Bolno seciranje ljudske osamljenosti

Samci (All of Us Strangers), red. Andrew Haigh, Ujedinjeno kraljevstvo, 2023.

• 

  Prije trinaest godina na nezavisnoj filmskoj sceni Andrew Haigh pojavio se s ostvarenjem Weekend (2011), snimljenom u britanskoj produkciji, koje se odmah proglašavalo kao najavom New New Queer Cinema, odnosno pojavom trenda koji je trebao naslijediti aktivistički orijentiran New Queer Cinema iz devedesetih godina prošloga stoljeća te umjesto stilske sirovosti i aktivističkoga pristupa označiti zaokret prema normalizaciji i društvenoj uglobljenosti queer odnosa. Haighovo ostvarenje počivalo je na starom romantičnom klišeju o slučajnom susretu dvoje stranaca koji prerasta u veliku romansu, no problem je što ona ima vremensko ograničenje. Russell (Tom Cullen) i Glen (Chris New) dvojica su mladića koji započinju odnos nekoliko dana prije nego potonji treba napustiti državu. Weekend je sadržavao minimum radnje, a naglasak je bio na dijalogu i interakciji likova, što u sjećanje priziva kultne filmove Richarda Linklatera, odnosno njegovu trilogiju Before Sunrise (1995), Before Sunset (2003) i Before Midnight (2013), samo što je queer inačica premještena u manje živopisno, zapravo bezlično urbano okruženje naspram europskih turističkih razglednica američkoga filmaša. Britki dijalozi, odlične glumačke kreacije te dobro osmišljena interakcija i karakterizacija likova učinili su od Haighova djela instantni uspjeh. Taj se film komotno mogao zvati i Stranci (2023), kao recentno autorovo ostvarenje, koje gotovo polazi od istih premisa kao uradak s početka karijere, samo uz mali plot twist i mnogo mračnije psihološke preokupacije. Razmatranje queer identiteta u urbanom kontekstu tako će ostati prepoznatljivo obilježje njegove karijere, uočljivo i u HBO-ovoj seriji Looking (2014-2015), koja nažalost nije doživjela više od dviju sezona.

  

  Adam (Andrew Scott) scenarist je koji živi osamljenim, samotničkim životom u neboderu negdje u Londonu. Već uvodna scena sugerira narav njegova života, odnosno gubitka interesa za vanjski svijet i životne aktivnosti. Jedne večeri mu na vrata pozvoni pijani susjed Harry (Pascal Mescal), otvoreno mu nudeći da provedu noć zajedno, no rezervirani Adam prijedlog odbija. Nakon tog trenutka fabula se račva na dva segmenta. U prvome pratimo protagonistov odnos s majkom (Claire Foy) i ocem (Jamie Bell), koji su ostali zarobljeni u vremenu – osamdesetim godinama prošloga stoljeća, što je upečatljivo podcrtano kostimografskim, scenografskim i glazbenim odabirima. Ekstatičnost osamdesetih, naglašeno glazbom, suptilnim velom prekriva melankoliju koja probija iz relacija triju likova. Odmah nam je jasno da je posrijedi Adamova fantazija, čak možda metafilmski element jer shvaćamo da piše scenarij o vlastitoj prošlosti i odnosu s tragično preminulim roditeljima, koji pritom u glavi fantazijski inscenira. Taj je distanca uostalom suptilno naglašena kostimografsko-scenografskim rješenjima jer je evidentno da likovi pripadaju različitim desetljećima te da između njih, unatoč prisnosti, postoji nepremostiva barijera koju Adam bezuspješno nastoji srušiti, što je nemoguće.

  U toj obiteljskoj interakciji subjekt s vremenom gotovo doživljava regresiju na infantilnu razinu, što je izvrsno dočarano u sceni kada kao odrasli muškarac biva odjeven u dječju pidžamu iz osamdesetih te usred noći želi spavati u krevetu između roditelja, kao što je to nekoć činio. Pisanje scenarija za njega predstavlja odgođeni proces žalovanja i proradu traume s kojom se posredno susreće, tako što je nastoji verbalizirati u scenarističkoj formi. Kako tijekom priče saznajemo da su Adamovi roditelji dok je bio dijete poginuli u prometnoj nesreći, imaginarna interakcija s majkom i ocem predstavlja svojevrsnu nadoknadu propuštenih životnih situacija. Protagonist nadoknađuje ono što tijekom odrastanja nije imao priliku učiniti pa im se povjerava, komentira vlastiti život i odabire, a bitan element u tome predstavlja njegov queer identitet te eventualna (ne)mogućnost prihvaćanja istoga, što Haigh vješto scenaristički prožima u pozadini protagonistove potrage. Stoga je naslov dvoznačan: Adam je podjednako stranac roditeljima kao i Harryju te obrnuto.

  

  U drugom segmentu razvija se intiman odnos s Harryjem koji s vremenom postaje intenzivniji, a podsjeća na relaciju para iz Weekenda, samo što su likovi opterećeniji psihološki i egzistencijalno. Posrijedi je dvoje neznanaca koji dijele isti životni prostor – zgradu u kojoj su, kako se čini, jedini stanari. Zdanje predstavlja simbol urbane osamljenosti i otuđenosti u kapitalističkom društvu. Građeno od stakla i čelika, ali arhitektonski bezlično i uniformirano, sasvim je transparentno, pa kada likovi gledaju kroz prozore, grad djeluje kao da je na dlanu, ali istodobno sugerira njihovu zatvorenost i izdvojenost pa stan počinje fingirati kao svojevrsna klopka. Spacijalne dimenzije interijera postaju mentalne, psihološke, emotivne i egzistencijalne kategorije: likovi žive u vlastitim glavama, opterećeni traumama i krivnjom. Haigh vješto postavlja mizanscenske odnose u stanu koji djeluje transparentno i osunčano, primjerice učestalo prikazuje protagoniste kako gledaju kroz prozor ili postavlja totale grada iz gornjeg rakursa pogleda kroz prozor. Tom se prilikom ukrštava impozantnost pogleda s klaustrofobičnim psihičkim i emocionalnim situacijama likova. Pritom odnos s Harryjem za Adama predstavlja bijeg od osamljenosti, ali Haigh vješto od gledatelja skriva njegovu pravu narav, iako mu specifičnim kompozicijama kadrova i igrom svjetla daje onirički prizvuk, indirektno upućujući na nju.

  U Samcima redatelj čini ono što najbolje zna: oblikuje višeslojnu interakciju između likova, koja počiva na dijalogu i odmjerenim glumačkim kreacijama. Pa čak i kada se opredjeljuje za preokret u radnji, kao što je slučaj s razrješenjem Adamova i Harryjeva odnosa, čini to promišljeno, kako bi podcrtao stanje svijesti svojih pogubljenih protagonista. Stoga cjelina djeluje kao bolno seciranje ljudske osamljenosti te posljedica do kojih ona može dovesti. Ritam filma je polagan i spor, kadrovi su dugi i meditativni, s lirskim prizvukom, naglasak je na facijalnoj ekspresivnosti glumaca, a kako je radnja reducirana i zbog navedenih oblikotvorno-stilskih postupaka, ritam pripovijedanja djeluje još sporije.

  

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. ožujka 2024.

Piše:

Dejan
Durić