Na razmeđu kolonijalno-indigenističke i kapitalističko-ekološke problematike

True Detective: Night Country, SAD, HBO MAX, 2024.

• 
  
  Snijegom i ledom okovani predjeli, tamo negdje na kraju svijeta, oduvijek su bili privlačni filmašima jer su nudili mogućnost oblikovanja klaustrofobičnih priča, vezanih uz male i izolirane, blisko povezane zajednice. Vremenske (ne)prilike pogodovale su stvaranju specifične atmosfere, a počesto su utjecale i na mučnu psihu protagonista. Primjerice, radnja norveškoga trilera Insomnia (1997) Erika Skjoldbjaerga i njegov istoimeni američki prepravak iz 2002. godine u režiji Christophera Nolana smješteni su u područja iznad polarnoga kruga, u prvom slučaju Norveške, a u drugom Aljaske, u trenutku kada sunce ne zalazi, što detektivima uzrokuje nesanicu koja dodatno pojačava snažne psihološke tenzije. U izvrsnoj islandskoj kriminalističkoj seriji Trapped (2016-2021, 3 sezone) Baltasara Kormakura radnja se odvija u izoliranom gradiću Seyðisfjörður smještenom na istoku Islanda, što također stvara osobite atmosferske i psihološke učinke u intrigantno postavljenoj kriminalističkoj priči.

  Na ovu recentnu listu kriminalističkih priča vezanih uz snijeg i led nadovezuje se četvrta sezona serije True Detective te prva koja nosi podnaslov, u ovom slučaju Night Country. Prva sezona koju autorski potpisuje scenarist Nic Pizzolatto u svakom je pogledu bila inovativna. Autor je rekonceptualizirao istrošeni i umorni koncept epizodičnoga i proceduralnoga serijalnoga krimića u kojem svaka epizoda otvara te potom razrješava slučaj. Pizzolatto je istragu protegao na cijelu sezonu od osam nastavaka, a pritom je priču usložnio kroz dvije temporalne razine. U narativnoj sadašnjosti dvojica detektiva – Thomas Papania (Tony Kittles) i Maynard Gilbough (Michael Potts) istražuju slučaj Dore Lange, koji se odvijao dvadesetak godina ranije, odnosno sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća jer se javilo novo ubojstvo koje je identično ranijima. Postavlja se pitanje kako je to moguće kad je ubojica u zatvoru. Stoga odlučuju ispitati detektive – Rustina Cohlea (Matthew McCounaghey) i Martina Harta (Woody Harrelson), koji su nekoć vodili istragu te više ne rade u policiji, a pritom je i sva dokumentacija izgubljena u uraganu.

  

  True Detective usložnila je narativnu strukturu, čime su se dvije istrage počele zrcaliti, što je otvorilo mogućnost i za društvena i kulturna propitivanja. Također je potencirala poigravanje perspektivama kroz prisjećanja na prošlost pa je time nudila ograničene i nepouzdane vidokruge, čime su se obje istrage zaogrtale velom ambivalentnosti. Likovi istražitelja bili su psihološki produbljeni i proturječni, a posebice se isticao nihilistički nastrojen Rust. Uz navedeno, cjelina je vješto secirala mačizam u sparnom i vrelom okruženju Luisianne te nas je sugestivno provodila njezinim zapušten dijelovima.

  Druga i treća sezona nisu uspjele dostići razinu kvalitete izvornika, a ostavljaju dojam da su zbrzane zbog iznimnoga uspjeha inicijalne sezone, što je projekt dovelo u okrilje antologijskoga formata. Četvrti izdanak više ne potpisuje Pizzolatto, nego je autorsku ali i redateljsku funkciju preuzela meksička filmašica Issa Lopez. Njezin je cilj bio, kako je sama navela, stvoriti kontrapunkt prvoj sezoni, pa je muškosti te znoju i sparini suprotstavila ženskost i hladnoću, a poveznica s prvom sezonom je i činjenica da su neko vrijeme Rust i njegov otac živjeli na Aljasci, kao i poigravanje nadnaravnim elementima u obje priče.

