Poeti u Zoni Nade

Stalker, red. Andrej Tarkovski, SSSR, 1979.

  • <em>Stalker</em>, red. Andrej Tarkovski, SSSR, 1979.Tko je to Stalker? „Vrebač, progonitelj, lovac… manijak?“ Stalker je, možda, uhoditelj, prikradatelj? Ali, kome? Istini, znanju ili, pak, sreći? Svako od ovih određenja u sebi nosi moguću osobinu onog/one/onoga što/koji/koje sebe s potpunim pravom naziva Stalkerom… Kako će ga na koncu eponimnog filma odrediti žena mu? On je „vječniji aristant“, ustrajni buntovnik protiv postojećeg, zagovaratelj Nade. I to u svijetu u kojemu je nada poražena, postajući bespotrebna. Kao i Stalker sàm. Kako će se to putešestvije Stalkera okončati? Sam Gospod zna…

    Prošlo je već četiri i pol desetljeća otkako je Andrej Tarkovski snimio svoj posljednji film u jedinoj mu domovini, Rusiji. Dakle, Stalker (1979.) je ultimativno djelo koje je velikom pjesniku ruskog kina zauvijek onemogućilo da i dalje snima u SSSR-u. Upravo stoga, čini se, ostaje najmisterioznijim svjedočanstvom onoga stanja svijesti koje je odustalo od samoga sebe i prepustilo se nostalgiji. (Upravo je Nostalgija /1983./ i naziv sljedećeg filma Tarkovskog, realiziranog u Italiji.)

    Kako mi danas izgleda Stalker? Rekao bih, osim što je zalog jednog drukčijeg poimanja onoga što se naziva fenomenom filma, to je i melankoličan priziv. Priziv čega? Pa svega onoga što se čini bespovratno nestalim u vrletima i gudurama digitalno premrežene civilizacije, a koja je zapravo – barbarstvo. Stalker u eponimnom filmu Tarkovskog utjelovljen je od strane Aleksandra Kajdanovskog. Iako u dobi od 30 i neke godine, on izgleda mnogo starijim. Što ga čini starijim? Vrlo vjerojatno, sav napor da ljudima pokaže put k sreći. Iako ovo izrečeno priziva veliki hit Bareta i Plaćenika(!), taj je put posve neuobičajen i zavojit. U jednome će se trenutku Stalker – uz dva svoja pratitelja u tajnovitu Zonu – naći svega 200 metara od Sobe u kojoj se ostvaruju sve ljudske želje. Navodno, kažu… Ipak, taj će se put, zaobilazno, oduljiti na cijelu vječnost.

    Podsjetimo se… Snimljen prema kratkom SF-romanu Arkadija i Borisa Strugackog Piknik pored puta (Пикник на обочине)1 Tarkovskijev Stalker u sebi ne sadrži gotovo nijedan nadnaravni, fantastički element/moment. Rekao bih, jednako tako, niti onaj znanstveni. Ali stoga, cijeli je postav metafizički (a to je način na koji Deleuze povezuje filozofiju i film u diptihu Slika-pokret, Slika vrijeme). Primarno, od samoga začetka filma, autor nas vrlo jasno osvještava o jednom totalitarnom režimu u kojemu su fantastičnost i znanstvenost zapravo jedini modusi egzistencije. (Policajci na motorima, usput, vrlo su nalik onima iz imaginarija Godardova Alphavillea iz 1965.) Ali, ne čini samo to jasan signum svijeta prikazana u Stalkeru. Najprije, ono što gledatelja zaokuplja jest monokromna vizura u kojoj jest sve u nekovrsnu urušavanju. Od prvoga kadra zapuštene i derutne kavane, pa do sobe u kojoj spava – svi su zidovi oljušteni, ili prekriveni katranom, s nekih se cijedi voda – Stalker sa svojom suprugom (Alysa Frendlikh) i nijemom kćerkicom (Natalija Abramova) koju zovu Martiškom/Majmunčetom – pokušava zaustaviti to urušavanje. (Zlokobna, kompjutorski generirana glazba u orkestraciji Vladimira Šaruna dodatno će opteretiti teksturu filma kroz kataklizmički zvuk.)

    <em>Stalker</em>, red. Andrej Tarkovski, SSSR, 1979.

    Stalker će još jednom krenuti na put. I to ne obični… Bit će to putovanje u Zonu. Što je to Zona? Naravno, kad bismo mogli jednoznačno odgovoriti na to pitanje, ostali bismo bez razloga ovoga napisa. I, k tomu, zašto nas Tarkovski odvodi baš Tamo? Neki kažu, to je područje na koje je jednom pao meteorit. Drugi su, pak, mišljenja da su se na taj predio jednoć spustili Izvanzemaljci. Treći misle… No, izvjesno jest da – nema izvjesnosti o tomu što jest Zona.

    Jedna od priča koju se prenosi usmenom predajom jest i ona o stanovitom Dikobrazu. Naime, takoimenovani bivši Stalker bio je Učitelj sadašnjemu. Jednom se Dikobraz vratio iz Zone i postao basnoslovno bogat. Sedam dana nakon toga, našli su ga obješenog. (Tek toliko o tomu da Soba u Zoni ostvaruje ljudske želje.) Ipak, Stalker na put vodi dvojicu odabranih. Jedan je od njih Profesor (Nikolaj Grinko), po zanimanju fizičar (kemičar?). On je, zapravo, u paraboli filma – Znanstvenik. Drugi jest – i, po svemu sudeći, onaj čiji stavovi ponajbolje predstavljaju misli samog Tarkovskog – Spisatelj/Pisac (Anatolij Solonicin). Profesor jest, zapravo ignorant. To je motiv preuzet iz romana Strugackih, koji započinje izjavom fiktivnog dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, Valentina Pilmana. Kako će on pokušati razriješiti tajnu Sobe koja ispunjava želje? (U romanu, pak, radi se o Zlatnoj Kugli). Tako da će ju pokušati razoriti 20-kilotonskom bombom! Soba je to nekovrsne Pandorine kutije, ali u kojoj Nada zapravo donosi nespokoj, prekid, lom, u samo(za)dovoljnom si svijetu ljudi.

    <em>Stalker</em>, red. Andrej Tarkovski, SSSR, 1979.

    Spisateljevi su stavovi s druge strane često cinični, pomalo i sarkastični. No, on nosi ultimativnu volju da svijetu pristupi na jedini mogući način. Taj je, naravno, samo umjetnički. Pisac govori o nesebičnosti Umjetnosti, krsteći je Ljubavlju. No, kako se ljudi odnose prema Stvaralaštvu? Progutaju, prožvaču, na koncu ispljunu! Ima li, shodno tomu, još neke svrhe u svom tom poslanstvu Vječnog Žida? Ako uopće imamo biti suvisli u otkrivanju – ni više a niti manje –  samog smisla života? Gdje je taj smisao? Pri prvom izravnom postavljanju tog pitanja, autor se u liku Stalkera utječe poeziji. Naravno, stihovi su to redateljeva oca, Arsenija Tarkovskog. Jer, pjesništvo jest ono najbliže mišljenju. Onome što jedno dopire do Smisla. U tom nam može pomoći, primjerice, glazba. Što nam to donosi glazba? Nesebično davanje priziva koji, konačno, „poje u vremenu“. Samoga su Tarkovskoga, pak, često nazivali „skulptorom vremena“. (Zapečaćeno vrijeme naziv je njegove autobiografske, filozofske knjige o „čistoj formi osjetilnog zrenja“ /Kant/). No, kako protiv „eksperimenata, fakata… Istine u posljednjoj instanci“, svega onoga što zastupa Profesor, a koji u toj zadnjoj instanci slaže bombu za razaranje Sobe, to jest Nade? Čini se da Tarkovski ovdje proročki navješćuje sve ono što danas doživljavamo. Naime, kataklizmu koju nam donosi priroda, ali i kultura. Jer, već sutra će nahrupiti Imperatori, Veliki Inkvizitori, Führeri – samozvani „spasitelji čovječanstva“. Stoga je ruski „pjesnik kina“ sljednik misli dvojice židovskih umjetničkih proroka prošloga vijeka: Kafke i Benjamina.

