Simboličko putovanje onostranim

17. Festival tolerancije, 23.-28. siječnja 2024.: Tjelešce (Piccolo Corpo), red. Laura Samani, Italija, Francuska, Slovenija, 2021.

• 

  Sve do kraja 19. stoljeća, a po mnogima i dulje – do nakon Prvog svjetskog rata, diljem alpskog luka Belgije, Francuske, Švicarske, Austrije, Njemačke, Italije postojala su tzv. svetišta daha, mahom smještena na lokacije drevnih pretkršćanskih agropastoralnih kult(ov)ura – uz iscjeliteljske izvore ili posebno štovano kamenje ili drveće, kasnije aproprirano u kapelice ili crkve s prefiguracijom boginja plodnosti u čudotvorne, mahom tzv. crne gospe.

  Na takve prirodne ili klesane oltare donošene su umrle bebe, najčešće mrtvorođenčad, kako bi – po vjerovanju, intervencijom tamnih madona in situ udahnule makar jedan dah u svrhu mogućnosti primanja sakramenta krštenja, a sve ne bi li im duše izbjegle kontroverzni deprivacijski limbus puerorum – dječje čistilište (kao lokacijska dogmatska postavka ukinuto tek 2007.), ali u ruralnim društvima i mnogo strašniju sudbinu – pokapanje izvan posvećenosti groblja te posljedično riskiranje statusa posthumno nespokojnog, uznemirenog i izgubljenog neživog, ukletog duha, a katkad i ono prozaičnije – pokušaj izbjegavanja samog nedostatka statusa mrtvorođenčeta i uz to vezanih sporova unutar obitelji (primjerice, makar i najmanjim znakom života moglo se polagati pravo na nasljedstvo).

  

  Naime, u rečenim bizarnim svetištima daha mala inertna tijela izlagana su u nadi reverzibilizacije procesa smrti, odnosno ne bi li se uočila ikakva emergencija privremenog proboja udaha (što, ako bi se i pojavilo, zapravo nije bilo čimbenik normativno religijske impostacije iliti oživljenje nematerijalnom vis vitalis životnom silom, nego ništa drugo doli krivo interpretirani fenomeni kliničkih postmortem intervalskih promjena, a koje su zasigurno ostavljale snažan dojam na sudionike procesa).

  Upravo se na takvo putovanje s malim drvenim lijesom na leđima upućuje višeslojna junakinja djela – mlada prvorotkinja koja će učiniti sve kako bi svoju djevojčicu zaštitila od vječnog zagrobnog prokletstva; njena izdržljivost, strpljenje, predanost i požrtvovnost bit će testirani višekratno dok je se doslovno fizički raznosi, dio po dio (laktacija, krvarenje nakon poroda, rezanje kose), baš kao da i sama prolazi čistilišne kušnje bivajući hodočasnica, mučenica, blaženica (fascinantna Celeste Cescutti).

  

  Njeno putovanje (simboličko – od proljeća do zime, s juga na sjever, kroz prirodne elemente vode, zemlje, zraka i vatre, preko folklornih toponima mora, jezera, planina, šuma, rudnika i špilja, kroz ciklus život-smrt-život) pritom poprima konotacije onog iz bajki – poglavito kad joj se pridruži androgini suputnik, numinozni, tajanstveni i etički indiferentan psihopompni vodič – njena suprotnost a ujedno i nadopuna (upečatljiva Ondina Quadri), evocirajući jarmuschevsko putovanje onostranim uz Nobodyja u remekdjelu Mrtav čovjek (Dead Man, 1995.).

  Dihotomije tu ne zastaju – djelo, naime, balansira na rubu magičnog realizma i oporog no prelijepog naturalizma, drsko no znalački suvereno miješa zamah hagiografskog martirija i transcendentno mističnog katolicizma s začuđenim, nevinim očima pučko-poganskih, telurski ukorijenjenih vjerovanja i praksi, kreirajući simbiozu velike vrijednosti i ljepote, gotovo avangardnu u svom progresivnom feminizmu (dominacija snažnih ženskih likova i gotovo posvemašnja odsutnost muških).

  

  Sve začinja autentičan mizanscenski produkcijski dizajn, kostimi, savršeni kadrovi suludo talentiranog Mitje Ličena i njegova kamera iz ruke, kao i umješno iskorišteni zvukovi prirodnih pojava poput vjetra i mora, kapelno mrmorenje pjesama na lokalnim furlanskim dijalektima (u jednom dijelu priča se i na slovenskom), te najvećim dijelom nađeni, naturščički postav što maksimalno pridonosi dokumentarističnosti, koja je međutim ujedno i onirična (svime navedenim rukopis redateljice podsjeća kako na onaj Michelangela Frammartina u remekdjelu Rupa (Il buco), tako i još više na onaj Alice Rohrwacher u Sretnom Lazzaru (Lazzaro felice), od prve opčinjavajuće scene nagovještavajući i kreirajući rijetko izniman mali film.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2024.

Piše:

Katarina
Marić