Redateljski zreo komentar na socijalnu percepciju nasilja nad ženama

Samo kad se smijem, red. Vanja Juranić, Hrvatska, Srbija, 2023.

• 

  Ima li žena u suvremenom svijetu prava biti u pravu? Može li se reći da je u tom svijetu jednakopravna sa svojim spolnim opozitom, muškarcem? I je li Pravo nešto što donosi Pravdu (pravičnost, pravednost)? Čitatelji Waltera Benjamina i Jacquesa Derridae sasvim će sigurno ovdje prepoznati jedan od presudnih momenata političke filozofije 20. stoljeća. Ima li kakve sile izvan tzv. pravosudnog poretka? Barem da takva sila ne bude puko nasilje, nego samoobrana u pravu? 

  Sva su mi se ova pitanja nametnula gledajući jedan i više nego neuralgično aktualan hrvatski film. Samo kad se smijem (2023.) drugi je dugometražni igrani film Vanje Juranić. Bez dileme, bio je jedan od onih najzapaženijih na ovogodišnjoj Puli. Naravno, film ne bi ostao zamijećen tek svojom temom a da ista nije bila iznesena na izvedbeno vrlo sugestivan način. Grafički, dojmljivo. Nasilje je u Samo kad se smijem gotovo pa opipljivo i vjerno dočarano. I to kako glumom dvoje glavnih protagonista, tako i nekim drugim elementima kino-storije. Ponajprije, Vanja Juranić uspjelo je prenijela ozračje stalne tjeskobe i straha. Dakle, priča je to o (relativno) mladome bračnome paru nakon gotovo desetljeća njihova zajedničkog života. Tina (Tihana Lazović) domaćica je u braku s poslovnim čovjekom, tek nešto starijim Franom (Slavko Sobin). Imaju i simpatičnu, pametnu curicu Maru (Elodie Paleka). Naoko, to je jedan skladan i, izvanjski gledano, sretan brak. No, iza takve fasade krije se mračna realnost patrijarhalnog nasljeđa sredine u kojoj žive i rade sretnici. Naime, Zadar – mjesto koje je to i doslovno naviješteno u kadrovima filma, a na samome se kraju pojavljuje i dio presude jednog stvarnog slučaja obiteljskog nasilja u tom gradu iz 2005. (Ne znači da je Zadar jedino mjesto u HR gdje bi se takvo što moglo dogoditi, ali se često ime grada spominje u tzv. incidentima poput, primjerice, onih košarkaških, zapravo počinjenih iz nacionalne mržnje. To i nisu ekscesi…)

  

  Dramaturški, film je posložen vrlo jednostavno i linearno gradirajući priču. Izuzetak su kratki flešbekovi, od prvog kadra u kojemu Tina unezvjereno trči – koji će svoju poantu dobiti u još dva slična momenta tijekom filma – a koji poprilično jasno nagovješćuju tragičku fabulaciju narativa Samo kad se smijem. Cijeli se zaplet zavrti kada Tina želi nešto promijeniti u svom životu. Naime, sada kada je Mara već polako odrastajuća, ona si želi osvježiti roditeljskim obvezama zatomljenu želju da završi jednom započeti studij psihologije. U tom ima poticaj i od svoje brižne majke (Jasna Đuričić). Ipak, kadrovi u kojima se prikazuje Franina obitelj naslućuju da se ovdje radi o jednoj vrlo tradicionalnoj – zapravo, patrijarhalnim stereotipima opterećenoj sredini. Bračni odnos Franinih roditelja (Stojan Matvulj i Mirela Brekalo) naslućuje moguće porijeklo nasilja koje će se pojaviti kod Tinina bračnog partnera, a uz to i hranitelja njihove male obitelji.

  Vanja Juranić svojoj filmskoj građi pristupa vrlo pozorno. Niti jedan moment u kadriranju ne pokazuje se suvišnim… osim, možda, prikaza nasilja koje je bilo opisano u sudskoj presudi (Nela Kocsis), a kojom se protagonistici izriče kazna za ultimativni čin. Čini se da je taj dio filma zalihostan, jer je nemili događaj već verbalno opisan. Najveća kvaliteta ovog neosporno dojmljivog uratka jest u pomnom radu s glumcima. Iako je tek Tihana Lazović za ovu glavnu ulogu nagrađena Zlatnom arenom, niti Slavko Sobin nije ništa manje sugestivan, kako u fiziognomiji tako i u koreografiji nasilnika. Jasna Đuričić svojom suzdržanom glumom pokazuje, pak, sav svoj potencijal izuzetne karakterne glumice vrlo širokog dijapazona ekspresije. (Ponajbolje kao Aida u filmu Jasmile Žbanić.) Posebično se pak uspjelo, na sve ove grafički vrlo eksplicitne grozote nasilja, nadovezuje i glazbena pozadina. Dobar dio nje čine poznate zadarske morske orgulje. Potmuli zvuk koji se stvara valovitim oplakivanjem kamene obale, sablasno boji teksturu filma. Poantiranje cjeline u zatvorskoj sredini vrlo vispreno zaokružuje motiv trčanja. Tu se pokazuje sav circulus vitiosus ove kino-storije.

  

  Zaključno, mogu reći da se pisca ovih redaka dojmilo redateljsko sazrijevanje Vanje Juranić. Naime, bio sam vrlo kritičan prema njezinu dugom prvijencu (Zagreb Cappuccino, Filmovi.hr, 22. ožujka 2015.). Čini se da je u njezinu kino-rukopisu iz tog neuspjelog debija opstao tek motiv snimanja protagonist(ic)a u ležećem položaju odozgo, a to se i u ovom uratku pojavljuje u nekoliko sekvenci. No, šalu na stranu…

  „Da li te boli? Samo kad se smijem.“ Ova rečenica nakon Tinina prvog premlaćivanja gorko sažimlje priču filma. Signum je to svijeta u kojemu polako gubimo sposobnost suosjećanja prema žrtvama nasilja. Iako je to globalan fenomen, posebično je to akutno baš ovdje kod nas. Film Vanje Juranić umjetničko je svjedočenje o tome s dubokom socijalnom sviješću. „Lako je biti muškarac“, kazuje jedna reklama preparata za mušku potenciju. A sve teže i teže je u Hrvatskoj biti – žena. Ima li Tina pravo završiti fakultet i postati life coach? Može li ona, ponizna i zahvalna supruga svome suprugu te uvijek brižna majka svoje djece, postati Ona, samosvjesna Osoba sa samostalnom karijerom, financijsko neovisna, a da ne bude predmet osude Obitelji, Crkve, Nacije ili pak Nogometne reprezentacije?

  Ma da, jasno da – da, ali… samo što, možda bi bilo bolje… ipak, pa nije baš…

  

  ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. studenog 2023.

Piše:

Marijan
Krivak