  Night Country svakako jednim dijelom predstavlja povratak u formu, no serija od šest epizoda, što je nešto kraće od prethodnih sezona, narativno je puno jednostavnija i klasičnija od originala. Naspram smjeloga poigravanja vremenom i perspektivama te uslojavanja priče, javlja se tradicionalno i linearno-kronološki postavljena naracija koja pregledno prati sistem uzroka i posljedica u maniri klasičnoga krimića u kojem istražitelji nastoje odgonetnuti motiv zločina i identitet počinitelja. Grupna smrt znanstvenika iz istraživačke postaje Tsalal za sobom vuče nerazriješen slučaj iz prošlosti, koji istražuje detektivski dvojac Liz Danvers (Jodie Foster) i Evangeline Navarro (Kali Reis), koji je temeljen na buddy-buddy tropu, samo što je rasno miješani par oprečnih karakternih osobina doživio rodnu zamjenu, što priči dodaje novi sloj: ženska istraga naspram muške ekipe znanstvenika iz istraživačke postaje, koji postaju žrtve. Između policajki postoje nerazriješeni konflikti iz prošlosti, a slučaj na kojem su primorane raditi zajedno potaknut će suočavanje s materijalom koji nastoje potisnuti. U ovom segmentu autorica zadržava ambivalentnu koncepciju likova iz izvornika, što odlično funkcionira. Istražitelji ne moraju nužno biti simpatični ni dobri, moralno ispravni, jer svijet u kojem žive je nesavršen te nasilnici nužno ne moraju biti kažnjeni za svoje činove jer policijski i pravni sustavi često su manjkavi.

  

  Lopez ujedno nastoji oblikovati višeslojnu priču. Osim složene dinamike između dviju (anti)junakinja, javljaju se brojni podzapleti. Tragedija Danvers iz prošlosti te kompleksan odnos s pokćerkom Leah (Isabella Star LaBlanc) također utječu na događaje. Potonja pak nastoji istražiti svoje indigenističke korijene te se boriti protiv korporacije koja eksploatira zemlju oko gradića Ennisa, koja je oteta lokalnom stanovništvu, te uzrokuje zagađenje prirode, ostavljajući posljedice po ljudsko i životinjsko zdravlje. Navarro pak ima sestru Juliju (Aka Niviana) koja pati od psihičkih problema, a mladi Prior (Finn Bennett) previše je posvećen poslu pa trpi njegov mladi brak, dok mu se otac Hank (John Hawkes), također policajac, zagonetno šulja naokolo i nešto mu nije drago to što Danvers radi i istražuje. Tu je i odbjegla sveučilišna profesorica Rose Aguineau (Fiona Shaw), koja svojom mudrošću dijeli Navarro životne lekcije, a živi u kući s povelikom staklenom stijenom u dnevnom boravku pa ostaje otvorenim pitanjem kako tu nastambu uspijeva ugrijati u polarnom krugu. Glumačke kreacije su pritom odlične, napose Jodie Foster i Kali Reis, a glumačka dinamika između njih dobro je ostvarena, napose kroz nesimpatične karakterne crte Danvers. Potonja na trenutke pak djeluje kao da se nalazi na nekakvoj polarnoj modnoj reviji u nizu kadrova koji su čisti primjer prikrivenoga oglašavanja zimskih odjevnih brendova (Columbia, The North Face...).

  
  

  Za šest epizoda serija ima previše podzapleta da bi se mogli adekvatno razviti, pa cjelina iziskuje više nastavaka. Odnos lokalnoga stanovništva i korporacije koja im zagorčava život već je puno puta korišten motiv, pa tako i u drugoj sezoni spomenute serije Trapped, kao uostalom i snježna oluja koja se javlja u najneizvjesnijem trenutku istrage. Osobna problematika isprepletena je s kolonijalno-indigenističkom i kapitalističko-ekološkom, no premalo je vremena da bi se one dobro povezale i razradile. Stoga priča nije dobro vođena jer u pet epizoda istražiteljice ne uspijevaju puno toga otkriti, a potom u posljednjem nastavku, koji traje sedamdesetak minuta, shvaćaju da su cijelo vrijeme postavljale kriva pitanja pa do razrješenja dolazi zbrzano. Međutim, za trajanje šeste epizode nema opravdanja jer se nepotrebno razvlači vizijama i halucinacijama junakinja, koje bi trebale ocrtavati njihovu nemirnu svijest te uzburkanu psihu, ali retardiraju radnju te opterećuju ritam pripovijedanja. Pritom uloga i funkcija nekih likova poput Rose ostaje nejasna. Lopez dobro radnju usmjerava na feministički i postkolonijalni kolosijek, no ne uspijeva sasvim izvući potencijal koji nudi. Vizualno je serija dopadljivo ostvarena. Glacijalan štih te neprestana noć stvaraju osobit ugođaj, koji u dodatku s vrlo tijesnim međuljudskim odnosima u izoliranoj zajednici na kraju svijeta daju specifičan pečat.

  Night Country ostaje na razini dobro osmišljene serijalne zabave visoke produkcijske kvalitete, na kakvu smo uostalom i navikli u HBO-ovim prestižnim serijalnim produkcijama.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2024.

Piše:

Dejan
Durić