Osebujna posveta umjetničkom kinu

Palo lišće (Kuolleet lehdet), red. Aki Kaurismäki, Finska, 2023.

  • U sobi broj 13 helsinške bolnice u komi leži muškarac zamotane glave i noge u gipsu. Priključen je na infuziju. Samo stalni impulsi srca na ekranu pokazuju da je živ. U sobu tada ulazi žena koja mu čita. U jednom mu trenutku pripovijeda i to da je Finska ušla u finale Svjetskog nogometnog prvenstva s Brazilom i da je favorit. Sljedeći put žena dolazi s psom. Ljubi ga u čelo, i on se budi. Slutimo, život će se nastaviti u dvoje (ili troje, ako računamo i psa).

    Gdje sve ovo možemo vidjeti? U životu… danas, sada i ovdje? Ne, samo na filmu. I to u filmu Akija Kaurismäkija. U kinu, gdje se sve to pretvara u zbilju na ekranu prezasićenu sedimentima nagomilanog sjećanja i nostalgijom za nekim drugim svijetom. Da, ponovno nakon šest godina, filmofilima se još jednom ukazao – Kaurismäki. Palo lišće (Kuolleet lehdet, 2023) svakim svojim kadrom magijski nas uvodi u filmski svijet navlastit jedino svom autoru. I nema sličnih niti usporedivih danas. Pripovijest je filma, kao i skoro uvijek kod kultnog finskog autora, o dvoje ljudi. Ansa (Alma Pöysti) radnica je u velikom trgovačkom centru. Tamo radi sve što treba, ali je i stalno pod nadzorom pravovjernog zaštitara kojemu je sumnjiva. Ovaj će je prijaviti zbog toga što si je uzela u torbu artikl kojemu je prošao rok trajanja. Holappa (Jussi Vatanen), pak, radi u malenom pogonu u kojemu se rade proizvodi od plastike i umjetnog materijala. Kompresorom čisti konačne izdjelke od silikona. No, sklon je alkoholu i za ozljede na poslu izmjere mu nedozvoljen postotak istog.

    Ansa živi u stanu neugledne helsinške četvrti. Ipak, u svom malenom stanu stvorila je sasvim ugodan maleni svijet po svom ukusu. Ali, živi sama. Holappa, pak, nema svog životnog prostora. On prebiva u vagon-kontejneru, kojeg dijeli sa svojim najboljim prijateljem i dvojicom radnika arapskog podrijetla. Naravno, kao što to najčešće biva kod Kaurismäkija, njima dvoma usud je da se sretnu i da, na koncu, završe zajedno, kao u nekom čudnom, bizarnom svijetu bajke. Naoko, oni su posve nespojivi. Ona marljiva, nježna, uredna… On pak ciničan, sklon alkoholu, netrpeljiv prema bilo kakvom autoritetu. Ipak, u Kaurismäkijevu univerzumu, radi se o kino-postavu kojeg, rekoh već, ne srećemo nigdje drugdje. Kadrovi su kratki, u srednjem planu, likovi vrlo malo govore, nema niti jednog senzacionalnijeg oblika filmskog zapisa. No, autor postiže neku neodoljivu atmosferu melankolije koja razotkriva srž međuljudskih odnosa u posve otuđenom realitetu oko protagonista mu. Naoko banalni, ovi kadrovi-sekvence svojom jednostavnošću i ujednačenim ritmom gledatelja nepogrešivo vode u pravcu empatije prema njima. Likovi su to koji ne bi nikada koristili grubu riječ ni nasilje. Barem ne u njihovom neposrednu odnosu. Ali, likovi su to koji imaju jednu osobinu koja doista asocira na neke, nama današnjima, posve strane vrline. Ponajprije – solidarnost. Sekvenca u kojoj Ansu presretnu poslovođa i nadzornik, pruža nam ogledni primjer upravo ove, danas toliko nestvarne vrline. Naime, kad Ansa dobije otkaz, njezine kolegice također žele dijeliti njen usud. Prijateljica Liisa (Nuppu Koivu) u solidarnosti s njome priznaje sitnu krađu, a i treća žena na izlazu iz pogona želi na sebe preuzeti grijeh otuđenja s police dućana.

