Dirljivi momenti i autentičnost malih ljudi
20. ZagrebDox, 14. – 21. travnja 2024.: Yu Grupa - Trenutak sna, red. Darko Lungulov; Bil jedon, red. Hrvoje Hribar; Žurnal 242 – Sunčane pruge, red. Nika Autor; Galeb, red. David Lušičić
-
Yu Grupa - Trenutak sna, red. Darko Lungulov, Srbija, 2023
Iako su prikazani izvanredni glazbeni dokumentarci, primamljiva Mutiny in heaven: Birthay party Iana Whitea, Joan Baez: Ja sam glasna Karen O'Connor, Miri Navasky i Maeve O'Boyle i Grandpa Guru Silvija Mirošničenka, od kojih svaki ima svoju težinu i vrijednost, nekako sam se odlučila osvrnuti na film Darka Lungulova.
Film prati braću Jelić. Redatelj je u šali nakon projekcije filma otkrio kako kada je shvatio da braća pripadaju „staroj gardi“ i neće mu se u potpunosti otvoriti, snimanje dokumentarca, koje je potrajalo čak sedam godina, dobilo je malo drugačiji zaokret. Istovremeno epski i duboko intiman, nevjerojatno i neuobičajeno nježan film, koji se stvarno razlikuje od tipičnih glazbenih dokumentaraca po tome što u svom fokusu ima priču jedne obitelji, život braće, koji njima možda nije neobičan, ali je svakako ostavio neobičan trag na prostore bivše Jugoslavije, a i šire. Sniman je kamerom u sadašnjosti, ali korištene su obiteljske snimke nastale zahvaljujući Super8 jednog od braće koji je bio ponosan što je i na taj način mogao doprinijeti stvaranju ovog filma, što je otkrio u povjerenju Lungulovu na premijeri filma.
Dokumentarac je stavljen u okvire ondašnje povijesne i političke situacije, što mu daje dodatnu vrijednost i mogućnost publici da zaviri u tadašnji način života. Rođeni u radničkoj obitelji, zahvaljujući putovanju roditelja u Italiju, braća dobivaju električne gitare, što je onda bila poprilična novost. Iako je najstariji brat ostavio gitaru, otišao u vojsku i okrenuo se isključivo vlastitom obiteljskom životu, uvijek je bio prisutna podrška Dragi i Žiki i kasnije će njegov sin Petar postati član Yu grupe. Drago i Žika su prvo imali bend Džentlmeni, čak su svirali pred Titom, koji im nije nametnuo cenzuru, što nam se iz ove perspektive čini smiješnom informacijom, ali to nije tada bila jer zahvaljujući Titovom odobravanju, na neki način se dao prešutni blagoslov rokenrolu i drugim muzičarima da se njime bave, a sam rock je nosio sa sobom određene životne stavove. Drago i Žika poželjeli su ići u drugom smjeru, kreativno se sami izražavati i više skladati originalno i stoga su osnovali Yu grupu. Čak i ako nisi fan te glazbe, značaj Yu grupe, pogotovo na ovim prostorima, je nepobitan, kao i utjecaj na kasnije bendove. Zanimljivo je pratiti kroz koje je sve pustolovine grupa prolazila i otkriti neke dosad nepoznate detalje. Dokumentarac svjedoči o usponima i padovima koji su se događali kao nesretne okolnosti. Zapalio im se kombi sa svom opremom, ali najgore je što je brat bio ozlijeđen, vatra mu je opekla nogu i dugo mu je trebalo da se oporavi, što je uzrokovalo prekid sa svirkom. Nitko nije vjerovao kako je nakon tako duge stanke moguć povratak na scenu, međutim Yu grupa se vratila. Nažalost, dolaskom devedesetih, nitko nije očekivao koje će razmjere preuzeti politički sukobi. Yu grupa se nakon toga povukla. Ponovo su počeli nastupati, usprkos privatnoj situaciji Petra, kojemu je sin bolestan. Petar se odlučio odseliti u inozemstvo kako bi mu dijete imalo primjereniju liječničku skrb. Obitelj se razdvaja ni ne sluteći kako će se ponovo naći u kompliciranoj situaciji, ne svojom niti ičijom krivnjom, nego će se naći usred krize i proglašene epidemije korona virusom. Iako film završava obiteljskim okupljanjem i snimkom koncerta, sve se čini krhkije od leptirovih krila koji je uletio i izletio iz neke čudesne šume i upravo se probudio. Općenito takav dojam ostaje kada se pogledaju dokumentarci o umjetnicima, ali zbog prizemne nježnosti i povezanosti koja vlada među njima, dokumentarac, iako završava sjetom, ne završava tužno. Jer, mnogi su se bendovi raspali jer su njihovi članovi ostali posvađani i prestali komunicirati, a mnogi i svojom glazbom nisu postigli ništa ili vrlo malo iz različitih razloga. S Yu grupom ništa od toga nije bio slučaj, međutim zaista su se našli u žrvnju povijesnih okolnosti koje im nikako nisu išle na ruku.
