Opjevano zlo
Zona interesa (The Zone of Interest), UK, Poljska, SAD, red. Jonathan Glazer, 2023.
-
Božićno doba možda nije doba za horore. Kad pogledate reklame na hrvatskim televizijama, od svog šarenila i naive u glavi vam se pošteno zavrti. Od cijena na Adventima i u dućanima opet upadate u nemile svjetove običnog horora. Dnevnici svih televizija, opet horor. Opjevano ili neopjevano zlo svagdašnje, pitanje je sad. Kako živjeti a ne ogreznuti u zlo kad sve što vidimo pjeva o njemu, istinskoj ljudskoj deformaciji i gadosti. Lakomost, pohlepa, svirepost i žudnja za tuđim, tu smo, na tragu smo. Film Zona interesa, najhvaljeniji film godine koji će sigurno dobiti pregršt onih sjajnih nominacija za brojne nagrade, radi upravo to: podsjeća na zlo koje nam se opet i stalno događa.
Johnatan Glazer je Britanac koji se proslavio režijom sada već kultnog filma Under the skin, snimljenog po hit bestseleru o svemirki koja stopira i putem ubija svoje žrtve. Simpatično strašnu svemirku odigrala je tad mlađahna Scarlett Johanssson, glumica koja se – rekla bih, usudi igrati drugačije uloge. Film je stekao status legendarnog, čudovitog ali vrijednog gledanja, a neki su ga proglašavali remek-djelom.
Iz odsanjane horor priče u proživljenu horor negdašnju svakodnevicu i dnevni boravak nacističkog zločinca Rudolpha Hossea i njegove žene Hedwig, tzv. kraljice Auschwitza.
O Auschwitzu i zlodjelima nacističkih vrhovnika i simpatizera ne vrijedi razglabati, no vrijedi ga spominjati. Strašni zločin 20. stoljeća u kojem su ubijeni milijuni ljudi samo zato jer su određene vjere mnogo je puta opjevano zlo. Evo ga, opjevava se opet, ne bi li se to zlo zatrlo, ne bi li se upozorilo, ne bi li se vrebalo na ljude koji su spremni i danas na takvo što. A danas je spremnih puno. Pogledajte nam svakodnevicu. Vraćamo se u dnevni boravak vile Hosseovih, tu zastrašujuću kuću koja je naoko nalik istinskoj idili. Njemačka je to obitelj s petero male djece, gomilama služavki, vrtlara i sličnog osoblja. Ima se, može se. Hosseovi posjeduju ogromno ladanje i bazen, vrt i okućnicu od koje bi se i savršenoj kućanici zavrtjelo.
A istina? Kruta istina vreba iz torte sa svjećicama, iz zlatnih zubi s kojima se dječaci igraju, iz u naramka zamotanog skupocjenog rublja nečijeg tamo, koje se sad bira na izvol’te.
Kralj i Kraljica Auschwitza dvoje su naoko zastrašujuće normalnih ljudi čiju nenormalnost otkriva njihova šira okolina. Njihovo dražesno ladanje je zidom odijeljeno od lunaparka za sadiste i zvijeri. Sadisti i zvijeri su nacistički čuvari i vojnici koji rade u Auschwitzu, najvećem logoru za neposlušnike sistema ili jednostavno one koji su nepodobne vjere i nacije. Hoss je njihov zapovjednik, a umiljata Hedwiga njegova supruga i kraljica. I to je to, jednostavno to. U toj jednostavnosti kojom se bivalo zatvarano i mučeno i kojom se umiralo leži sva hororičnost vremena. A kakva su vremena danas, pitamo se neizbježno. Još gora, rekla bih – sada je moguć i live prijenos iz raznih svjetskih Auschwitza.
Niti u jednom trenutku mi ne vidimo užase logora nego cijelo vrijeme pratimo našeg kralja i kraljicu, njihove rasplođene i naoko finu koegzistenciju. Ima li strašnijeg horora od ovog? Na tren nam se čini da gledamo Rosemarynu bebu u miksu s Egzorcistom, u miksu s Idi i smotri, u miksu s Frankensteinom.
Ima tu čudovišta, mirnih i tihih, od kojih ste paralizirani. Ima tu puškaranja i vike, jecaja za životom, udaljenih, dopirućih, prisutnih kao u izmaglici. Ima tu đavolštine, unutar izjava, unutar poimanja svemira, unutar žene koja se ogleda u ogromnoj nerc bundi neke Židovke koja više nema niti zube niti kosti niti budućnost.
Ima tu djece koja su Rosemaryna, koja su nenavikla na drugo, mirna dok plutaju i plivaju jezerom kadli otac sa sebe otresa živi leš te ih trijebi, trijebi od židovske krvi i praha i užasa. Dvojnosti ta dva svijeta – mirnog idiličnog na jezeru nadomak mjestu za gubilišta, brojne su i neraskidive; tamno i toplo od krvi, svijetlo i hladno od zanemarivanja istine i svakodnevlja koje grca iza zida.