    Ima li tako nečega u stvarnome svijetu? Hmm, vrlo teško… Ali upravo je stoga predragocjeno u filmskome svijetu Akija Kaurismäkija. Jer, upravo na taj način ovaj nas filmski kino-mag privodi u poetiku svog kino-svijeta – svijeta kakav bi TREBAO BITI. Ovaj kantovski Sollen, međutim, ne moralizira niti sudi ikome. Jednostavno, to je umjetnički motiv posve legitiman kontra postojećeg društva spektakla (Debord) u kojemu odnosi među ljudima bivaju posredovani stvarima. Da se podsjetimo: „Sav život u društvima, u kojima vladaju moderni uvjeti proizvodnje, objavljuje se kao golema akumulacija spektaklâ“ ili, malo dalje: „Spektakl nije skup slikâ, nego društveni odnos između pojedinaca, posredovan slikama“. I doista, Kaurismäki je od samih svojih kino-početaka bio dosljedan u neprihvaćanju takovih de-humanizirajućih činjeničnosti realiteta spektakla. Zanimljivo je, nadalje, i to da je njegov prikaz muško-ženskog odnosa posve lišen bilo kakve eksplicitne erotičnosti. I to kako one klasične antičke, tako i današnje konzumentske. U Palom lišću, Ansa dvaput poljubi Holappu – jednom u lice, drugi put u čelo. On, pak, tijekom cijelog filma, Ansu uopće niti ne dotakne. Kao da smo u nekom iranskom filmu gdje je, znamo, takav odnos između muškarca i žene jednostavno nedopustiv i nezamisliv.

    Ali emocija koja stoji u podlozi ovakve Kaurismäkijeve autorske strategije doista je gotovo fizički neprekidno prisutna, gotovo pa immer überspannt (Krleža). Druga, pak, emocija na koju autor stalno ukazuje njegovo je filmofilstvo. Neću pretjerati ako kažem da je Palo lišće svojevrsni kino-pladoyer za filmski artizam. Protagonisti, naime, u jedinom svom izlasku u grad, naravno, završe u kinu Ritz. Tamo se prikazuje neka B-travestija o zombijima (vidimo ondje Adama Drivera). Na izlasku iz kina, jedan od dvojice ekscentričnih, grotesknih pojava spominje da ga film podsjeća na Bressonov Dnevnik seoskog svećenika, dok drugi u njemu vidi sličnost s Godardovom Neobičnom bandom (Bande à part, 1964). Naravno, ovo je komička sekvenca kojoj sam se najviše nasmijao tijekom cijele projekcije. Osim toga, u sekvencama kada Holappa stoji pred kinom, nadajući se da će pojaviti Ansa – jer je odmah izgubio njezin telefonski broj kojeg mu je ostavila – te kada i Ansa prostoji neko vrijeme ispred kina čekajući na njegovo ukazanje, gledamo plakate čitavog niza klasika, koji očito Kaurismäkiju život znače. Tako, vidimo najave Hustonova Grad izobilja, Viscontijeva Rocca i njegove braće te ponovno Godarda i njegova klasika Ludi Pierrot. Nota bene, sve su to odreda filmovi o izopćenicima iz društvena miljea. Ili jednostavnije – o luzerima, gubitnicima. A što je bliskije tomu i u Kaurismäkijevu opusu?

    Na koncu, Palo lišće nije tek doslovno metafora jeseni života. Ultimativna je to filmofilska nostalgija, svojevrsni post-festum nastavak Kaurismäkijeve proleterske trilogije (koju su činili filmovi Sjenke u raju /1986./, Ariel /1988./ i Djevojka iz tvornice šibica /1990/). Prepun je meta-auto-referenci na cijeli njegov dotadašnji opus. Ali i osebujna je to posveta umjetničkom kinu i omiljenim mu autorima. Tko je među njima najveći? I zašto? Palo lišće na samu kraju priziva i Koistinena iz Druge strane nade. Ime psa otkriva Akijeva ipak najvećeg filmaša. Tko je taj? Kako biste saznali, svratite u bogatu osobnu Kaurismäkijevu kinoteku.

    ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. prosinca 2023.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji