Film o ljudskoj biti – potrebi za istraživanjem i srećom

Bijeli dijamant (The White Diamond), red. Werner Herzog, Njemačka, Japan, Ujedinjeno kraljevstvo, 2004.

  • Werner Stipetić Herzog jedan je od najvećih živućih filmskih autora današnjice. Najneobičniji, najznatiželjniji i najbizarniji lik filmske europske elite snimio je mnoštvo igranih ali i dokumentarnih filmova. Ja sam ga otkrila gledajući njegova remek-djela u biranim ciklusima nacionalne dalekovidnice HTV-a, u nježnim, skoro maloljetnim godinama. 

    Njegovi Nosferatu, Fitzcarraldo, Tajna Kaspara Hausera, Woyzek i Aguirre tako su mi se usjekli u nevini razum i bezumlje da sam ga davno proglasila jednim od najdražih mi redatelja. Njegova količina ludosti graniči s količinom genijalnosti – tik su jedno do drugog, a onaj tko nije gledao barem jedan njegov film, ostao je zakinut ne samo za umjetnički nego i životni doseg. 

    Njegovo nemoguće neprijateljstvo/prijateljstvo s legendom njemačkog filma Klausom Kinskim osvjedočeno je i na celuloidu Moj najdraži neprijatelj, u kojem je opisana ta neraskidiva i posebna glumačko-redateljska veza osvjedočena u brojnim filmskim remek-djelima.

    Kugom okupana vampirijada, brod koji je u stanju prijeći brdo, divljak koji postaje džentlmen, najpoetičnije ubojstvo na filmu te konkvistadorska svakodnevica, sve je to oslikano u prekrasnim igranim remek-djelima majstora Herzoga. 

    No tu je i ne manje znatan i bitan Herzogov opus dokumentariste sa sjajnim zvučnim naslovima poput Grizli mana (čovjek vs. surova priroda), Meeting Gorbačov, U provaliju (dokumentiranje osuđenika na smrt), Špilja izgubljenih sjećanja (jedinstven 3D pothvat), Susreti na kraju svijeta, već spomenuti Moj najbolji neprijatelj te film kojeg ću sada predstaviti – Bijeli dijamant. 

    Bijeli dijamant je kao i većina Herzogovih filmova (izuzevši neke slavne promašaje poput Kraljice pustinje s Nicole Kidman) filmski dragulj aka dijamant. Sama postavka je herzogijanskog tipa: snimiti neobičnog, reklo bi se – sumanutog, pojedinca koji na granici ludila vrši nemoguću ili ipak moguću misiju. 

    Film snimljen prije točno 20 godina, na trenutke djeluje kao da je sniman dronom, no nije.  Prati znanstvenika Grahama Dorringtona koji je opsjednut letjelicama i lebdenjem u zraku. Kao mali želio je napraviti raketu, no ona mu je eksplodirala u ruci te je ostao bez dva prsta. Bezprstićev vječni san je usavršiti neslavnu letjelicu cepelin (ploveći brodovi u obliku cigare koji su se u 20.stoljeću koristili za prekooceanska putovanja sve do velike tragedije Hindenburga, kada su se prestali proizvoditi). Velika mana cepelina bila je u njihovoj masivnosti i sporoj pokretljivosti. Dorrington želi sagraditi manji i kompaktniji model koji bi se lakše kretao i bio u obliku balona. Na tome radi gotovo cijeli život. Njegov i Herzgov sumanuti plan je istražiti prirodu oko vodopada Kaieteur (šest puta većeg od Nijagarinog) u Gvajani (jedinoj britanskoj koloniji u prostoru Južne Amerike). Oko vodopada su prašume s raznolikom i bujnom životinjskom i biljnom vegetacijom. Iguane, mnogoprste žabe, raznoliko gušterje, zmijetine debelih oblika, sve to vidimo u takvim krasnim snimateljskim scenama da nam zastaje dah i pitamo se izgleda li tako šaroliko i dubinsko putovanje na LSD-ju. 

