Vrlo osoban prikaz gorkog odnosa majke i kćeri
Mala tužna djevojka (Little Girl Blue), red. Mona Achache, Francuska, 2023.
-
Pojava biografskih filmova u svjetskoj kinematografiji donijela je sa sobom veliku popularnost, ali i porast kontroverzi uz koje se nerijetko vezuju nove optike promatranja i stavova u redovima publike i filmske kritike. Promatranje tuđeg života izbliza donosi uvijek mnoga iznenađenja i neočekivane rasplete.Mala tužna djevojka u podlozi je dokumentarnoga karaktera: Mona Achache, francusko-marokanska redateljica predstavlja majku Carole, književnicu i fotografkinju, koja je život skončala samoubojstvom, dok se za igrano oživljavanje lika i djela Monine majke pobrinula Marion Cotillard, zvijezda biografskog filma. I kao što je 2007. briljirala u ulozi Edith Piaf u biografskoj drami/mjuziklu La vie en rose Oliviera Dahana, status zrele glumice opravdala je nastupom i u ovome filmu, trostruko nominiranom za francusku nagradu César.
Obiteljska tematika, s naglaskom na odnos majke i kćeri, predstavljena je dinamičnom montažnom tehnikom – tehnikom kolaža koja na kaotičan način izvlači stare fotografije, nejasna sjećanja i snimke kojima tek treba ponuditi određenu interpretaciju. Kreativno je osmišljen susret kćeri i majčina duha koji ulazi u tijelo Marion Cotillard, a ona u traperice i vestu kakvu je nekada nosila Carole, Parižanka, odrasla u obitelji poznatih intelektualaca. Prerušavanje u majku uspješno je do sitnih detalja – perike, nakita i karakterističnih naočala. Početak filma percepcijski je kaotičan, no čini se kako takva režija savršeno opisuje i tijek Moninih razmišljanja o majci iza koje su ostale mnoge enigme. Monin mentalni grč i nespremnost da pusti majku i njezinu priču da se iskažu pred svijetom, olakšat će pojava glumice Marion s kojom će korak po korak prihvaćati svaku novu faktografiju, video, svaku novu radost, ali i svako novo razočaranje, ljubavni poraz i gubitak iluzija zabilježene u njezinoj ostavštini. U hrpi papira i bujici riječi koje dolaze poput nekog eha, Mona Achache kao da priznaje kako ne zna što bi zapravo sa svim tim reminiscencijama i pomiješanim osjećajima tuge, ljutnje i krivnje. Odabir osobe sa strane, koja izmaknuta može bolje osjetiti stvari i pojave negoli netko involviran u složena zbivanja, ide u prilog istini kako umjetnost vrijedi više od života sama jer mu uspijeva podcrtati smisao i ljepotu. Marion će u živopisnu solilokviju, istaknutom krupnim planom u kojemu gledatelj motri tek oči i pokrete usana, postupno rastvarati majčin lik ulazeći u njezino djetinjstvo, burnu adolescenciju i zrelu životnu dob. Motiv traumatiziranog djetinjstva provlači se kao ključni čimbenik u stvaranju mozaika Monine majke, koja je i sama osjetila disfunkcionalnost u vlastitoj obitelji i iskusila suočavanje sa seksualnim devijacijama tijekom odrastanja. Zanimljivo je umetnuta epizoda o cirkusantu Abdallahu Bentagi (homoseksualcu i ljubavniku Jeana Geneta) i njegovu hodu po rubu, neprilagođenosti i konačnome padu.Ono što stvara i upotpunjuje sliku o Carole u socijalnome smislu, kadrovi su sa snimkama iz svibnja 1968. kad je u Francuskoj došlo do serije građanskih nemira koji su se manifestirali kao demonstracije i opći štrajkovi, odnosno okupacije tvornica i sveučilišta. Cijeli je događaj započeo valom studentskih prosvjeda protiv kapitalizma, konzumerizma i tradicionalnih institucija, vrijednosti i poretka. Ovaj dio u filmu iznosi snagu društvenoga svjetonazora, aktualnoga liberalizma, i njegov utjecaj na mlađe naraštaje i njihov način života. Propitkuje dakako i pojavu dekadencije kao izraza bunta i logičnoga odgovora na sveopću pojavu pesimizma i ateizma koji su se ukorijenili u francuskom društvu nakon Drugoga svjetskoga rata te postali temeljnim krilaticama filozofije egzistencijalizma, čiji je utjecaj bio vidljiv i u znanosti i u umjetnosti onoga vremena. Kroz taj povijesni kaleidoskop prolazi i Mona Achache, korigirajući postupno svoja razmišljanja o majci, opraštajući joj nesvjesne povrede koje su bile okidač za njezine rane traume. Film iznosi tezu o sveopćoj složenosti odnosa roditelja i djece u kojima se neminovno događa ponavljanje naučenih obrazaca ponašanja, a afektivnost se nasljeđuje pa se nerijetko događa da sinovi opetuju očeve grijehe, a kćeri nastavljaju patnju zbog emocionalne nedostupnosti koju duguju majkama. Tako svi postaju žrtve žrtava u nekom smislu.
Marion Cotillard sigurno će biti upamćena po jednom od najduljih filmskih solilokvija, u vrlo upečatljivom i izražajnom kadru koji crpi sve mogućnosti facijalne mimike za hvatanje smisla – ležeći naglas razmišlja o svom ljubavnom životu i svim stranputicama, spominjući se svih ljudi koji su utjecali na njezin život. I premda je montaža Carolina života mjestimice za gledatelja zbunjujuće izvedena, što kontinuirano stvara određenu vrstu gladi za točnom i potpunom informacijom, film idejno ne pretendira doslovno preslikati stvarnost, nego ima odjek psihoterapijskog učinka koji je Moni Achache pomogao da prihvati majčinu osobnost i njezinu odluku da si oduzme život prevladavajući time vlastiti osjećaj gorčine, bijesa i razarajući kompleks manje vrijednosti. Brzom izmjenom kadrova, koji bilježe svu raznovrsnost života, podcrtana je neumitna prolaznost svega ovozemaljskoga, a dvama prizorima – jednim na početku filma i drugim u završnom kadru, dan je okvir unutar kojeg bi se trebala odvijati i analiza njihova odnosa. I dok promatranje kaotične izmjene dokumentarističke građe koja otkriva sve bljeskove Carolina burna života (a i ljudi koji su bili u njezinoj blizini, kao što je pojava Jeana Geneta, o čijem se traumatičnom djetinjstvu stvara slika na temelju nekih biografskih činjenica) i potiče na brzo, nepromišljeno osuđivanje njezina lika, završetak filma donosi smirenje, makar ne i tematsku zaokruženost. Kako je Mona Achache doskočila društveno ukorijenjenom neshvaćanju umjetnika i robovanju predrasudama koje mogu opasno ugroziti život pojedinca, vrijedi svakako pogledati radi ključnoga detalja u finalnome prizoru s kojim i cijeli film zadobiva odgojnu i poučnu notu u vezi s generacijskim nasljeđivanjem određenih obrazaca ponašanja koji bitno utječu na formiranje i razvoj pojedinca. A koliko je bitno okruženje u kojem individua odrasta, efektno se u filmu bilježi u doskočici Jeana Cocteaua na upit što bi prvo iznio da vidi kako kuća gori: „Pa prvo bih iznio vatru!“
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 31. ožujka 2024.
