Najuvjerljiviji predstavnik žanra partizanskog filma

In memoriam: Veljko Bulajić (Vilusi kraj Nikšića, 22. ožujka 1928. – Zagreb, 2. travnja 2024.), crnogorsko-hrvatski filmski redatelj

• 

  Filmske slike dijelom su odrastanja. Barem u naraštaju kojem pripadam. U prvome desetljeću mog života, inicijacija u kino dešavala se u dva paralelna pravca. Ponajprije, kroz prve kino-projekcije u MZ Otokar Keršovani (Švarcova 18), preko špageti-vesterna, iz kojih se sjećam samo imena stanovitog Satane, dok je susret sa spektaklom u onodobnoj Jugoslaviji nužno morao voditi preko velikog filmskog državnog projekta koji se zvao Bitka na Neretvi. Da, Bitka na Neretvi (1969.) svakako je bila veća od života, ali i više od filma. Sjećam se, skupljali smo i sličice iz čokoladica i lijepili ih u šareni album s kadrovima/scenama iz filma. Film sam prvi put pogledao u kinu primjerena naziva – Partizan, na Kvatriću.

  Jest, doista, dok pišem navlastiti nekrolog Veljku Bulajiću, to je odmah i prvo što pada na pamet. Yul Brinner, Orson Welles, Franco Nero, Silva Koščina, Hardy Krüger, Sergej Bondarčuk… Boris Dvornik, Bata Živoijinović, Ljubiša Samardžić, Milena Dravić… sve odreda društvo mrtvih pjesnika ovog filma. Monumentalni film, film-spomenik u posvetu herojskoj i nadljudskoj borbi jugoslavenskih partizana protiv, ne samo okupatora nego i svih (tada nota bene) domaćih izdajnika – ostao je prepoznatljiv i po glazbenoj temi Vladimira Krausa Rajterića i aranžmanu Nikice Kalogjere. O sviti koja je – pored samog maršala Tita – prisustvovala premijeri filma, još se ispredaju legende. Skup, ali (i) Velik film.

  

  No, kako je Veljko Bulajić ušao u jugoslavensku kinematografiju? Ovaj Crnogorac, rodom iz okolice Nikšića, bio je partizansko dijete. Na valu revitalizacije socijalističke kulture, početkom 50-ih, kao mladac bio je poslan na Centro Sperimentale u Rimu. Odande Bulajić dolazi s iskustvom rada s najpoznatijim talijanskim neorealistima, između ostalih i s velikim Vittoriom De Sicom. Zanat kojeg je tamo ispekao bit će vrlo značajnom odrednicom za opis njegovih najvažnijih filmova u karijeri, koja je potrajala više od pola stoljeća. Naime, što? Bulajić će najvjerojatnije u povijesti jugoslavenske, ali i hrvatske kinematografije ostati zapamćen kao vrhunski organizator (Gilić), ali prije svega autor kod kojega realizam u bitnom određuje autorsku poetiku (kvalifikativ autorski kod Bulajića, stoga, ima uvjetan karakter).

  

  Nakon nekolicine kratkometražnih filmova, njegov dugometražni kino-prvijenac odmah je izazvao pozornost, kako kod (stroge?) Yu-filmske kritike, tako i kod gledatelja. Vlak bez voznog reda (1959.) djelo je specifičnog emotivnog naboja. Pripovijest o migraciji seljaka iz iscrpljenog, krševitog i neplodnog kraja Dalmatinske zagore u plodna polja Vojvodine bila je kaleidoskop svakovrsnih ljudskih sudbina, navika i karaktera pod vidom povijesne epopeje poslijeratne Jugoslavije. „Čista životna slika“ (Boglić) mnoštva likova razvijena je suverenim i suvremenim pristupom realističkim detaljima, a uz to, Bulajić je uspio živopisnim licima udahnuti i emociju koja je bila višeslojno strukturirana. Mnogi će reći da je ovim filmom autor umnogome odredio svojevrsni, jugoslavenski nacionalni kino-stil. Iz tog perioda tek je sporedna epizoda s futurističko-distopijskim filmom Rat (1960.) nastala u suradnji s najplodnijim kino-piscem talijanskog neorealizma Cesareom Zavattinijem. Već sljedeće Bulajićevo djelo opet je privuklo pozornost Yu-javnosti. Uzavreli grad (1961.) vrlo je pomno pripremana kino-studija – također nadahnuta neorealizmom – o izgradnji ljevaonice čelika u Zenici. Poslijeratno doba obnove i izgradnje opisano je pripoviješću koja  je u sebi sadržavala svu dramatiku i konflikte nastajanja jednog novog Svijeta. U njemu se kalio i novi, socijalistički čovjek. Ali to nikako nije išlo lako. Po tomu se Yu-film beskrajno razlikovao od propagande staljinovsko-stahanovskih petoljetki.

