Prepoznavanje banalnosti zla i socijalne osjetljivosti
21. Human Rights Film Festival, 4. - 9. prosinca 2023., Zagreb: igrani filmovi
-
Ove je godine Human Rights Film Festival uspješno počeo treće desetljeće postojanja, uvijek uoči Dana ljudskih prava, 10. prosinca. Ta važna tema okosnica je svih igranih i dokumentarnih filmova koje organizatori daruju gledateljima uz slobodan ulaz na projekcije, te popratnoga govornoga programa. No ti su filmovi i jako dobri, umjetnički, u nas premijerni, a igrani su imali svjetske premijere na najboljem europskom festivalskom trolistu – Berlin, Cannes, Venecija. Izabrali smo pet igranih filmova koje smo tada u Hrvatskoj prvi put imali priliku vidjeti, već nagrađivanih i najistaknutijih, koje pak očekujemo na redovitom kinoprogramu. Na HRFF-u ugostila ih je zagrebačka Kinoteka.
Po odnosu prema socijalnim problemima i temama, te osobito ljudima u siromaštvu i nevolji, na društvenim marginama, kojima iznimno pomno i toplo pristupa u nizu svojih filmova, dobro je poznat ugledan britanski redatelj Ken Loach. Njegov posljednji film Stari hrast dobio je najviše nagrada publike, što svjedoči o tomu koliko se lako i dobro gledatelji mogu poistovjetiti s likovima i situacijom, te koliko im je prikazano važno. Sada je riječ o okrugu Durham u sjeveroistočnoj Britaniji, malomu mjestu nekada rudarskomu, gdje dolazi skupina izbjeglica iz Sirije. No mještani su nezaposleni i bune se te se okupljaju u posljednjem pubu, prema kojemu je nazvan film, čiji vlasnik TJ Ballantyne jedva spaja kraj s krajem i prepun je svojih problema. No on je ipak najpozitivniji lik koji s djevojkom Yarom, Sirijkom, pokuša naći pomirbeno rješenje okupljajući se oko besplatnoga jela i za izbjeglice i za domaće siromašne ljude. Postoji izreka u mjestu: Tko jede zajedno, ostaje zajedno.
Loachov redateljski pristup je dokumentaristički, iskren, topao, voli svoje likove i uvijek želi unijeti nadu i optimizam, tražeći konkretna rješenja. Ne uljepšava fotografijom nego prikazuje sivu svagdašnjicu umjerenim ritmom te profilira likove do uvjerljivosti i životnosti, a niz zapleta rješava, premda katkad djeluju nategnuto u cilju dobrohotnosti.
Za razliku od Loachova socijalnog angažmana koji izvire iz svih njegovih filmova, Johnatan Glazer donosi hladnu, distanciranu i jezovitu priču u drami Zona interesa prema knjizi Martina Amisa iz 2014. godine, o najvećem zlu Drugoga svjetskoga rata – holokaustu. To čini na posve neobičan način, poput banalnosti zla, ali filmski posve precizno i pomno promišljeno, uz dobru glumu i posebice dobar i važan zvuk te glazbu. Zbog svega toga film je izazvao veliku pozornost u cijelomu svijetu, osvojio niz nagrada – počevši od canneskoga Grand prixa, niza nominacija, do britanskoga kandidata za Oscara.
Riječ je o dva posve različita svijeta, posve nespojiva, lažni raj i stvarni pakao, koja dijeli samo zid, bez trunke suosjećanja pa ni svijesti ljudi iz ugodnoga svijeta spram umirućih u holokaustu, u Auschwitzu. Stvarni zapovjednik toga logora Rudolf Höss i njegova žena Hedwig s petero djece stvaraju idiličan dom i vrt uz sâm logor. Posebice je za to zainteresirana Hedwig koja se ne želi preseliti kada joj muž dobije premještaj. Glazer ne prikazuje zatvorenike u holokaustu, ali od tamo stalno dopiru zastrašujući, jezivi zvuci i povici, a tek potkraj filma prikazuje današnji Memorijalni muzej. I fotografijom, posebice tamnom višeminutnom slikom, ekranom, na početku i kraju filma, naznačuje taj nespojiv suživot, stvara hladno ozračje i ostavlja zapanjene gledatelje.
