Subverzivna filmska bajka koja otvoreno problematizira rodnu problematiku
Uboga stvorenja (Poor Things), red. Yorgos Lanthimos, Ujedinjeno kraljevstvo, SAD, 2023.
-
Priče o ludim i nekonvencionalnim znanstvenicima, koji prkose kako zakonima prirode tako i onima društvene zajednice, odavno su postali svojina popularne kulture. Jedno od prvih takvih, znakovitih djela bio je romantičarski roman Frankenstein ili moderni Prometej (1818) britanske spisateljice Mary Shelley. U njemu je doktor Victor Frankenstein od dijelova različitih muških leševa skrpao Stvorenje te ga uz pomoć elektriciteta oživio. Ujedno otac i majka, znanstvenik je odmah nakon poroda napustio svoju kreaciju-dijete jer je bila nakazna te je u njemu pobuđivala sablazan. Nevino biće potom je na temelju društvenih odnosa uočavalo socijalna proturječja i nepravde, koje su testirale njegovo naivno poimanje svijeta temeljeno na čitateljskom iskustvu, odnosno trima klasičnim djelima: Goetheovim Patnjama mladoga Werthera, Miltonovom Izgubljenom raju i Plutarhovim Životopisima. Raskorak između ideala i stvarnosti od dobroga je bića stvorilo osvetoljubivoga demona, a autorica je u roman utkala mnogobrojne onovremene filozofske ideje. Kada su u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća feminističke kritičarke, povjesničarke književnosti i teoretičarke odlučile prevrednovati ženski književni kanon devetnaestoga stoljeća, u figuri Frankensteinova Čudovišta vidjele su prikriveni prikaz položaja žene u društvu te njezine potrage za identitetom. Likovi iz romana Shelley ubrzo su prerasli svoje djelo te postali svojina popularne kulture, a napose se to dogodilo s razvojem filmske umjetnosti i industrije, kada je uostalom i došlo do rekonceptualizacije figure Čudovišta. Priča je tada, više u duhu prve polovice dvadesetoga stoljeća, preusmjerena na propitivanje eugenike. Godine 1992. škotski pisac Alasdair Gray objavio je roman Poor Things: Episodes from the Early Life of Archibald McCandles M. D., Scottish Public Health Officer, koji jednim dijelom predstavlja kontinuaciju frankenštajnovske motivike.
Uboga stvorenja Yorgosa Lanthimosa (The Lobster, 2015; The Favourite, 2018) predstavlja intrigantno propitivanje motiva koje je postavila upravo Mary Shelley u svom romanu, ali i razmatranja popularnokulturnih fenomena koje su oblikovale kasnije ekranizacije toga djela, a upravo kroz prizmu ekranizacija Grayeva romana, koju redatelj više primiče naslijeđu britanske spisateljice. Autor navedeno čini u izokrenutoj maniri radeći svojevrsnu subverziju u obliku filmske bajke, a osobit naglasak stavljen je na rodnu problematiku te tretman i položaj žene u društvu. Posrijedi su tematski kompleksi koji su u djelo Shelley bili implicitno ili zamaskirano uvedeni, a Lanthimos ih prikazuje otvoreno i neuvijeno, oblikujući dijalog s frankenštajnovskim nasljeđem tako što slobodno barata s Grayevim predloškom.
Posrijedi je priča o nekonvencionalnom viktorijanskom znanstveniku, doktoru Godwinu Baxteru (Willem Dafoe) koji se u devetnaestostoljetnom Londonu bavi kirurgijom tako što prkosi ustaljenim znanstvenim i društvenim normama te kao i Victor Frankenstein pronalazi način da uz pomoć elektriciteta oživi mrtve stanice. Siromašni student medicine Max McCandles (Ramy Youssef) ostvaruje životnu priliku da mu asistira tako što dobiva zadatak preuzimanja dnevne brige o njegovoj štićenici Belli Baxter (Emma Stone), za koju se ubrzo ispostavlja da predstavlja doktorov znanstveno-medicinski eksperiment. U prethodnom životu ona je bila Victoria Blessington, žena iz visokoga društva, koja je u poodmaklom stupnju trudnoće počinila suicid skočivši s mosta. Godwin je preuzeo tijelo te presadio mozak nerođena djeteta na mjesto njezina mozga. Stoga je Bella, u trenutku kada je Max upoznaje, izgledom nalik na odraslu ženu, no njezina tjelesna koordinacija, govor te stupanj intelektualnoga razvoja na razini su djeteta predškolskoga uzrasta.
