Potraga za humanošću i toplinom
20. ZagrebDox, 14. – 21. travnja 2024.: Svilene niti, red. Michelle Keserwany; Ne komunističkoj kosi, red. Bo Wang; Au revoir, mopsi, red. Brett Allen Smith; Monogamija, red. Ohad Milstein
-
U bogatom programu ovogodišnjeg ZagrebDoxa, jedino je bilo teško odlučiti koje dokumentarce pogledati. Zastupljeno je mnogo naslova različitih vrsta dokumentarnog filma: biografskih, glazbenih, kontroverznih, onih koji ocrtavaju stanje stvari, hitova festivala, green Doxa, happy Doxa, teen Doxa, factumentaraca, moj naj Dox i majstora doksa. Osim što prati zbivanja na aktualnoj političkoj sceni, prati pitanja koja jačaju svijest o ljudskim pravima, te valoriziranja povijesnih događaja koji su ponekad zanemareni, a ponekad ih treba ponovo istražiti. Smatram da je dvadeseti ZagrebDox najviše obilježila potraga za humanošću i toplinom. Kao zajednički nazivnik jubilarnog izdanja festivala nimalo suptilno, ozbiljno se provlači pitanje iscjeljenja – bilo da je riječ o individualnoj potrazi, o liječenju transgeneracijske traume, propitivanju prostora mogućeg iscjeljenja i napretka za društvo u cjelini preko pojedinačnog suočavanja s vlastitim povredama. Iskreno, smatram to zanimljivim i posebno važnim s obzirom na okvire u kojima se trenutno nalazimo: kapitalističko usmjeren svijet u kojem živimo, svijet suprotnosti i socijalne nejednakosti, pacifizam koji se tretira kao naivan stav (i što je najgore, na najboljem smo putu da postane neodrživ i infantilan stav, odnosno samo filozofski san), sveukupnu nemirnu i alarmantnu političku situaciju, nikad teži život za pojedinca koji želi biti autentičan. Stoga smatram na neki način dirljivim što festival osobitu pozornost posvećuje pitanju iscjeljenja, koje se provlači u svim kategorijama ovogodišnjeg Doxa, osvješćujući kod svojih gledatelja odnose uzroka i posljedica od osobne razine do razine zajednice. Dokumentarni film je posebna vrsta filma. Može širiti vidike i ukazati na točno određene točkice, može omogućiti putovanje kad se ne može putovati, može otkriti razloge za novo putovanje. Od malih nogu sam se voljela dizati rano ujutro i gledati dokumentarce. Mogu biti zahvalna što postoji ovakav festival u mome gradu, čija kvaliteta ne opada s godinama rada. ZagrebDoxu mogu poželjeti sretnu obljetnicu i poželjeti još mnogo godina rada i zanimljivih programskih knjižica u kojima ne znaš što bi odabrao i pogledao.
Svilene niti, red. Michelle Keserwany, Noel Keserwany, Francuska, Libanon, 2023.