Banalnost zla ogleda se već u naslovu japanskoga filma Zlo ne postoji Ryûsukea Hamaguchija, redatelja prethodne uspješnice Drive My Car. No tu je posve drukčiji pristup negoli u Glazerovom filmu. Hamaguchi jest hladan, distanciran od ljudi, ali zbog atmosferičnoga prikaza prirode, i to zimske, snježne, puste, te kako bi snimio kadrove prikladne za glazbu koju je dobio. Fotografija je doista jako lijepa, kadrovi uglavnom dugi i statični, poput slikarskih platna krajolika bez ljudi i s pokojim jelenom; film sporoga tempa. U takvom idiličnom okruženju žive otac i kćer Hana (možda ne slučajnoga imena) u skladu s prirodom. Tome je kontrast želja ljudi iz grada da ondje ostvare glamping – luksuzno, glamurozno kampiranje, čime bi narušili život male zajednice. Kći često i dugo šeta prekrasnom šumom. No jednoga dana Hana nestane pa završnica opovrgava naslov filma, koji se u Veneciji ovjenčao sa čak četiri nagrade.
Od prekrasnih fotografija japanske šume do predivnih kadrova istočne Turske, također pod snijegom, isto u ponajprije atmosferičnom filmu, vodi nagrađivana turska drama Suha trava vrsnoga redatelja Nurija Bilgea Ceylana. No tu je debeo snijeg koji pada do kraja gotovo troiposatnoga filma, a svjetlo, sunce i suha trava pojavljuje se tek potkraj, što korespondira s unutrašnjom promjenom likova. Tu je i više likova i uvjerljivih glumaca, mnogo značajnih dijaloga, jedan gotovo koban zaplet, unutrašnja nezrelost, zatomljenost i traženje svojega mjesta u svijetu određenoga društvenim pravilima… Radnja se vrti oko dva nastavnika i jedne nastavnice, škole i učenice, zabitoga sela i želje za gradom. Vizualno prekrasni prizori podsjećaju na isto veličanstven i isto toliko dug Ceylanov film Zimski san, koji se zbiva u turskoj Kapadokiji, u kojem se isto likovi moraju suočiti s onim što jesu i naći svoje mjesto. I jasno, oba sjajna filma gledatelju brzo prođu unatoč duljini.
Ima ljudi, i u umjetničkom i u znanstvenom svijetu, koji su željeli beskompromisno zadržati svoju osobnost, jedinstvenost, slobodu, te doticati i prelaziti uobičajene društvene granice i prkositi konvencijama. Posebice su takve žene izazivale pozornost i bile junakinje biografskih filmova. Primjer je ovdje za to Ingeborg Bachmann: Put u pustinju velike njemačke redateljice i scenaristice Margarethe von Trotta. Ona je 2012. godine snimila i film o Hannah Arendt (1906–1975), filozofkinji koja je osmislila i objasnila upravo pojam banalnost zla. Sada se Von Trotta bavi austrijskom pjesnikinjom, književnicom, lingvistkinjom Ingeborg Bachmann (1926–1973), doista osebujnom ženom kojoj je ne samo rad nego i buran privatni život donio i otkrio mnoge unutarnje nedoumice, probleme, složene međuljudske odnose… Utjelovljuje je glumica Vicky Krieps. Iako je fabula prikazana nelinearno, dramaturgija je dobra, tako da je gledatelju sve jasno. Dijalozi su jako dobri, te je postignuta atmosferičnost. Okosnica je turbulentan ljubavni odnos sa švicarskim književnikom Maxom Frischom, koji se prepliće sa svim njezinim ostalim vezama, odlukama i putovanjima, gdje dominiraju Pariz i Rim. U egipatsku pustinju vodi je mladi pisac Adolf Opel. Najmanje je prikazan prijateljski odnos sa skladateljem Hansom Wernerom Henzeom. No oni su i tako prvenstveno katalizatori njezina unutarnjega stanja i oduka. Solidan, tematski zanimljiv film.
Svi su filmovi drame, solidne, snažne, dojmljive, atmosferične, koje u pristupu i obradi imaju posebne motive u kojima se iščitavaju opisi stanja ljudskih prava ili borba za njih. Dominira ipak banalnost zla, jezivo i jedinstveno suočavanje s time. Ali su tu i primjeri međuljudskih odnosa, socijalne osjetljivosti, angažiranosti i empatije, te izravnih i neizravnih nastojanja da se pronađe vlastito mjesto u svijetu, način i mjesto življenja, put od nezrelosti do zrelosti, promjenâ i slobode. Dakle, dovoljno poticaja gledateljima na duboka razmišljanja i pokušaje empatičnog i solidarnoga djelovanja.
© Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 19. prosinca 2023.
Piše:

Jakovljević