    U samom početku pokušaj letenja Dorringtona i Herzoga je nemoguć, smeten, nepripremljen, blesav i nespretan. Pokusni let završava mnogobrojnim havarijama, no dvojac se uspijeva spustiti na zemlju. Mic po mic, ono što se činilo nemogućim, postat će dosanjani san. Dorrington će od ljepote viđenog iz balona cepelina kao dijete plakati. Herzog će raditi ono što najbolje zna – snimati. 

    Slap krije prolaz u druge svjetove, nama neotkrivene, svjetove u koje vode jata ptica piskavica kao neki nabrijani nagovještaj raja zemaljskog. Je li Dorrington okusio raj na zemlji? A tek naš slavni Herzog? Mislim da jesu, no nama su ga prešutjeli.  

    Brojni lokalci obogatiše Herzogovu pustolovinu: oštroumni i senzibilni Mark Anthony Yhap koji sanja izgubljenu obitelj te cepelinom skupa sa svojim živahnim pijetlom želi otputovati u Europu po njih; mladac koji na stijeni uz gigantske slapove pleše najepohalniji i najdirljiviji moonwalk kojeg se ni sam Jackon ne bi postidio; djeca koja ne razumiju što vide – njima je cepelin čudnovata sprava koju ignoriraju jer to jednostavno ne mogu shvatiti (nije li ono neshvatljivo u isto vrijeme i nepercipirajuće?). Vlasnik živahnog alfa pijetla uspoređuje cepelin s rijetkim bijelim dijamantom koji se iskapa u Gvajani, i tada – stop, sve je rečeno. Dok plutaju nad beskonačnim prostranstvom gvajanske prašume i snimaju halucinatorne prizore, naš dvojac bilježi ne samo neku tamo egzotičnu fantazmagoriju, oni bilježe ekskluzivne i uzbudljive trenutke življenja, a ja samo trljam oči skupa s ostalim gledateljima i zahvaljujem dugovječnom 20-godišnjem ZagrebDoxu. Hvala im na ovakvom istinski vrijednom filmskom iskustvu doživljenom u udobnom kinu u centru grada, repriznom filmu koji je prikazan još na 1. izdanju istog festivala.

    Vrata percepcije se otvoriše, i sve je tu tako kao što doista jest. Ili nije? Izlazimo polaganim korakom zamućenim od plemenske pjesme (mali je postotak domorodaca u Gvajani, većina stanovništva su uvezeni Indijci i karipski crnci) koja pjeva o postanku, životu, slapu, piskavicama, onostranoj i ovostranoj ljepoti i kraljevstvu tih istih piskavica. 

    Ovo je film na kojem se plače, a usput se pjeva i pleše, film o ljudskoj biti, o ljudskoj potrebi za istraživanjem i ljudskoj potrebi za srećom, a često i tugom. Čemu čovjek stremi, čega se boji, je li smrt konačna? (Dorrington je potresen smrću svog suradnika koji je poginuo u jednom od pionirskih cepelinskih pokušaja.)

    Je li čovjeku suđeno biti ptica? Zašto su uostalom dinosauri ostali na zemlji u obliku malih iguana i sličnih bića da ih gledamo i da im se divimo ili se grozimo? Bojimo li se neuspjeha, bojimo li se uspjeha, zašto plačemo i kada je dosta? Kada je dosta i može li se od raja ovozemaljskog umrijeti? Mislimo da se i Herzog bojao, pa nije snimio piskavičije carstvo. Kada stati, kada odustati? Sve su to legitimna pitanja s kojima nas ovaj najznatiželjniji svjetski filmaš suočava i zato mu beskrajno hvala.

    Dok sam hodala Tkalčićevom polupraznom ulicom i mislila o izbornom danu, na tren sam postala svjesna da sam svjedočila magičnom i transcedentnom iskustvu, celuloidnom doduše, ali onda se upitah – koliki silni individualci neće ni to? Ja sam sretna. Živio Herzog. 

    ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 22. travnja 2024.

kritike i eseji