Godwin Baxter izgledom je nalik na Frankensteinovo Čudovište, kako ga možemo prispodobiti u romanu Mary Shelley, a podsjeća i na filmske inkarnacije koje je utjelovio Boris Karloff. Neproporcionalne je, velike glave pune raznih ožiljaka, što stvara dojam kao da je sklepana od ostataka različitih leševa. Znanstvenik je rezultat eksperimenata svoga oca, što je komentar na patrijarhalni stav da muškarci stvaraju muškarce, odnosno očevi sinove te ih uvjeravaju da im je dana sloboda da barataju tuđim životima kako žele jer su muškarci. Njegovo ime uključuje korijen bog, što ironično upućuje na njegove bogolike moći: on ne samo da stvara novi život nego ga kontrolira i usmjerava, ali iz osobite rodne, odnosno muške pozicije moći, koju dodatno podupire znanstveni, odnosno medicinski diskurs. Sama Bella ga očinski zove God te je u potpunosti zavisna od njega i puna povjerenja prema staratelju. Prezime Baxter pak upućuje na istoimenu američku farmaceutsku korporaciju čija je misija liječenje različitih akutnih i kroničnih bolesti, ali je u prošlosti bila i predmetom skandala jer je njezina medicinska tehnologija ubila veliki broj ljudi.
Muškarac znanstvenik nalik na Čudovište, nakazno ružan, u ovom slučaju ne kreira stvorenje koje u simboličkom ključu može predstavljati ženu, nego doslovno oživljava ženu koja je međutim rezultat križanja odrasle osobe i djeteta. Biće je lijepo, no kapriciozno poput maloga djeteta, usmjereno na sebe i polimorfno perverzno. Koncept je posebice zanimljiv jer u patrijarhatu žene, često kao i djeca, bivaju poimane kao entitet koji nije sposoban za moralno rasuđivanje i samorefleksiju pa mu trebaju odrasli, racionalni muškarci da bi ga vodili i usmjeravali. Navedeno će nastojati učiniti i Godwin tako što predlaže McCandlesu prvo zaruke a potom i brak s Bellom, ali pod uvjetom da žive pod njegovim krovom, očito usmjeravajući eksperiment na naredni razvojni stupanj, u kojem muškarac znanstvenik kontrolira sve aspekte privatnoga i javnoga ženina života.
Slučajno upoznavanje protagonistice s ljigavim ženskarom Duncanom Wedderburnom (Mark Ruffalo) promijenit će tijek događaja. Bella će se otisnuti na putovanje – prvo u Lisabon, potom u Aleksandriju, da bi naposljetku završila u Parizu te se nakon određenoga vremena ponovno vratila u London. Redatelj svjesno koristi matricu putovanja jer je ona analogna stjecanju iskustva, odnosno subjektivaciji. Putovanje će za nju imati formativan karakter jer označava začetak procesa separacije od stvoritelja, pa time posljedično i individuacije. Poput Frankensteinova Čudovišta, Bella je nevino i dobro biće, neiskusno i neiskvareno društvom, koje pokazuje prirodnu dobrotu i naivnost, a oni će biti testirani u konfrontacijama s likovima koje tijekom izmještanja susreće te društvenim proturječjima s kojima se suočava.
Lanthimos pritom koristi obrasce bajkovitih narativa, odnosno romanse. Neiskusna junakinja, oličenje nevinoga bića, kreće na pustolovinu života tijekom koje susreće brojne pomagače i odmagače, prilikom čega u interakcijama s njima stječe kako životno iskustvo, tako i znanje o sebi i svijetu. Separacija i individuacija predstavljaju ispunjenje želje, kojim bi putovanje trebalo eventualno rezultirati. Bella postaje odrasla i ispunjena žena svjesna sebe, vlastitoga tijela i žudnji, što je posljedica njezina neformalna obrazovanja.