Potrebna je izuzetna promišljenost kako bi se u dokumentarcu od trideset minuta stvorili toliki slojevi. Michelle i Noel Keserwany pažljivo su tkali niti prateći sudbinu dvije protagonistice podrijetlom s Bliskog Istoka, Asmu i Sarah, koje osim činjenice da zajedno rade u restoranu u Lyonu, naizgled i nemaju previše toga zajedničkog. Atmosfera filma je obojana pomalo i poetskim načinom pripovijedanja. Početak priče je u prošlosti i isprepliće se sa sadašnjosti. Proizvodnja svile premjestila se u Libanon nakon što su Francuzi investirali u izgradnju tvornica, čije su radnice bile tamošnje žene koje su nepismene potpisivale ugovore o radu, radu do smrti, zbog čega su dobivale i nadimak „tvorničke djevojke“, a posebno su se cijenile maloljetne djevojčice zbog rada malih ruku. Tim ženama je to bio uopće prvi izlazak iz obiteljskog okružja. Zbog neprekidne buke strojeva nisu mogle niti razgovarati, ali to ih nije spriječilo da u groznim uvjetima sklapaju prijateljstva koja spašavaju dušu. U sadašnjosti Asma i Sarah su dvije mlade žene različitog senzibiliteta, temperamenta i potpuno različito reagiraju na život u novom gradu. Jedna se prividno ne boji ničega, osim samog straha i oslobodila ju je pomisao kako dolaskom u Lyon može otkriti i izgraditi novu sebe, dok se druga boji svega, ne može se opustiti, osjeća krivnju i težinu. Jedna od njih odlučuje kupiti pritiskom na ekran mobitela crvenu svilenu košulju kakvu nisu mogle kupiti radnice u onim tvornicama, svilu koju su proizvodile cijeli život. Lyon je kao grad bio poveznica u prošlosti s njihovom domovinom iz koje se izvozila svila. Spletom okolnosti rada u restoranu, Astma i Sarah se zbliže, a kroz zajedničku šetnju sadašnjim Lyonom, provlači se stara misao o tome kako postoje prijateljstva koja spašavaju dušu.
Pametno napravljen dokumentarac već od prvih slikovitih kadrova. Dokumentarac koji ukazuje kako globalna politička situacija utječe na život pojedinaca, često vrlo nemilosrdno, jer ljude najčešće motivira preživljavanje kojim smo uvjetovani, a ne ispunjenje svog potencijala koje je često onemogućeno uslijed povijesnih i kulturoloških prilika. Međutim, u ljudskom kodu je zapisana potraga za nečim boljim. Na poseban način dokumentarac progovara o eksploataciji ženskih radnica i svjedoči o brojnim nesretnim anonimnim životima. U prošlosti je eksploatacija bila brutalna na primitivnoj razini, međutim ni danas nije ništa manje strašna. Postala je samo sofisticiranija, iako na nekim lokalitetima ni danas ne manjka surovosti. Usred vlastite migracije i egzistencijalnog statusa koji uključuje ranjivost i nestabilnost, dvije mlade žene nalaze utjehu, solidarnost i razvijaju prijateljstvo. Ponekad je povezanost, bliski odnos i komunikacija sve što imamo, i možda jedan od razloga zašto vrijedi živjeti. Međutim pravo prijateljstvo ne služi kao bijeg nego nas približava samima sebi i otvara za drugoga, čineći nas boljom osobom. Iz svakog odnosa rastemo, svaki odnos ima potenciju da nas upropaštava ili spašava. Ponovno dolazimo do zabilježene krhkosti ljudskog postojanja dokumentiranog u ovom filmu, koji nas čini ranjivim u shvaćanju koliko smo daleko od utopijskog sna o izgradnji boljeg svijeta gdje egzistencijalna pitanja nikome nisu ugrožena. Svilene niti osvaja također određenom metaforičnošću, jer krhkost ljudskog života je u skladu sa zahtjevnim uzgojem dudovog svilca i prekrasnim nitima bogate svile. Potrebni su posebni uvjeti kako bi dudov svilac proizveo niti svile. U drevna vremena, žene su čak nosile između grudiju dudov svilac, jer je tamo idealna temperatura za njihov razvoj. Potrebni su također posebni uvjeti kako bi jedan ljudski život mogao procvasti i razviti se u svim segmentima. Vrijednost Svilenih niti nisu samo paralelne niti, poetski jezik, prekrasna fotografija, niti tema, nego raskoš koja se nalazi i može iščitati u svim tim slojevima unutar samo trideset minuta filmskog trajanja.
Ne komunističkoj kosi, red. Bo Wang, Nizozemska, Hong Kong, 2023.