    Pobjednička Znanost signum je beskrajnog ljudskog Poraza. (Kao što će nam Benjamin prispodobiti u VII. Tezi o Filozofiji Povijesti ne možemo na tu „pobjedničku povorku“ koja gazi preko bijednih, mrtvih i pregaženih gledati bez užasa. Ili, kao što će nam Kafka cijelim svojim opusom predstaviti Smrtonosni Stroj /Želja?/: beskrajna nepravda Zakona koji pred sobom sve nosi u propast. Sam Tarkovski, kao zbiljski umjetnički nasljedovatelj i srodnik im, neće biti niti manje jasan u predskazivanju totalnog obezljuđenja. Ali niti već spomenute nostalgije…

    <em>Stalker</em>, red. Andrej Tarkovski, SSSR, 1979.

    Vizualno, film je kontrapunktalno postavljen u dvije jasno odijeljene cjeline. U prvom i završnom dijelu filma surovo su monokromnom slikom predstavljeni pred- i post-apokaliptički svijet. Središnji dio, onaj potrage za Zonom, slika je napuštene ali i oplemenjujuće prirode. Ovaj moment udaljenosti od civilizacije, inače, bit će stalnom preokupacijom Tarkovskog kroz cijeli njegov opus. Posebično će tu melankoliju i pastoralnu sjetu iznijeti u svom meta-auto-biografskom fimu Ogledalo (Зеркало, 1974.). Slika ponovnog okupljanja obitelji, ipak, pružit će nadu u objedinjujuću snagu zajedništva kao jedinog utočišta Pojedinca. Taj se Pojedinac mora moći žrtvovati (to je i testamentalni naslov kojeg će Tarkovski realizirati u sam smiraj svoje ovozemaljske egzistencije: Offret, 1986.).

    Završni dio Stalkera nosi jednu od vizualno najimpozantnijih sekvenci kino-povijesti. „Pljujem ja na čovječanstvo!“, u nekom će trenutku prije, reći Spisatelj. Ipak, unatoč tomu što sam Tarkovski najčešće govori kroz njega, ovo nije stav očajanja. Po povratku iz Zone, dešava se suočenje s Realnim sàmim, koje je, znamo, nepodnošljivo. (I to ne samo iz pozicije psihoanalitičara i medijskih gurua!) Slijedi povratak Obitelji. U njezinoj pozadini vidi se industrijska kataklizma… Monolog Stalkerove supruge (u romanu je to Guta) unekoliko ima katarzičnu ulogu, poput onoga Molly Bloom u Joyceovu Uliksu. Završna scena telekineze prispodoba je same magije kina. Djevojčica pogledom pokreće čaše… sve tutnji, i trese se od zvuka željeznice, a u pozadini se čuje motiv Beethovenove Ode radosti… (Možda je ovo i jedini izrazito nadrealni prizor filma!? U svakome slučaju, njegova je funkcija u poantiranju metafizičkog prevladavanja Realiteta.)    

    <em>Stalker</em>, red. Andrej Tarkovski, SSSR, 1979.

    U izrazito intimno-poetskom filmu sina velikog majstora, tj. Andreja Andrejeviča Tarkovskog, Kino molitva (2019.), bit će nam ponuđen ključ za razumijevanje opusa slavnog mu Oca. Pojedinac kao Umjetnik (художник) jedini je sposoban razriješiti mrtvouzice puta kojim ide Čovječanstvo. Jer, Pisac se pita u Stalkeru: „Kako dati ime onome što želim?“ Za Tarkovskog je to jednostavno Vajanje /Kiparenje u Vremenu. Bivati Stalkerom jest svojevrsno Prizvanje, priziv ka Nadi. „Kada god umjetnik na neki način rastopi sebe u umjetničkom djelu i kad nakon toga on sam nestane bez traga, tada je to nevjerovatna poezija.“2 S druge strane, današnji svijet, zapravo, treba prepustiti katastrofi. Jer, Zonu smo učinili takvom stanjem svijesti koji samoubilačkim napretkom juri u kataklizmu. A što je, kakva je zapravo Zona? Prepuna je zamki koje se umnožavaju ljudskim prisustvom… Zona je Priroda. A nekako joj se „ljudskijim pričinja svijet bez ljudi“ (Štulić)!?

