Važnost obiteljskih odnosa, komunikacije, bliskosti i iscjeljenja

20. ZagrebDox, 14. – 21. travnja 2024.: Književna groupie, red. Nikica Marović; Nestali bez traga, red. Andreas Hartmann; Sretni kamperi, red. Amy Nicholson; Radovi u tijeku, red. Markus Toivo

  • <em>Književna groupie</em>, red. Nikica Marović, Hrvatska, 2024.

    Književna groupie, red. Nikica Marović, Hrvatska, 2024.

    Što se događa kad imate jednog pisca, Željka Špoljara, koji izmisli da je drugi lik i piše pod pseudonimom Pavao Svirac? Koliko si time daje i uzima slobode? Film prati Željkov odnos prema Svircu kao ličnosti, njegov odnos s bivšom suprugom Majom Hrgović, kao i odnos s kćeri. Na kraju projekcije filma, glavni krivci i protagonisti obratili su se publici, što je bilo zanimljivo, jer smo mogli čuti koje sve anegdote nisu bile snimljene i nisu ušle u dokumentarac (provaljivanje u piščevu kuću iz djetinjstva u Đakovu ili svađa u liftu), ali dokumentarac sam po sebi nije zbog toga ništa manje zanimljiv. Špoljar nam otkriva svoju obiteljsku priču, o tome kako je na kraju odrastao uz razvedene roditelje, ali nije imao osjećaj da zbog toga trpi. Otac mu je bio glazbenik, nije bio vojno lice kao većini njegovih prijatelja, stoga je s njime imao odnos i znao je popiti piće ili dva u kafiću. Ne upoznajemo njegovu majku, nije ga htjela pustiti u stan kad je shvatila da bi je snimale kamere, što je završilo kao pomalo šašava epizoda opijanjem na klupici. Djelomično su otkriveni načini na koje dobiva ideje za pisanje. Nekad je to prisustvovanje sastancima stanara, nekad slučajno prisustvo na politički opozitnim marševima od njegova vlastitog mišljenja, nekad je to penjanje preko ograde i ulazak u napušteno kino uz benignu pomisao kako bi hipsterima ovdje trebalo odigrati kazališnu predstavu. Nikako nije dosadno dobiti uvid u razmišljanja jednog autora. Lokacije zbivanja su Zagreb, Split i Đakovo, gdje odvodi kćer, budući da je tamo proveo djetinjstvo, pa idu na izlet vlakom, što je poslužilo portretiranju njihova odnosa. Željko Špoljar je dosad objavio knjige Teškoće pri gutanju, Moj brat Felix Krull, Gumeni galeb, Petokoronaš, Štakorbar, te u koautorstvu s Kristijanom Vujčićem Welcome to Croatia. Dobitnik je književne nagrade Drago Gervais i pobjednik jna natječaju Matice hrvatske Osijek 2007. Pavao Svirac je pak izdao knjige Književna groupie, te se proslavio kolumnama za Nacional, dok njegova Facebook stranica Književna Groupie ima preko 13 tisuća pratitelja, što nije mala stvar s obzirom na to da u Hrvatskoj postoji ozbiljan problem s čitanjem, kupovanjem knjiga i posuđivanjem u knjižnici. Čitalačka publika egzistira u sve zatvorenijim krugovima i statistika je inače poražavajuća, stoga fenomen poput Književne groupie treba na neki način pozdraviti. Špoljar otkriva sebe kao ne baš prilagođenog protagonista, ne uvija svoja razmišljanja u celofan i priča o društvenim sukobima, dilemama na jedan pomaknut način. Iako je sve disfunkcionalno, blago duhovito, nekonvencionalno i opušteno, ipak se potežu kroz dokumentarac nenametljivo ozbiljna pitanja o degradaciji društva, instant publici koju sve manje zanima sadržaj i kultura, te sigurno sve prisutniji besmisao unutar poriva da se netko bavi književnošću. Nikica Marović smatrao je kako Špoljar/Svirac zaslužuje pažnju i nije pogriješio snimanjem ovog filma. 

    <em>Nestali bez traga</em>, red. Andreas Hartmann, Arata Mori, Njemačka, Japan, 2024.

    Nestali bez traga, red. Andreas Hartmann, Arata Mori, Njemačka, Japan, 2024.

    Andreas Hartman i Arata Mori snimili su dokumentarac prilično zanimljive tematike, iako sam s obzirom na temu očekivala više, što je možda nezahvalno ustvrditi, jer je realno korektno napravljen.

    Naime, tijekom devedesetih usred ekonomskog sloma u Japanu su se pojavile tvrtke specijalizirane za „noćne selidbe“. Ako netko želi nestati, započeti život s novim identitetom, te tvrtke bi mu to omogućile. Dokumentarac prati vlasnicu jedne takve tvrtke, privatnog istražitelja koji traži nestale osobe, majku koja traži nestalog sina te nekolicinu nestalih, a nestali nestaju baš svaki dan u Japanu i visoke su brojke prijavljenih policiji. Ljudi odlučuju nestati iz različitih razloga. Ponekad su žrtve zlostavljanja i loših obiteljskih situacija, ponekad su to vlasnici tvrtki koje su propale zbog dugova. Njihove priče nisu lagane za probaviti. Neki od njih se ipak jave poznatima iz starog života, ali većina njih ne želi biti pronađena.

    Nekako mi se najviše usjekla priča Sugimota, koji je imao obiteljsku tvrtku, ali zbog dugova ju je morao zatvoriti. U Japanu vladaju drugačiji svjetonazori; njima je sramota valjan razlog za počiniti samoubojstvo – ako pogriješiš, doslovno se možeš ubiti i nitko ne bi ni trepnuo. Ne mogu se uživjeti u takav egzistencijalan grč, ma koliko inicijalno imao pozitivne pobude, jer ljudi su ipak samo ljudi. Nije dovoljno što smo nesavršeni i često u teškim okolnostima, smatram kako ne bi morali u 21. stoljeću još proizvoditi sami svoju nesreću dodatno. Međutim, kulturološke razlike su takve kakve jesu i često dovode do bizarnih situacija i sudbina. Sugimoto nije imao snage da se ubije, kako sam priznaje, nego je umjesto toga odlučio nestati iz života svoje supruge i djece te čitav život posvetiti tome da vrati dugove obitelji i poslovnim suradnicima kako bi spasio svoju čast. Shvaćajući koliko je boli morao uzrokovati njegov nestanak, pogotovo kod djece, kojoj se kasnije odlučio javiti i uspostaviti s njima kontakt, žao mi je što ne postoji za njih prihvatljiviji način nego toliko drastičan način nestanka kako bi riješili stvari. Ponekad mi se taj nestanak i preuzimanje novog identiteta čini kao jedina logična stvar, kao u slučaju jedne djevojke. Ona priznaje kako je odrastala u toksičnoj obitelji koja ju je maltretirala, zatim je počela raditi i šef ju je ubrzo maltretirao, pa nekako nije čudno u takvim slučajevima željeti pobjeći i ponovo izgraditi život iz početka. Iako je zahvalna zbog te mogućnosti, ujedno je i nesretna, jer je svjesna kako njezine vršnjakinje uglavnom imaju muža i djecu i dobro obrazovanje, a ona je bila prisiljena prekinuti obrazovanje, a o vlastitoj obitelji čini joj se kao da samo može sanjati, čemu je prilično bolno svjedočiti, jer odaje dojam izrazito nježne i skromne osobe.

    <em>Sretni kamperi</em>, red. Amy Nicholson, SAD, 2023.

    Sretni kamperi, red. Amy Nicholson, SAD, 2023.

    „Live. Laugh. Love.“, stajalo je kao hipijevski natpis u kamperskom naselju. Lako je snimiti dokumentarce s gorućim političkim temama ili spektakularnim lokacijama, ali mislim kako je najteže snimiti jedan ovakav, koji donosi jednu univerzalnu ljudsku priču bez specijalnih efekata. Redateljica Amy Nicholson prije projekcije zamolila je publiku da bude otvorena uma, a nakon projekcije izrazila zabrinutost koliko će se film shvatiti ili izgubiti u prijevodu. Međutim, univerzalne stvari teško se gube u prijevodu, a rušenje stereotipa odmah pada u vodu. Uz obalu Virginije postoji naselje kampera gdje ljudi provode svoje ljetne mjesece u blizini vode, prekrasne prirode, zalaza sunca i mira. To su ljudi koji ne prakticiraju slowliving, nego ga utjelovljuju, svaka osoba na svoj način. Susjedi ovdje njeguju stvarna prijateljstva, međusobno si pomažu, ali i rade jedni drugima sitne nestašluke kako bi začinili svakodnevnicu, zajedno slave rođendane, obljetnice, organiziraju tulume, zajedno igraju društvene igre, blaguju hranu i ispijaju kavu. Otkrivamo drugačije lice Amerike, Amerike koja mi se sviđa, jer su stanovnici ovog kampa prepoznali vrijednost života u prijateljstvu i njegovanju obiteljskih odnosa. Ovdje izostaje otuđenost i prevladava prihvaćanje usprkos različitosti. Sve zvuči kao naivna idilična utopija, no kadrovi potvrđuju kako je ovo zaista neka vrsta utopije. Iako su kamperi ovog naselja pronašli svoj način da budu sretni i vode ispunjen život, od početnih kadrova je nagovještena drama. Nažalost, njihov raj je prodan, pripremaju se za deložaciju i prisiljeni su na selidbu. Svima im je najgori gubitak prijatelja i susjeda.