Dokumentarac koji je zapravo ghost story i može biti prilično zbunjujuć za zapadnjačko poimanje svijeta. Odvodi nas u Hong Kong koji je funkcionirao kao prolaz između Maove Kine – najvećeg izvora zaliha kose, i nezasitnog zapadnog tržišta za perikama. 1960-ih perike su bile četvrti proizvod po važnosti u izvozu Hong Koga i njegovoj brzoj industrijalizaciji. Priča polazi od embarga Sjedinjenih Američkih Država na trgovinu kosom, poznatu kao „zabrana komunističke kose“. Iako je to pokretač priče, glavna priča počiva na urbanim legendama, koje opet pričaju radnice u tvorničkim postrojenjima jedne drugima na starim snimkama prilikom izrada perike, legende kako su se uz perike vezali duhovi pokojnih žena i otkrivale na taj način njihove mučne priče. Jeziva atmosfera pojačana je tim snimkama unutar snimki. Pokušava se dati legitimitet toj teoriji uz pomoć nekih znanstvenih istraživanja, kako kosa zadržava i reagira na zvuk i moguće da zadržava svijest, da bude poveznica s onim nečim između, jer nakon naše smrti ne prestaje rasti i slično, što mi osobno djeluje poprilično nedovoljno istraženo i nategnuto, i trebalo bi mnogo ozbiljnije i detaljnije istražiti takve stvari. No istočnjačka kultura je drugačija od naše zapadnjačke. Koliko je drugačija, može se naslutiti iz ovog dokumentarca, koji mi nekako uslijed svega odgledanog na ZagrebDoxu, moram priznati, i nije bio nešto osobito.
Au revoir, mopsi, red. Brett Allen Smith, Italija, Danska, 2023.
Kratak dokumentarac koji kombinira snimke, animaciju i telefonske pozive. Tehnički je zanimljivo napravljen. Pred gledatelja iznosi svu ranjivost ljudskog sjećanja. Nečeg se uopće ne moramo sjećati, ili možemo imati lažno sjećanje, ili krivo sjećanje. Neki događaj za nas može imati važno značenje, a objektivno to uopće ne mora biti značajno. S druge strane, postoje sjećanja koja nas određuju i izgrađuju kao osobe kakve jesmo danas. Redatelj Brett Allen Smith je svega toga svjestan. Pokušavajući rasvijetliti kroz razgovore s majkom i sestrama događaje oko smrti svoja dva kućna ljubimca, dva mopsa, istovremeno snimajući vlastitog sina i psića, propitivanjem i povezivanjem pokušava iscijeliti sebe i naći odgovor na pitanje koje je pravo sjećanje. Usprkos slatkoj animaciji mopsa koji trči po velikom platnu, paralelno s pitanjima koji usklađeno pokušavaju rekonstruirati stvarnost, usprkos uspjehu da rekonstruira vlastiti traumatski događaj koji ga je obilježio kao osobu, redatelj nas na kraju ostavlja izuzetno uznemirenima, jer tijekom telefonskog poziva majka je očito odbila daljnju suradnju i razgovor, uskraćujući ono što nam je kao ljudskim bićima neophodno: bliskost i povezanost, mogućnost da se možemo osloniti jedni na druge, jer nismo samo pojedinci nego i bića zajednice, i neovisno o dobi, imali 5, 10, 15, 25, 35 ili više godina uvijek nam je zapravo potrebno isto. Uznemirujući glas koji ponavlja mama, s time nas Smith ostavlja u sjedalici kinodvorane i pitanjem kakvo sjećanje mi želimo biti drugome, te koja su nama važna i koja su nas formirala kao osobe. Velika je važnost prošlosti, ona utječe na to tko ćemo biti i s čime ćemo se kao pojedinci morati boriti, ali istovremeno dokumentarac iz sitnice, vlastite životne epizode ukazuje kako se bitno osloboditi prošlosti koja nas sputava suočavajući s njom i na taj način, prilično osoban, ovaj kratki dokumentarac nije niti malo infantilan i nedužan.