Bil jedon, red. Hrvoje Hribar, Hrvatska, 2001
Autorska večer ovog ZagrebDoxa posvećena je Hrvoju Hribaru. Studirao je i diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost, te filmsku režiju na ADU. Prvi zapaženi rad mu je antidokumentarac iz 1987. Prestanite jesti, 1994. dobio je Oktavijana za kratki igrani film Between Zaghluh & Zaharias, a istu nagradu osvaja i 1997. za Pušku za uspavljivanje, njegov prvi dugometražni uradak s kojim je briljirao na Budimpeštanskom i Pariškom filmskom festivalu. 2001. režirao je seriju Novo doba. 2005. snimio je naš najgledaniji film u hrvatskim kinima Što je muškarac bez brkova?. 2011. postaje ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, krovne udruge za nacionalnu kinematografiju. Pomalo skroman, duhovit, odgovarao je te večeri na pitanja moderatorice.
Spletom okolnosti dokumentarac je odlučio snimati na Visu, odakle djelomično vuče podrijetlo. Radnja dokumentarca može se sažeti u jednoj rečenici: pripovijeda priču o komiškom ribaru koji je odlučio ostvariti svoj podvig, o ribaru koji je isplovio na more u želji da ulovi gofe mrežom, što se inače ne radi, a vratio se u luku kao kralj, jer je uspio. Međutim, jedna rečenica ne može dočarati važnost ovog filma, koji je uspio zabilježiti ne samo donkihotovski podvig simpatičnog ribara, nego je uspio zabilježiti duh i mentalitet otočkog mjesta koje, kao što znamo mi iz Hrvatske, živi uvijek nekako posebno po svojim pravilima, svojim životom, tipično za našu obalu. Bil jedon je snimljen 2001. i pomalo je odskočio od uhodanih pristupa dokumentarnog filma, kako je upozorila moderatorica autorske večeri Diana Nenadić, referirajući se na činjenicu kako je Hribar u ovom filmu napravio hibrid dokumentarnog filma s ubačenim elementima igranog filma, prije nego što je to postala toliko česta metoda.
Usudila bih se primijetiti kako film obiluje dirljivim momentima i svjedoči o autentičnosti malih ljudi. Ostat će uz mene nekako riječ komiškog ribara, kako mreža može napraviti kuću, ali kuća ne može mrežu. Dokumentarac ima nevjerojatnu dinamiku. Također se zbiva u nekakvim imaginarnim krugovima, jer klinci koji se u početku podrugljivo smiju ribaru i kažu da ako će ovaj uloviti gofe na mrežu, onda će oni postati ptice te poletjeti, na kraju filma jedan od klinaca leti na zmaju. Hribar je u razgovoru spomenuo kako mu je izuzetno drago što je u kadar upao mobitel i još dva detalja po kojima se dokumentarac može vremenski pozicionirati. U suprotnom, mogao bi djelovati kao i da je snimljen šezdesetih ili u bilo koje drugo vrijeme. Izvrsno je odabrana glazbena podloga u filmu, od dalmatinskih klapa do Bambi Molestersa. Hribar je otkrio kako su svi s otoka Visa rado sudjelovali u snimanju dokumentarca, čak i načelnik koji je glumio načelnika i kako je kod lokalnog pjesnika naručio pjesmu i čovjeku isplatio honorar. Tu večer Hrvoje Hribar je ispričao mnogo toga zanimljivog, a prisutni u kinodvorani su doista uživali u pustolovini malog čovjeka.
Žurnal 242 – Sunčane pruge, red. Nika Autor, Slovenija, 2023.