    Velik je paradoks koji ukazuje kako novac za sreću nije potreban, ili je potreban neki minimum koji će omogućiti pristojan život, ali najviše od svega svatko pojedinačno ima  odgovornost za vlastitu sreću, odnosno zadovoljstvo i način života, ali sreća je teško ostvariva bez drugih ljudi i ispunjenih odnosa s drugima. To je nešto što nema novaca koji može kupiti,  a s druge strane, taj isti novac koji osigurava preživljavanje uništava međuljudske odnose i mjesta za sreću, poput ovog naselja s kamperima, što je jako tužno. Kapitalizam gazi sve pred sobom u svojoj pohlepi, a najgore je što umanjuje dostojanstvo ljudskog života.

    Zanimljiv je taj ciklus što ga prolazi ljudska vrsta kroz svoju evoluciju. Čovjek u početku nije mogao preživjeti bez zajednice. Potom se zajednica razvijala naušrb pojedinca, i tako je trajalo predugo. Sada živimo u vremenima gdje se pojedinac razvija nauštrb zajednice. Nikako da uskladimo individualan razvoj i razvoj grupe, a jednom ljudskom biću za optimalno ispunjen život je potrebno oboje. Stoga mi je čudesno kada postoje gotovo utopijska mjesta poput ovog naselja kampera; podsjećaju me čak na atmosferu dalmatinskog sela odakle sam podrijetlom i jako je teško gledati kako kapitalizam mijenja takva mjesta ili ih jednostavno uništava. Utješna je pomisao kako će taj kamp živjeti u uspomenama ljudi koji su boravili tamo, a uznemirujuća je pomisao što je nerođenoj djeci tih ljudi uskraćena mogućnost da im pruže nematerijalno bogatstvo zbog kojeg život jedino zapravo ima smisla, što im je oduzeta mogućnost da nastave dijeliti sa svojom djecom način života koji ih je izgradio i oblikovao kao osobe, uskraćena im je mogućnost, i to vrlo nasilno, da nastave živjeti slobodom i izborom kakvim žele.

    Na indirektan način, ovaj dokumentarac iako pršti emocijama i pozitivnošću, ali pomalo je i kritika same Amerike, one ružne strane Amerike, u kojoj njezini mitovi o divljini i slobodi sve češće ostaju samo to – mitovi. Da, to je zemlja velikih suprotnosti i problema i ne treba niti generalizirati previše.

    Svejedno je otužno gledati kako kapitalizam umjesto da služi čovjeku, pretvara čovjeka u svog roba i postaje kao sustav sve brutalniji i nezahvalniji.

    <em>Radovi u tijeku</em>, red. Markus Toivo, Finska, 2023.

    Radovi u tijeku, red. Markus Toivo, Finska, 2023.

    Markus Toivo kao mlad redatelj snimio je film za kojeg nije očekivao uopće da će izazvati toliku pažnju. Međutim, nije čudno kako Radovi u tijeku privlači pažnju, jer progovara o nečemu što trenutno muči mnoge obitelji – mnogi očevi samo nešto rade, a gube i ne izgrađuju konkretan odnos s članovima svoje obitelji. U današnjem dobu smo se već naučili živjeti s time da su obitelji disfunkcionalne. Međutim, postoje stupnjevi kada disfunkcionalnosti postaju toksične i stvaraju probleme. Dokumentarac prikazuje Markka, zubara, oca sedmero djece, koji nakon što se vraća s posla nastavlja raditi na izgradnji kuće. Međutim njegovu gradnju prekida lakši moždani udar, nakon kojeg ostavlja obitelj i putuje. Po povratku se vraća i postaje na neki način stranac u vlastitoj kući. Redatelj, najmlađi od braće i sestara, priznaje kako ga se uvijek bojao, iako fizički nikad nije bio zlostavljan. Puno toga nije bilo u redu. Kao dijete nije shvaćao da mu otac od previše posla nema vremena i energije posvećivati pažnju. Bio je dosta povučeno dijete koje su maltretirali u školi. Roditelji su mu se kasnije razveli, no braća i sestre su ostali povezani. Budući da je krenuo psihijatru i počeo se zanimati za transgeneracijsku traumu, njezin učinak i iscjeljenje, redatelj pokušava uspostaviti komunikaciju s ocem. Na filmu svjedočimo distanci i komunikaciji usprkos toj distanci. Također okuplja braću. Očita je nelagoda, jer braća nikako nisu u dobrim odnosima s ocem, a jedan od njih se u potpunosti udaljio. Prilično je tužno promatrati kako je čovjek opsjednut gradnjom kuće a istovremeno gubi osjećaj za ono što čini kuću, jer dom ne čine samo zidovi i besprijekorna ograda od kovanog željeza. Autor je uzeo jaku metaforu i preko nje progovorio o važnosti odnosa, komunikacije, bliskosti i iscjeljenja na izuzetno dirljiv način.

    ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 7. svibnja 2024.

kritike i eseji