Izvrsnost na tanjuru i na filmskom platnu
20. ZagrebDox, 14. – 21. travnja 2024.: Naše tijelo, red. Claire Simon; U potrazi za srećom, red. Arun Bhattarai, Dorottya Zurbó; Menus-plaisirs — Les Troisgros, red. Frederick Wiseman
-
Naše tijelo, red. Claire Simon, Francuska, 2023.
Claire Simon pokušava odgovoriti na pitanje što znači živjeti u ženskom tijelu. Mjesto radnje je jedna pariška bolnica na ginekološkom odjelu u kojoj prati priče različitih žena, liječnike koje se susreću sa svojim pacijenticama i prate ih kroz različite dijagnoze i probleme. Žene se suočavaju s pobačajem, porodima, pokušajima začeća, promjenom spola, endometriozom, rakom, svojim strahovima i snovima. Uslijed snimanja, redateljica i sama saznaje kako ima rak. Najveće bogatstvo dokumentarca je što se sa svim bolestima žene nose samostalno, te što pokušava približiti spoznaju kako mnogi prolaze slična iskustva i umanjiti težinu onoga o čemu se rijetko otvoreno priča, jer nismo sami u toj ranjivosti. Tijelo je nosilac naše svijesti i ono je naša kuća. Ne može biti osobnija problematika od te. Kao društvo bismo morali moći razgovarati o svemu. Dokumentarac je dosta dinamičan, teško bi bilo reći – hladan, ali na neki način je kliničko-hladno-objektivan, iako u njemu ima jako puno pažljivosti prema drugim ljudskim bićima.
U potrazi za srećom, red. Arun Bhattarai, Dorottya Zurbó, Butan, Mađarska, 2024.
Arun Bhattarai i Dorottya Zurbo donese prilično neobičan dokumentarac. Butan mjeri indeks sreće i šalje Vladine agente od vrata do vrata kako bi istražili status svojih stanovnika. Iako film nosi naziv U potrazi za srećom, u njemu je prisutna uznemirujuća atmosfera, jer promišljajući o sreći, mora se suočiti i s onim što ti nedostaje, pa je na neki način i dokumentarac o tuzi. Osobno ne vjerujem kako je moguće odrediti pravo stanje stvari sreće nekim upitnikom ili matematičkom formulom, ali mi je zanimljivo što su redatelji dokumentirali i približili gledateljima vrlo specifičnu priču o nečem što okupira sve nas.
Intervjui i ispunjavanje upitnika provodi dvoje Vladinih agenata, od kojih je jedan 40-godišnjak koji ima bolesnu majku, u potrazi je za državljanstvom i želi pronaći partnericu s kojom bi imao obitelj, jer to je sreća za njega, međutim usprkos njegovoj dobroti i marljivosti, nikako da mu se ostvare želje. Također je teško slušati mladu sedamnaestogodišnjakinju, koja je zabrinuta za svoju egzistenciju i nema dečka zato što je siromašna. Najsretniji dan u životu joj je bio kada se pretvarala da je policajka, a njezina sestra liječnica koja je liječila njihovu majku i kada im je u igri majka rekla kako više nikada neće piti. Majka transseksualca umire od raka i uvjerava svoju kćer kako je svatko od nas sposoban voljeti, i kako usprkos bolu i patnji, svatko od nas mora pronaći način da živi sretan.
Prikazom ljudi i popunjavanjem upitnika upoznaje se i otkriva duh Butana. Dokumentarac obiluje kadrovima začuđujuće prirode te zemlje. Pitanje sreće je jedno od onih fundamentalnih pitanja jer se direktno veže uz život pojedinca i zajednice, iako je kulturološki različito poimano, pod utjecajem religije, normi, filozofije, ali na kraju se uvijek svodi na isto. Usprkos tome, promišljanje o sreći uvijek je zanimljiva tema. Samo, čovjek na neke stvari može utjecati, ali na mnoge ne može. Ne možeš znati hoćeš li se moći poistovjetiti i shvatiti spol s kojim si se rodio kao svoj, ne možeš znati hoćeš li naći partnera/partnericu, nisi kriv/a ako se rodiš u obitelji koja je siromašna i ne može te dalje obrazovati, a sve takve stvari znatno utječu i određuju naš daljnji tijek života. Sve je povezano i nije. S druge strane jedan starac na početku dokumentarca je zanimljivo ustvrdio kako naš um igra trikove s nama jer smo u jednom trenutku u stanju biti ekstatični zbog sitnice, a ostatak dana provesti u tuzi.