Monogamija, red. Ohad Milstein, Izrael, Njemačka, 2023
Izuzetno zanimljiva priča koja se lovi ukoštac s temeljnim pitanjem monogamije, može li se zadržati ona iskra i bliskost u dugim vezama.Od početka priče, kamera prati majku u uobičajenoj šetnji i obilasku trgovina. Osim možda iskričavo odjevene žene u starijoj dobi, koja djeluje tužno i jedino djeluje zadovoljna odabirom ružičaste kape za takav sunčan dan, ne znamo što se skriva pod površinom. Otac nas pušta u unutrašnjost njihovog doma i ukazuje na problem: majka je šopingholičarka do te mjere da su odjeća i obuća preplavili kuću, čak su i kuhinjski elementi puni majica. Za razliku od majke, on popravlja sve, čak napuknutu limariju na automobilu lijepi izolir-trakom i štedi na svemu. Toliko štedi da se redatelj prisjetio, kada je bio mali, živio je u uvjerenju kako je siromašan, iako to nije bio. Stare fotografije otkrivaju duboku bliskost koju su njegovi roditelji imali kao par, intimnost koja se ugušila. Paralelno s njihovom pričom, redatelj započinje dijalog o istoj temi sa svojom ženom, koja tvrdi kako je teško zadržati iskru te kako ljudi moraju biti kreativni i potruditi se da je održe. Njoj je seksualnost jedno a veza nešto drugo, te predlaže da začine vlastitu vezu odnosno da nađu partnericu za seks utroje, na što on pristaje. U presudnom trenutku, kada majci postaje prebolno suočavati se s vlastitim unutarnjim prostorima, želi odustati od pojavljivanja u dokumentarcu, pa je prisiljen angažirati glumicu. Izmjenjivanje parova daju dinamiku i određen ritam filmu, koji se naruši u trenutku kada glumica pokušava komunicirati ocu osjećaje majke, a ova se vrati iz svoje šetnje i zatekne ih u emotivnom trenutku. Majka se vraća u dokumentarac, te dvoje ostarjelih supružnika započinju iskren i otvoren dijalog nakon dugo vremena i približavaju se jedan drugome. Otac joj iz šale čak daruje zvono, s kojim ona kad zazvoni, njemu stavlja na znanje kako se osjeća usamljeno. Paralelno s time mlađi par je napravio trojac, shvaćajući kako različito doživljavaju to iskustvo, te imaju osjećaj kako su metaforički zagrizli u onu jabuku koja izgoni iz raja i unosi nemir. Stariji par s nelagodom priznaje kako nisu bili vjerni jedan drugome, ali im vjernost nije bila bitna za njihov odnos. Na kraju dokumentarca događa se neka suptilna katarza i pomirenje roditelja kroz rekonstruiranje starih fotografija. Duhovit je i kraj nakon kraja, jer otac na cesti prodaje za pedeset šekela majčine markirane tenisice.
Međutim, ostavlja gledatelja s pitanjem koliko je to stvarno. Osjećaj za bliskost uopće nije moguće postići sa svakim. Svatko od nas se mijenja i sve se oko nas mijenja. U ovom dokumentarcu, iako je konkretna priča, čini mi se pomalo pojednostavljen prikaz i osvrt na temu intimnosti, iako je film divan, dirljiv i suptilno duhovit. Većina ljudi traga za partnerom ili sanja o braku, međutim kada se to napokon dogodi, nitko ne može biti pripremljen na teret života udvoje, ma koliko god bio/bila kvalitetna, dobra osoba. Stoga svaka čast redatelju Ohadu Milsteinu što je uopće poželio snimiti ovakav dokumentarac i uhvatiti se ukoštac s životnim pitanjima i opredjeljenjima na jedan vrlo human i prizeman način. Vrijednost intimnosti leži upravo u činjenici što se njezin nastanak ne može prisiliti, ona je spontana i gradi se postupno, a previše je toga vrlo lako može urušiti. Akteri ove priče pronašli su neki svoj optimalno zadovoljavajući put da zadrže intimnost i to je u redu, a svakog od nas mogu potaknuti da postavimo vlastita pitanja o spomenutoj temi i zauzmemo vlastiti stav.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 5. svibnja 2024.