    U Stalkeru se suočavamo s metafizičkom, ali i osebujnom ljudskom kategorijom. Dakle, što je zona slobode? Što je, pak, umjetnička sloboda? Za Tarkovskog, u oba slučaja, radi se unutarnjoj duhovnoj kategoriji, ne nužno o političkom pitanju. Iako se sovjetska politika, itekako(!) ogriješila o našega autora. Za Stalker Tarkovski tvrdi da je njegov „idejno najuspjeliji film“. Naslovni protagonist – poput Franza Kafke u „manjinskoj književnosti“ (Deleuze & Guattari)3 – unekoliko postaje „vitezom svojih ideala“, unatoč tomu što sebe naziva „gnjusom“ koji u ničemu nije uspio u svom životu. No on baš takav, „gnjusan“, jedini je koji čovječanstvu održava Nadu!  

    Marijan Krivak, <em>Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture) ... i filma</em>, nakladnik: Filozofski fakultet u Osijeku, 2012.Jer, Čovjeku je potrebno Dviženie – uzdignuće u duhovnom iskustvu. To je i smisao Stalkera kao filma o žrtvovanju Pojedinca (Jurodivog, tj. Božje Lude!) kako bi otkupio „sve preostale“. Uništiti Zlo, uznastojati na Dobru. Što je više zla u svijetu, to je i veći, važniji razlog za opstojnost umjetnosti. Stalker je kroz cijeli postav ponudio umjetničku viziju, navlastitu poetsku sliku. U njoj su sadržani pjesnički recitativi, pas kao oličenje duše, kiša, duge vožnje iznad vode… Slike su to u kojima je Tarkovski ocrtao „ljudski, isuviše ljudski“ (Nietzsche!) izazov suvremenosti.

    Ne tražimo nikakav „put ka sreći“ (Bare!) koji bi bio negdje izvan nas, u Zoni. Osobna je odgovornost na nama, ako želimo očuvati one preostatke čovječnosti u civilizaciji u kojoj je duhovnost pala na najniže moguće grane. To je i taj (benjaminovski) motiv (tehnologijskog) napretka kao – katastrofe. Spisatelj u filmu još kaže: „Čvrstoća i sila znakovi su smrti, dok su gipkost i krhkost (slabost? poetska duša?) jamstvo življenja. Okrećemo se prošlosti. Zašto? „Kako bismo postali dobriji negoli smo danas“, kaže Stalker. Ovome iskazu potpis daje sam Tarkovski. Jer, on nam slikom pjesnički prizivlje ono nedostajuće – pravednost, smisao, nadu. Shvativši ljudsko zlo a ne prezirući zbog toga čovjeka kao njegova nositelja, Tarkovski je primarno svojim djelom osvijetlio ljudsko stvaralaštvo i kroz njega dobrotu i radost što ga umjetničko djelo sa sobom nosi.  

    A što ili tko nam još preostaje mogućim iskupljenjem u traumatskoj svijesti egzistencijalnog beznađa i duhovne katastrofe?

    Tek poeti u Zoni Nade.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. veljače 2024.


    1 Zanimljiv detalj… Tražeći roman Piknik kraj puta (SKZ, Beograd 1979., izdanje na ćirilici, u prijevodu Milana Čolića), jedini postojeći primjerak pronašao sam na Dječjem odjelu Gradske KGZ-a! Je li to (podsvjesni?) znak toga da istinsku umjetnost mogu iznaći još jedino djeca? 

    2 Vidi: Andrej Tarkovski, Vajanje u vremenu, Umetnička družina Anonim, Beograd 1999. 

    3 G. Deleuze, F. Guattari, KAFKA – U prilog minornoj književnosti, Matica Hrvatska, Zagreb 2020.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji