježbanje pokopa i slično? Indirektno emotivnim ucjenama, primjerice odbijanje igre s najmlađom, da bi na kraju sve četiri nosile hidžab. Ispovijesti žena slušaju se širom otvorenih očiju. Šokantne su. Na momente toliko teške, da bi najradije ustao i izašao iz kinodvorane, jer ono što je bio nesretan splet okolnosti vodi k tragediji, kada dvije starije sestre odluče pobjeći i pridružiti se ISIL-u, kada dvije mlađe bivaju odvedene u centar za zaštitu da ih ove dvije ne otmu. Četiri kćeri koje su rasle pod istim krovom.

    Nije teško prepričati radnju ovog dokumentarca, ali zahtjevno je složiti dojmove o njemu jer je prepun detalja i jakih emocija. Puno toga počinje od obitelji. Na ZagrebDoxu ove godine mnogo se govorilo o transgeneracijskim traumama i važnosti iscjeljenja, o užasu obiteljskog nasilja i kako može imati grozne posljedice po pojedince, tu istu obitelj, društvo u cjelini. U Četiri kćeri ishod je mučan, jer su sestre razdvojene: dvije su u zatvoru, a dvije se nose sa svime i pokušavaju živjeti svoj život kako najbolje mogu. Žrtve odgoja i pokušaja da život dožive drugačije, barem dvije od njih.

    Redateljica je majstorski ispripovijedala priču i ogolila njezine subjekte. Uvođenjem glumaca na neki način ih je zaštitila i omogućila im potrebnu katarzu. Njihovu priču mogla je snimiti na sto različitih načina, a drago mi je da je odabrala ovaj izuzetno human, da je omogućila ekspresiju karaktera i ostavila prostora Olaf i druge dvije kćeri da se izraze, te gledatelju ostavila puno prostora za vlastiti doživljaj i pitanja. Iako je priča osobna i izuzetno intimna, nije lišena globalne razine. Suočava nas s pitanjem ljudskih prava. Suočava nas s religijskim slobodama i sudarom kultura. Suočava nas s fundamentalizmom i njegovim posljedicama, jer Goframina kćer, odnosno Olafina unuka odrasta u zatvoru uz svoju majku.

    <em>Kix</em>, red. Dàvid Mikulàn, Bàlint Révész, Mađarska, Francuska, Hrvatska, 2024.

    Kix, red. Dàvid Mikulàn, Bàlint Révész, Mađarska, Francuska, Hrvatska, 2024.

    Dokumentarni film koji je osvojio čak tri nagrade na ZagrebDoxu bio je iznenađenje publici, kao i žiriju.

    Dàvid Mikulàn završio je Fine Art University u Budimpešti. Također je kao dio studija pohađao Hamburg University of Applied Science – Film and Media Technology, te je bio sudionik projekta Space of Uncertainty. Iza Bàlinta Révésza već stoje sljedeći filmovi: Granny Project, Paper planes, Sunstroke, Let's Roll, Vagabond, Rosehill. Iako je počeo u filmskoj industriji kao dječji glumac, završio je na drugoj strani kamere. Nakon studija na University of Brighton, pokrenuo je svoju produkcijsku kuću Gallivant Film.