  

  Socijalistička patetika u okviru ratnog filma kod Bulajića ustanovila se inicijalnim partizanskim filmom Kozara (1962). Ovo je djelo monumentalnog, nacionalnog stila, ali još uvijek u skromnom i nenametljivom izričaju pijeteta velikoj, plebejskoj borbi ruralnog stanovništva za preživljavanje u nemilim ratnim uvjetima. NOB kod Bulajića, prirodno, postaje krajobrazom epa, ali i emocije. Ostajući vjeran i svojim dokumentarističkim počecima, sljedeće godine Bulajić snima dojmljiv i potresan (najdoslovnije) film Skoplje 63 o prirodnoj kataklizmi, ali i beskrajnoj solidarnosti pod egidom životnog bratstva i jedinstva bivše nam države. (Pogled u zjenicu oka /1966./ minoran je film o, inače, izazovnoj temi psihičkog poremećaja pojedinca u ratno-povijesnoj turbulenciji. Nakon toga slijedi već spomenuta, monumentalna Bitka na Neretvi.)

  Sedamdesete će Bulajić obilježiti dvama povijesnim art-tematiziranjima. U umjetničkom smislu, mnogo je manje dojmljiv Atentat u Sarajevu (1975.), koji ostaje u sjeni uspjelijeg i stilski potentnijeg Bulajićeva kino-povratka u zavičaj. Naime, Čovjek kojeg treba ubiti (1979.) o lažnom crnogorskom caru Šćepanu Malom, ostaje gotovo unikatan primjer trash-poetike u žanru povijesnog filma. (Zvonimir Črnko ostvario je ovdje zasigurno najbolju filmsku rolu svog opusa.)     

  

  Mnogi će ovdašnji, hrvatski filmski kritičari, na neki način nastojati revalorizirati Bulajićev možda jedini, prema samoupravnoj stvarnosti, kritički intoniran film. Visoki napon (1981.), međutim, ostaje u tom ambijentiranju daleko benigniji, ali i umjetnički neuspjeliji od recimo, TV-serije Punom parom Klarića i Fanelllija (1978.), koja se bavi sličnim turbulencijama u praksi samoupravnog socijalizma.

  No, Bulajić je ponovno na svom terenu u svom (posljednjem) velikom filmu. Na neki način, Obećana zemlja (1986.) osuvremenjuje tematiku koju je autor uveo svojim spomenutim prvijencem Vlak bez voznog reda. Ovo je djelo na neki način postavilo pitanje: što je dalje bilo s kolonistima na slavonskoj i banatskoj zemlji? U širokom okviru jedne, zapravo, sudske drame, ocrtavaju se brojna razočaranja i prevrtljivost ljudskih karaktera u novonastalim društvenim uvjetima. Scenaristički udio Ive Brešana umnogome je moderirao i klasičniji Bulajićev realistički prosede.  

  Uz Vlak bez voznog reda te Bitku na Neretvi držim ovaj film najvrjednijim u autorskom opusu upravo preminulog doajena jugoslavenske kinematografije. Njegov doprinos novonastalom HR-kinu, minoran je. Treba spomenuti tek vrlo plošan prikaz života Marina Držića iz filma Libertas (2006.), a dugo najavljivani posljednji njegov film Bijeg do mora (2020.) ostao je nedovršen i bez distribucije.

  

  Na kraju napisa, čitatelj će primijetiti da nema nekog kritič(ars)kog opisa, ali niti odmaka od Bitke na Neretvi. Zašto? Jednostavno stoga što dotični naslov predstavlja puno više od nekog, tek filma. Riječ je o signumu ranog djetinjstva autora ovih redaka. Teško mu mogu pristupiti na objektivno valorizirajući način.

  Na koncu, Veljko Bulajić predstavlja drugi pol opusu najvažnijeg HR-kino-modernista s ovih prostora, nedavno preminulog Vatroslava Mimice. Uz radikalno revaloriziranog Fadila Hadžića, oni čine i trojac koji je predstavljao HR-kino-kulturu u okviru YU-kino umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata. Je li Veljko Bulajić bio veliki Autor? Mislim da ne, ali svakako onaj koji je najuvjerljivije utjelovio globalno najpropulzivniji Yu-filmski žanr, dakle partizanski film. U današnjoj Hrvatskoj, to je tim predragocjenija legacija povijesnog sjećanja od kojeg ne smijemo nikad odustati.  

  

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 10. travnja 2024.

Piše:

Marijan
Krivak