Emma Stone (The Favourite) odlično je i humorno dočarala preobrazbu protagonistice od zavisne, infantilne osobe pune hirova do samosvjesne žene koja preuzima kontrolu nad svojim obrazovanjem i životom. Njezina razigranost te izravnost lika lišenoga uzusa društvenih normi i inih pravila ponašanja neprestano stvara humorne akcente, napose u srazu direktnoga i neposrednoga doživljavanja određenih situacija, oslobođenih društvene maskiranosti i obzira te uvijenoga društva i njegova licemjerja, što je utjelovljeno u liku Wedderburna, kojega je također izvrsno utjelovio Mark Ruffalo. Bellino putovanje provocira mušku želju za kontrolom, a napose za posjedovanjem, koju protagonistica propituje zaposlenjem u javnoj kući, koja fingira u djelu kao simbol. Posrijedi je mjesto koje omogućuje zaradu, ali i učenje o užitku. Lišeno je koncepta posjedovanja jer je žena vlasnica vlastitoga tijela te s njim ima slobodu i mogućnost činiti što hoće. Od Godwina, preko McCandlesa i Wedderburna pa sve do Victorijina supruga Alfieja Blessingtona (Christopher Abott) muškarci na različite načine iskazuju potrebu za nadzorom i posjedovanjem ženina života, tijela i užitka, a navedene čimbenike također imaju potrebu usmjeravati u smjeru za koji oni smatraju da je, iz muške perspektive, najbolji. Drugi veliki problem, koji proizlazi iz prvoga, za muškarce je ideja ženskoga užitka kao nečega mračnoga i opasnoga pa stoga i Blessington odlučuje genitalno obrezati Victoriju ne bi li je pripitomio, a nakon toga joj planira podariti dijete kako bi ispunila svoju biološku funkciju. Uboga stvorenja tako iznose bajku o ženi koja odbija biti sputana te provocira muški strah od ženske samostalnosti i užitka jer u njima vide neki neobjašnjivi bauk.
Aktualna problematika iznesena je na nekonvencionalan način u obliku filmske bajke, ponešto predugačke, što je iziskivalo specifičan audiovizualan pristup, kojim bi se potencirale strategije bajkovitoga, odnosno očuđenja, kojim je razrađena relativno konvencionalna narativna struktura. Film je sniman u formatu 1.66:1, što je europski widescreen standard te je nešto uži od widescreen formata u kakvom je snimana većina filmova danas. Omogućuje, što je u ovom djelu iznimno važno, da se pažnja više usmjeri na likove i njihove reakcije. Navedeno je napose bitno u slučaju Belle jer kroz priču ona stasava, njezine gestikulacije i mimika, facijalne ekspresije i način govora se mijenjaju te postaju kompleksniji. Kako je po pitanju vizualnih detalja film vrlo bogat i sugestivan, format također omogućuje manji broj vizualnih informacija, ali i usredotočuje gledateljevu pažnju na vizualnu raskoš te dodatno naglašava maštovite kompozicije kadrova te kostimografska i scenografska rješenja. U ranijim redateljevim ostvarenjima bila je primjetna učestala uporaba širokokutnih objektiva, a u Ubogim stvorenjima ona je podosta napadna te je u većem dijelu uratka primjetno ekstenzivno korištenje radikalnijih širokokutnih objektiva. Oni pak iskrivljuju horizontalne linije u kadru, što očuđuje prostor, daje mu poseban štih, nadrealan i halucinantan. Takvo očuđenje prostora upućuje na osobitu narav bajkovite stvarnosti te ideju pomaknutoga od iskustvene zbilje svijeta, ali u neku ruku i njemu prispodobivoga. Općenito je prostorna dimenzija u filmu bitna, osobito arhitektonska rješenja. Izgled građevina i javnih prostora odaju izrazitu stilizaciju te u neku ruku podsjećaju na pionire filmske fantastike poput Georgesa Mélièsa te klasika filmske fantastike iz prve polovice dvadesetoga stoljeća.©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. veljače 2024.
