Zasluženo dokumentarno-igrano priznanje velikom umjetniku

Tihi skitnica, red. Zdenko Jurilj, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, 2023.

• 

  Slikar i crtač, pisac i pjesnik, restaurator i filmaš, a iznad svega jedan od najznačajnijih europskih majstora grafike dvadesetog stoljeća Virgilije Nevjestić (Kolo, 1935 – Pariz, 2009) maestralna je i iznimna umjetnička osobnost nacionalne nam baštine, nadasve osebujnog i samosvojnog, pedantno kompleksnog i proliferantno imaginativnog rukopisa – u nekim krugovima znanog kao stil virgil, koji zavrjeđuje znatno bolju reputaciju/tretman/vidljivost u javnosti.

  Zasluženo priznanje velikom umjetniku svakako daje i Zdenko Jurilj svojim najnovijim dokumentarno-igranim uratkom, naslovom se referirajući kako na njegovu samozatajnu introvertiranu prirodu, jednako tako i na svojevrsni flanerizam (umjetnik nemirna duha, volio se deklarirati kao vagabund, skitnica, flâneur); izvedbeno pak nastoji podcrtati specifikume njegova rada – narativno-poetsko-nadrealnim pristupom, kao sukusom Nevjestićeve umjetničke filozofije, kreirajući sporogoreći, introspektivan naslov.

  

  Inspirirajući se dnevnicima koje je umjetnik minuciozno vodio čitavog života, redatelj gledateljima ne samo da otkriva zanimljivu, počesto i manje poznatu triviju (poput neobične zgode oko dobivanja imena Virgilije, snažne ljubavi sa suprugom Danielle Brikar, opčinjenosti sepulkralnom kulturnom baštinom stećaka o kojoj je snimio dokumentarac ili činjenice da je u Parizu u početku životario zarađujući vrtlarenjem i farbanjem grobljanskih ograda, gdje bi sadio krumpire kako bi preživio, a kasnije prijateljevao sa svjetski važnim umjetnicima poput Ezre Pounda, Samuela Becketta ili Pabla Nerude) nego i vlastiti uradak formalno zaogrće svojevrsnim začudnim, no uvijek lirskim instrumentarijem kako bi dočarao osobnost i rad tematiziranog umjetnika.

  Započinje primjerice otkapanjem groba iz donjeg rakursa, što namah intrigira i uvlači gledatelja; protagonist potom iz pozicije kakvog oslobođenog duha u offu priča svoju životnu priču (narator atipične boje glasa Robert Pehar i odlično pogođeni fizički interpret Jozo Mikulić) te defilira rekonstruiranim kadrovima od samog rođenja do finalnog posmrtnog nazuvanja papuča i odlaska, što je jako zgodan okvir za postavljanje priče o čovjeku jednako intrigantnog, apartnog i oniričkim fasciniranog izričaja.

  

  Pritom se koristi i talking-heads formom intervjua, među ostalima s Nevjestićevom rodbinom (Ivan i Milenka Nevistić), prijateljima (slikari Frane Paro i Anton Cetin), bivšim studenticama – danas restauratoricama (Emmanuelle Garcin, Marlene Marquez-Smilauer, Emmanuelle  Hincelin, Beatrice Villemin), suvremenicima (keramičarka Vlasta Jarnjak, bivši ministar kulture Božo Biškupić, violinist Tonko Ninić), poštovateljima i recenzentima (kustosica i autorica monografije o Virgiliju Nevjestiću Biserka Rauter Plančić, direktorica Zaklade Virgil Vesna Jurić Bulatović, profesor emeritus s francuske Sorbonne Marc Gjidara).

  Eksternalizirajući svime navedenim Nevjestićevu s jedne strane snovito-nostalgičnu a s druge brutalistički asertivnu umjetnost – spregu čežnje za zavičajnom purilnosti djetinjstva i brainstorming argumentiranog aktivizma, film ujedno pokazuje i priču o uspjehu – siromašnog no bistrog seoskog djeteta koji je doživio svjetsko priznanje i koji je do kraja ostao povučen i skroman, ne mareći previše za izvanjsko, sažimajući takvu svoju životnu filozofiju poznatom rečenicom: „Ne može se u isto vrijeme biti paradni konj i onaj koji ore“.

  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. veljače 2024.

Piše:

Katarina
Marić