    Dokumentarac je sniman dvanaest godina. Od prvog kadra neprestano je u kretanju i akciji. Dinamičan. Sniman s kamerom u ruci tijekom vožnje na skateboardu. Portretira slobodu odrastanja na ulicama Budimpešte. Zaviruje u život radničke klase. Počinje nevino i razigrano, prateći dva brata Viktora i Sanya kao djecu koji odrastaju na cesti, dok nisu u školi i dok njihova majka radi po cijele dane. Dokumentira paletu njihovih nestašluka, poput zabijanja lopte na župnikova vrata, usputne susrete s beskućnicima, crtanje kredom po pločnicima, divlje vožnje skateboardom, penjanje po drveću. Od početka očarava odnos između protagonista filma i autora dokumentarca koji nije na distanci, jer mu kupuje pizzu, odvodi ga doma da mu se odjeća posuši i pušta ga da igra igrice na kompjuteru, bezbroj puta ga spašava na raskršću da ga ne pokupi auto dok juri za loptom ili na skateboardu. Gledatelj doslovno navija za njih, za prevrat i sretan ishod. Međutim, Sanyi odrasta i mijenja se. Rađa mu se mlađa sestra, preslatka Timi, sve je lošija situacija sa socijalnom službom, školom, konzumacijom alkohola, ima djevojku, sitni nestašluci postaju delinkventski problemi, mijenja se, ali se ne mijenja na bolje. Još nam je u glavi svježa slika sedmogodišnjeg Sanyija koji kaže kako je novac koristan jer može kupiti stvari, dok u pozadini kadra stoje prekrasni neboderi a pred nama je sedamnaestogodišnjak koji fantazira o tome kako će zarađivati novac i postati alpinist koji će izvući obitelj iz bijede (trenira dizanje utega). Priča nažalost nikako ne ide u tom smjeru. On s osamnaest godina odlazi iz obiteljskog doma s djevojkom, kojoj govori da svoju djecu nikad ne bi odgajao kako su odgajali njega. Necenzurirano su portretirani njegova majka, otac, baka i brat. On dolazi iz obitelji koja je toliko siromašna da svi spavaju u istom krevetu i samo su zbog neprilika sa socijalnom službom postavili električni bojler, ali očigledno je kako siromaštvo nije jedini problem te obitelji. Zanimljivo je kako Sanyi odrasta, kretanje usporava. Kako priča postaje ozbiljnija, kamera postaje  fokusiranija. Nažalost, jedan izlazak i nešto što je počelo kao paljenje madraca pretvorilo se u spaljeni studentski dom usred Budimpešte i jedan izgubljen ljudski život, a dječak kojeg smo od prvog kadra zavoljeli, postao je optuženik koji će morati odslužiti sedam godina zatvora.

    Redatelj je prikazao puno toga u ovom filmu. Razumijevanje za klasne nejednakosti, za siromaštvo kojeg nisu lišena niti urbana područja Europe (što je besmisao sam za sebe), kao i što se sve razvija iz tog siromaštva koje nema razumijevanja za pojedinca. Montažni i ostali postupci primijenjeni u dokumentarcu nepatvoreno ruše sve ograde između gledatelja i prikazanog. Film je doista emotivni vrtlog. No, najviše što udara je krhkost života. Iako je djeci potrebna sloboda i način da se kreativno izraze, niti jedno dijete ne bi trebala odgajati ulica. Redatelj nikoga ne osuđuje; tijekom dokumentarca prevladava velik osjećaj empatije i uspio pokušaj da se razumije drugačije perspektive.

    Nama pak jasno predočuje kako sve ima uzroke i posljedice. Možemo li se kao društvo zapitati kamo idemo i kao zajednica i kao pojedinci? To je jedno od poznatih Kantovih pitanja, a može biti i klišej pitanje… Destruktivno ljudsko ponašanje lako je objašnjivo sa psihološkog stajališta. I odgovori nas mogu posramiti kao vrstu, a ne kao pojedince, jer čime se mjeri napredak civilizacije ako ne odnosima koje imamo jedni s drugima i odnosom kakav imamo sami prema sebi. Obitelj bi trebala biti sigurno mjesto, a ne ono iz koje pojedinac bježi. Netko se može roditi kao divlji i slobodan duh, ali to ne isključuje da mu svejedno treba pružiti pažnju, toplinu, nježnost i nadasve odgovornost. Prilično je tužna činjenica što imamo samo taj jedan život, jer se često unutar njega ne ostvare mnogobrojni potencijali nego se dogode traume i ružne stvari koje vode neproduktivnoj i nepotrebnoj patnji i  tragediji. Ostaje gorak okus u ustima nakon ovog dokumentarca i uzdrmanost. Emotivno je zahtjevno gledati pred sobom mladića koji je odrastao pred licem kamere kako piše pismo i moli za oprost od žrtvine obitelji, kako se oprašta od djevojke, kako se sprema za odlazak u zatvor, iako je i sam svjestan kako se ne može ničim pripremiti za to i za ono u čemu je najviše uživao, za gubitak slobode. Poražavajuće je gledati kako netko postaje žrtva vlastitih loših okolnosti u kojima je rastao, za koje nije kriv, ali i vlastitih loših izbora.

    <em>Bijeli dijamant</em>, red. Werner Herzog, Njemačka, 2004.

    Bijeli dijamant, red. Werner Herzog, Njemačka, 2004.

    Werner Herzog u filmskom svijetu je jedno od onih imena koje govore za sebe. Od mladosti je bio opsjednut filmom. Herzog je preko noći radio u željezari i ulagao sav novac u amaterske filmove. Prekinuo je studij povijesti književnosti i teatrologije, te je snimio svoj prvi igrani film Znaci života. Njegov filmski rad nagrađen je svim međunarodnim nagradama, od kojih se ističu Aguireee, gnjev božji, Tajna Kaspara Hausera, Nosefratu… Poznat je po tome što često snima u teškim uvjetima i tematizira vizionare, marginalce, izdvojene osobe te pojave koje suprotstavlja mediokritetskoj rigidnog društvenoj sredini, odnosno moćnoj prirodi.

    Bijeli dijamant dobiva okvir arhivskim snimkama o ljudskim pokušajima i početnim koracima u avijaciji, potom nas vodi u laboratorij i upoznaje s inženjerom Grahamom Dorringtonom, čovjekom koji govori koliko je važno sanjati, jer da bi sanjao, moraš imati ideju, imati koncept i tu se otkriva ujedno i Herzogova životna preokupacija. Grahamov san je preletjeti šume Guyane cepelinom i tako počinje njihova avantura u sjeni prošle katastrofe i nadi kako će ovaj podvig uspjeti.

    Pustolovina nije počela dobro, jer iako im je kamp bio na čistini, usred sastavljanja zračnog aviona zadesila ih je oluja i čitavo istraživanje je moglo otići u nepovrat, međutim to se nije dogodilo. Dokumentarac paralelno i vješto, postupno otkriva Grahamovu priču i prirodu koja ih okružuje, od koje zastaje dah pažljivo odabranim kadrovima, postupno uvlačeći u priču tamošnje domoroce, od kojih se osobito ističe Marc Anthony. Marca Anthonyja upoznajemo nakon one oluje kako zadovoljno sjedi u prozirnoj napuhanoj fotelji kao neki kralj i promatra zadivljeno tek napuhan balon kojem daje ime Bijeli dijamant, što dobiva posebnu težinu, jer domoroci zaposleni kao pomoć Grahamovoj ekspediciji, zapravo su rudari. Graham otkriva kako je izgubio prijatelja dokumentaristu u bizarnoj nesreći – Dietriga Plaga na Sumatri i koliko ga je to promijenilo, međutim nije odustao od sna, od letenja. Prvi let mu nije bio tako uspješan zbog situacije s glavnim okidačem, što je izazvalo mnogo drame među članovima u timu. Ali to ipak nije bio zadnji let. Nakon drugog uspješnog leta, Graham se šalio da je sav na heliju, i da nakon sna o lebdenju, sanja da još lebdi. Napravili su test s balonima, zavezali šampanjac za balone i demonstrirali tlakove, shvaćajući kako ipak neće moći preletjeti slap. Ali se zato letjelo do Enzovog pristaništa, nizvodno niz rijeku. Čak su ponudili Marcu Anthonyju s kojim su se u međuvremenu sprijateljili i otkrili da poznaje ljekovito bilje, da ga prevezu. Na dan polijetanja, Marc je bio tužan jer mu je nedostajao pijetao, na što se cijela dvorana smijala, ali kad razmisliš, stvari staviš u kontekst, tamo jedan pijetao puno znači. Marcov pijetao ima pet žena, pa mu svaki dan daje pet jaja odnosno hranu. Herzogov otvoreni um omogućio je tu suptilnu duhovitu epizodu upoznavanja Marcova pijetla kao i praćenje kroz džunglu u potrazi za ljekovitim biljem i pomalo nadrealno portretiranje animalnih stanovnika tih skrivenih krajeva. Osjećaš se privilegirano dok gledaš te teško pristupačne kadrove koji obiluju ljepotom. Zadivljena sam što s druge strane imaju poštovanje prema kulturi koja tamo jest. Iako su mogli prikazati što se krije iza slapova Kaietur, nisu to učinili, jer su poštovali lokaciju kao mitsko mjesto tamošnjeg plemena. Herzog je izuzetno hrabar i moralan, jer se usudio ući u taj balon, i nije htio snimatelja pustiti na prvi let za koji nije znao niti sam hoće li biti i zadnji let. Za glazbu u filmu, koja pojačava atmosferu lebdenja, pobrinuo se Ernst Rejsiger.

    Senzibilnost, sveprisutna poetičnost tijekom dokumentarca, savršen sklad makro i mikro odnosa, besprijekorni kadrovi, to što i gledatelj sam poželi ostvariti neki svoj san obilježava Bijeli dijamant. Istovremeno, to je priča o znanstveniku koji usprkos vlastitom gubitku i doživljenom neuspjehu nije odustao od svog sna, sve dok nije uspio. Ljudi su vrlo čudna bića. Ponekad su sposobni za prekrasne i nevjerojatne stvari, a to usprkos puno drame, puno uloženog truda, budi nadu.  

    ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 9. svibnja 2024.

kritike i eseji