Osobno više volim razmišljati o zadovoljstvu nego o sreći, jer sreća je nešto kratkotrajno, dok je zadovoljstvo dugotrajnije stanje i nije toliko površno. Međutim, nije zbog voajerskog u nama, ali dragocjeno je iskustvo pogledati ovakve dokumentarce koji proširuju vidike i tjeraju na propitivanja određene teme.
Menus-plaisirs — Les Troisgros, red. Frederick Wiseman, Francuska, SAD. 2023.
Dokumentarac koji traje četiri sata. Dokumentarac koji proleti u dahu. Dokumentarac koji oduzima dah. Redatelj je naravno majstor Frederick Wiseman, jedan od najutjecajnijih i najoriginalnijih redatelja, dokumentarista i kazališnih redatelja današnjice. Obrazovao se na Pravnom fakultetu sveučilišta Yale, Williams College, The Rivers School. Dobio je Oscara za životno djelo, osvojio je Zlatnog lava za životno postignuće, brojne druge važne nagrade i priznanja. Snimio je puno toga, pa ću nabrojati samo neke njegove radove: Welfere, La Derniere Lettre, Ex libris: Njujorška knjižnica, The Store, City Hall, Crazy Horse, Titicut Folles, The summer house, Other people's children.
Sreća je što je ZagrebDox prikazao njegov najnoviji uradak o obitelji Troisgros iz središnje Francuske koja se bavi kulinarstvom i već 55 godina ima tri Michelinove zvjezdice, a 2020. su nagrađeni Michelinovom zelenom zvjezdicom za iznimno održivu praksu. Chef Cesar već je četvrta generacija obitelji koja vodi restoran. Legendarni Wiseman prikazao je najvišu kulinarsku klasu sa svim njezinim detaljima. Nije propustio ništa. „Ali kako možeš sjediti četiri sata u kinu gledajući dokumentarac?“, pitali su me neki poznanici.
Ali to je Wiseman! Vrijeme proleti, a ti shvatiš kako si pogledao remek-djelo o remek-djelu i bez uljepšavanja mozak ti malo eksplodira i to ne samo zbog fine hrane na tanjuru. Dokumentarac je obuhvatio baš sve do najfinijih detalja: od kuhara, konobara, nabave namirnica, gostiju, atmosfere, zadivljujuće razine profesionalnosti. Stvoren je prekrasan film. Filmska simfonija. Čak ako ne znaš ispeći jaja na oko i uopće nemaš interesa za kulinarstvo, ovaj dokumentarac te svejedno prikuje uz veliko platno i vrlo vješto uvlači u svoj svijet u kojem je svaka osoba stopostotno predana svojoj profesiji i ulozi koju mora odigrati. Nema komorne atmosfere, usprkos ekstremnoj sofisticiranosti, atmosfera je živahna, prisutan je francuski humor, prisutan je profesionalan ponos, prikazana je bitka za izvrsnost koja se odvija svakodnevno.
Moram priznati da mi se svidjelo što se prikazao odnos prema dobavljačima hrane, čime se doprinosi jačanju svijesti o ekološkom uzgoju i nekom zdravom pristupu uzgoja hrane. Naravno, u kulinarstvu vrijedi bazični zakon: što su bolje i kvalitetnije namirnice, bit će bolje jelo. Stoga ima smisla snimanje branja bazge, odlazak u siranu, na pašnjake goveda i inzistiranje na vrhunskim namirnicama. Kuhanje nije samo kuhanje, kad nešto dolazi na peć. Ono počinje puno prije, sastavljanjem jelovnika i nabavom namirnica. Izvrsno je što nije preskočen taj segment. Zanimljiv mi je odnos osoblja prema gostima, ali zanimljivo je čuti i same goste, jer se moraš pitati kakvi to ljudi dolaze na takva mjesta. Kada se snimaju događanja u kuhinji, to je kao da gledaš balet. Kamera je zadivljujuća, montaža je zadivljujuća i oči su ti širom otvorene. Doslovno postaješ svjedokom izvrsnosti. Netko je prije početka filma spomenuo kako ćemo sad biti gladni, gledajući sve te kulinarske divote. Ali nisam bila gladna, imala sam osjećaj kao da te svaki kadar hrani, i to ne samo zbog vrhunskih delicija.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 8. svibnja 2024.