Nika Autor je multimedijalna umjetnica s čijim radom sam se susrela lani na Subversive film festivalu, u sklopu kojeg je imala izložbu Crvene šume vezano uz imigrante. U dokumentarcu Žurnal 242 – sunčane pruge, jasno se vidi njezin autorski potpis.
Početni kadrovi dokumentarca smješteni su u prekrasnu prirodu uz naraciju glumice koja spominje među ostalim kako nam prošlost može izgledati kao znanstvena fantastika. U prirodi se gubi osjećaj za vrijeme, ali ona uspostavlja odnos od početka arhivskim fotografijama koje pažljivo polaže na određena mjesta i počinje pričati priču koja se nama danas stvarno može činiti bizarnom, povijesnu priču o tome kako je izgrađena pruga Šamac-Sarajevo. Pruga je nastala 1947. zahvaljujući mladim ljevičarima za samo sedam mjeseci. Tada su je gradili mladi ljudi puni nekog optimizma nakon poratnog razdoblja u nadi kako dolaze bolja vremena i njima je film posvećen. Međutim, nije sve išlo onako kako su se nadali, jer je u devedesetima pruga oštećena a posljednji vlak je tom dionicom puta prošao 2011. Danas je ta pruga često povezana s migrantima kojima predstavlja put do Europe. Omladinske radne akcije su bile uobičajene u ondašnjoj Jugoslaviji i danas je teško zamisliti da bi mladi ljudi radili tako nešto. Malenu epizodu iz povijesti Nika Autor oživjela je na potpuno svoj način i ostavljajući poetičan dodir. U svakom slučaju može nas veseliti razvoj nje kao umjetnice i njezin idući redateljski projekt.
Galeb, red. David Lušičić, Hrvatska, 2024.
Osobno me jako privukao ovaj dokumentarac zato što me pomalo zanimaju brodovi. Na temu Galeba su već snimani dokumentarni filmovi. Galeb je brod kojeg su izgradili Talijani. Galeb je bio brod predsjednika Tita kojeg je koristio od 1950-tih do svoje smrti 1980. Brod je odigrao presudnu ulogu u promoviranju pokreta nesvrstanih i ideje mira između istočnog i zapadnog bloka za vrijeme hladnog rata. Međutim, ovaj dokumentarac se više bavi činjenicom kako je to ujedno bio i školski brod za obuku mornara (na kojeg istini za volju nije mogao doći baš svatko). Miješaju se kadrovi onda i sad, uz pomoć arhivskih snimaka daje se uvid u prošlost, a sadašnjost prikazuje brod koji prolazi kroz radove i rekonstrukciju. Narator je ujedno bivši oficir na brodu, što pruža osjećaj dodatne autentičnosti, upoznaje nas kroz priču s načinom na koji je brod živio i kako je posada sve sama radila. Bili su mornari, ali su ujedno bili pekari, slastičari, majstori, čistači i sve što je bilo potrebno da bi stvari funkcionirale, a iako su mnogo radili, imali su i vremena za opuštanje. Tito se spominje usputno: kad je bio na palubi, jeo je što je jela?, te se opovrgavaju smiješne glasine o krevetu s baldahinom; kad je bio na brodu, posada je svejedno nastavljala živjeti uobičajenim rasporedom koji je uključivao visoku razinu discipline i organiziranosti. Povremeno se ubacuju snimke pravih galebova na pučini, u luci i brodu, ponekad se može činiti kao da su te ptice sporedni glumci i žive maskote koje pojačavaju ambijentalni ugođaj. Definitivno mi se sviđa montaža u filmu, jer je njome postignut zanimljiv ritam uz neizostavan zvuk koji kao da hipnotizira. Cijelo vrijeme je prisutan zvuk broda koji se kreće, stoga i sam gledatelj ima osjećaj kao da je na putovanju. Redatelj David Lušičić ostvario je zanimljiv film i dao jednu drugačiju perspektivu na Galeba. Drago mi je da se na ovaj način ostvaruje i pokušaj valoriziranja baštine i povijesnog nasljeđa, te se čini na osvještavanju njezine važnosti. U mnogim zemljama određena imena brodova poznata su diljem svijeta, nalaze se u turističkim brošurama, pretvoreni su u muzeje ili nešto drugo, željena su destinacija. Stoga mi je uvijek tužno vidjeti zapušteni brod, a drago kada se počne obnavljati s nadom kako će pronaći svoje mjesto i u sadašnjosti.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 6. svibnja 2024.