Glazer je napravio ovaj horor film istinske ljudske patnje bez da smo vidjeli živog ili mrtvog patnika. Čujemo samo udaljene jecaje, vidimo zlosutni dim, ali i opipavamo bilo naših krvnika, naizgled mirno no posve uzbuđeno.
Kraljica Hedwig (sjajna kraljica glume Sandra Huller) preko zida koji je odvaja od njenih podanika želi pustiti bršljan i vinovu lozu ne bi li na tren posve uživala na ladanju. Kad njezinog muža presele u Berlin na novu dužnost, Kraljica majka ne želi napustiti svoje podanike; pak što bi ona bez bazenčeta, bez svite i posluge, bez jecaja umirućih koji su zaslužili da umru zbog svog prezimena ili povelikog orlovskog nosa.
Muzika u filmu je posve u službi njenog veličanstva žanra, u službi nježne jeze koja nas prekriva, dok su ljudi u filmu nerazumno mirni i staloženi.
Dvorac kraljice je naoko mašina gdje se rađaju maleni arijevci, odgajaju za svijet unutar dvorca poput besprijekornih švicarskih satova; oni su navijeni na ono što mogu shvatiti.
Dvorac kraljice je dvorac iz kojeg svi žele pobjeći, pa tako bježi od užasa i njezina vlastiti mati, preko noći bez pozdrava, bez glave.
Dvorac kraljice obojen je nevidljivom krvi, besprijekornim i stamenim užasom, dvorac od skeleta koji se spaljuju u krematorijima a koji su glavna zabava oca obitelji i njezina supruga, kralja.
On o učinkovitosti plina i krematorija razmišlja i dok stameno stoji unutar logora promatrajući podanike za odstrel, on o učinkovitosti plina i krematorija razmišlja dok puše svjećice na torti koju mu je pripremio dvorac, on o učinkovitosti plina i krematorija razmišlja dok zatvorenica logora prostire kosu i skida cipele prije koitusa.
I sve je tu sporno i sve je tu diskutabilno. Sve je to užasno, sve su to serijski ubojice koji izdaju naredbe, koji mirno plove dok se te naredbe izdaju, koji se kupaju na ladanju i bazenu nesvjesni krvi u kojoj plivaju.
Glazer je majstor. On film započinje s tri minute mraka kao savršenim uvodom. On film prekida s dvije minute crvenila kao omaž nevinima.
On film završava idealno, povraćanjem glavnog protagonista Hossea, koji možda povraća od zla koje je počinio ili od gorke istine o sudbini koju će doživjeti upravo zbog zla koje je počinio. Nekako sumnjam da su ga proganjale oči ubijenih, nije on taj lik. Nekako sumnjam i da je kroz glazerovsku rupu u budućnost on vidio sadašnji Auschwitz, sveto mjesto i spomenik jednoj tragediji. I tišina je bila, odjek tih zlikovačkih koraka, ta povraćotina od užasa koji se ne zaboravlja. Sigurna sam da nije rigao od užasa no zbog poraza, kojeg je pametno naslućivao. Nije želio svojoj kraljici uskratiti taj divni dvorac užasa i strave, dvorac od skeleta koji ima čudne velike oči i orlovski nos, židovski.
Nije želio otvoriti oči i usnuti novi san, uže oko vrata i skoru smrt.
Prava Hedwig je nakon rata pričala da nije znala za zločine te je živjela ugodnih 90-ak godina u Americi, zemlji zaslužnoj za gubljenja vlastita sna i dvorca u kojem je stolovala.
Najmračniji kralj i kraljica tog 20. stoljeća, čuvari kostiju, praha i zubi. Čuvari vremena u kojem se nije libilo uzimati tuđe gaće, bunde i zube, sve zbog igre i dokolice, dosade, pohlepe i krajnjeg neukusa, onog ljudskog. I u krajnjoj liniji zla, istinskog zla.
Božićno doba nije doba za horore, i kad pogledate reklame na hrvatskim televizijama, od svog šarenila poželite da gledate neki mračni horor. Od cijena na Adventima i u dućanima opet upadate u nemile svjetove običnog horora. Dnevnik vam pokazuje užase kakve ne želite gledati. A film Zona interesa, u kojem vojnici o svojim budućim žrtvama raspredaju kao o vrećama krumpira, treba svakako pogledati i staviti ga u obavezni školski program jer upozorava, podsjeća i napominje: ZLO POSTOJI I NEISKORJENJIVO JE. Na budućim je generacijama da isprave tu tvrdnju.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 5. siječnja 2024.